Miljenko Jergović: Teško je shvatiti zašto u posljednje vrijeme ljudi masovno vjeruju u ludosti - Monitor.hr
10.06.2020. (12:30)

Mad mad world

Miljenko Jergović: Teško je shvatiti zašto u posljednje vrijeme ljudi masovno vjeruju u ludosti

Sve više mi se to čini da je svijet koji se rađa ne samo iz antivakcerskih mitova i teorija, nego i iz mitova i teorija koje se dalje granaju, o 5G mreži, o čipiranju putem vakcine… ne samo po strukturi mišljenja, nego i po svome sadržaju skoro identičan svijetu nesretne brucošice ekonomije… Njoj su zalijepili dijagnozu paranoidne shizofrenije. Ali što nam govori činjenica da se racionalni uvidi i saznanja ozbiljnog dijela čovječanstva svode na tipske deluzije paranoidne shizofrenije, piše Miljenko Jergović.


Slične vijesti

Danas (20:00)

Kad nam mir dosadi

Basara: Očuh svih stvari

Smisao ratova – za koje pacifisti kažu da su besmisleni, a moja neznatnost izdvaja mišljenje i kaže da ratova ne bi bilo da mirovi imaju smisla – jeste razaranje starih, izanđalih poredaka koji su iscrpeli svoj istorijski smisao. Upravo na to je mislio drevni Heraklit, zvani Mračni, kad je rekao: „Rat je otac svih stvari.“ Nije Heraklit bio ratni huškač, daleko od toga, samo je hteo da kaže da su ratovi pogonska sila istorije.

Dok je bilo ljudi koji su znali šta je istorija, dok se diletanti nisu pačali u istorijske poslove, na ratove se gledalo kao na neizbežne periodične pojave, kao što se, recimo, još (a do ka’ će, ne zna se) gleda na zemljotrese, od kojih su neki odneli više žrtava u ljudstvu i materijalu nego neki manji ratovi.

Na osnovu napred iznetih činjenica, pisac ovog ratnohuškačkog mini-serijala hoće da kaže sledeće: odluka o tome da li će biti rata nije na ljudima, to dolazi sa „višeg mesta“ – videli smo, uostalom, da je rata oduvek bilo i da će ga uvek biti – na ljudima je odluka kako voditi rat, šta učiniti s ratom, a šta posle rata. Svetislav Basara

Prekjučer (20:00)

Glasanje s kvačicom na nosu i suzom u oku

Dežulović: Jambo na Studentskoj listi

Prošle nedelje, u dan tačno deset godina od one nedelje kada sam na glasačkom listiću ugledao Jambu, nakon višemesečnih špekulacija, plenumskih pregovora i čuvenih vetiranja, konačno je objavljena istorijska Studentska lista: na čelu joj profesor Ilija Srdanović, a ispod njega brojni drugi ugledni profesori, od Jove Bakića do – Nemanje Karovića.

Ni u najvlažnijim snovima, shvatate, nije tadašnja partija Manjeg Zla u Splitu, hadezeovskoj južnoj utvrdi, mogla da sanja osam od deset mandata, ni u najvlažnijim snovima nije ni sam Jambo mogao da sanja kako će sa osmog mesta njihove liste ući u Sabor: Stipe Gabrić na listi SDP-ove koalicije nije dakle bio ni da sa nje uđe u parlament, ni da joj donese glasove, već samo i isključivo da glasače u oči gleda i zajebava. Da oni nesrećnici, što su na kraju zaista i zaokružili Manje Zlo, kojim slučajem ne odu sa glasačkog mesta zaboravivši da su imbecili.

Zašto vam sve ovo pričam?

Tačno deset godina nakon tih hrvatskih vanrednih izbora na sve ili ništa, slični se takvi – vanredni, na sve ili ništa – održavaju i u Srbiji. Vladajući SNS u tih je deset godina od ionako retardirane Srbije napravio novi šupak Balkana, ćacilend za udbaše, zvezdaše, mafijaše i mantijaše, nakon čega čak i Hrvatska gledana iz Beograda izgleda kao pristojna i uzorno uređena država. Boris Dežulović za Novosti

Prekjučer (10:00)

Plašite se radije svetskog rata

Basara: Dvestogodišnji građanski rat

Ima tome blizu četrdeset godina otkako se gorepotpisana neznatnost sprda sa sumornim predviđanjima paničara i dramosera o tome da su napetosti između dveju Srbija tolike da bi mogle dovesti do građanskog rata. Da stvar bude interesantnija: građanskim ratom prete obe grupe sukobljenih srpskih građana, kako onih „vlasnih“, tako i onih opozicionih.

Moji neoborivi argumenti u prilog nepostojanja neposredne građanskoratne opasnosti su sledeći: argument prvi: građanski rat nije moguć u zemlji u kojoj nema građana. Pod ovim „nema građana“ ne mislim na to da većinu populacije Srbije čine seljaci – mada ne bih mnogo pogrešio ako bih i tako mislio (i pisao) – i da u tom smislu ne postoji kritična građanska ratna masa.

Ne. Mislim na nedostatak građana u političkom značenju reči, ne u smislu građana – naročito rođenih Beograđana – po mestu stanovanja. Argument glasi: Građanski rat u Srbiji nije moguć ukoliko nema svetskog rata i ukoliko neka strana sila – ili više njih – ne bi okupirala Srbiju. Svetislav Basara

Petak (18:00)

Zemlja čuda i batina

Markovina: Kako sam postao akter paklenog plana iz Zagreba

Iskreno, nije život u Hrvatskoj pod HDZ-om i ideološkim nasiljem desnice i crkve nikakva velika sreća, kao što također nije sreća živjeti u BiH čekajući potencijalni novi sukob s masom svijeta koja odobrava ratne politike i ciljeve. Međutim, Srbiju izdvaja način na koji se vlast iživljava prema vlastitim građanima i prema svima drugima imenom i prezimenom koji im se ukažu zgodni u tom trenutku za neku korist režima. Nasilje koje koristi svaki dan, u jeziku, u medijima koji i nisu mediji, nego pljuvačnice.

Praksa legalizacije fizičkog nasilja prema svima koji joj se protive i oduzimanja bilo kakvu egzistencije i dostojanstva tim ljudima. Ideja da se osnuje nekakvo šatorsko naselje za udomljavanje parapolicijskih nasilnika koji služe za premlaćivanje vlastitih građana i ideja da se te ljude izvozi u Crnu Goru ili gdje je već prilika…

Jedino što zaista žalim društvo u kojem očito postoji ozbiljan postotak ljudi koji su spremni gutati svaki dan isti motiv o tome kako ih čitav svijet mrzi i bavi se s njima, kako su oni žrtve koje jedino Vučićeva vlast može obraniti i kako će nastupiti smak svijeta ode li ta vlast u istoriju. A da istovremeno ne vide kako zapravo žive. A što se paklenog plana iz Zagreba tiče, njega nema, na isti način na koji nema budućnosti s ovakvim lažovima i nasilnicima koji drže sve državne institucije u rukama. Dragan Markovina za Peščanik

21.09. (19:00)

Gledam tuđa posla, dakle poslovođa sam

Marina Krleža: Koja je vaša svrha? Stvoreni ste za ono na što trošite većinu vremena

Je li to vaš posao kojeg obavljate u sklopu radnog vremena? Je li to briga o roditeljima, djeci, nekom članu obitelji? Je li to vječno promatranje susjeda i ljudi u vašem selu, mjestu, gradu? Je li to neki sport, kritiziranje vama nepoznatih ljudi po društvenim mrežama.. kad niste sposobni učiniti da vas prate, onda vam jedino preostaje da vi pratite druge, zar ne? No, kritiziranje onih koje pratite apsolutno NIKAKO neće podići kvalitetu vašeg života, upamtite to. Jednostavno trošite svoje vrijeme u prazno. Žene koje vole brinuti isključivo o svojoj djeci (više nego o sebi ili o suprugu), očito su rođene da budu prvenstveno majke. Automehaničari da vode brigu o vašim automobilima, mesari o tome da ne budete gladni, a prodavačice da budete opskrbljeni dnevnim potrepštinama. Nisu svi stvoreni za velike stvari niti su svi stvoreni da troše vrijeme u prazno. Zanimljivo promišljanje blogerice Marine Krleže

20.09. (15:00)

Basna o krumpiru

Beck: Šefe, ne znam kako si to uspio, rekao je Jandroković, ali svijetliš u mraku

“Tko će jesti lički krumpir ako govorimo o ekološkom terorizmu, otrovano, zatrovano…”, zaključio je premijer, veselo se obraćajući konobaru koji im je servirao zamaman obrok: „Što jedemo?“

„Na meniju je medvjeđa šapa i lički krumpir“, ravnodušno je kelner bacio tanjure na stol, na što su Capak, Jandroković i Glavinić problijedjeli. Uto je premijeru zazvonio telefon, a kako je to bila Ursula von der Leyen, zaboravio je na sustolnike, što su oni iskoristili za bijeg.

Neočekivano, kad je završio, obratio mu se krumpir sa zamolbom da ga ne pojede. Plenković je već stavio ubrus u krilo i zgrabio nož i vilicu, pa mu ta smetnja nije odgovarala. Ovdje nemamo mjesta da prenesemo cijeli razgovor, koji se otegnuo do mraka, ali krumpir je molio da se otpad ne sanira, da se vječne kemikalije i teški metali puste da i dalje otječu u podzemne vode jer se tamo dogodilo evolucijsko čudo: ta zagonetna smjesa postala je nalik primordijalnoj juhi, a kako se njome zalijevaju vrtovi, voće i povrće je naglo razvilo razum i govor.

Mogla bi to biti nova atrakcija za Liku, ljudi bi dolazili iz cijelog svijeta i razgovarali s njezinim inteligentnim plodovima. Boris Beck za Večernji  (i za Narod)

20.09. (13:00)

Hvala lepa i do idućeg puta

Dežulović: Obećanje, Srbom radovanje

Vučić, ukratko, ne daje olaka obećanja: Vučić pokazuje brigu i volju. Jer nije smisao u tome da se obećanje ispuni, već je smisao u tome da žrtva obećanja oseća kako neko brine za nju i pokazuje volju da joj pomogne. Konačno, “to je ono što je najvažnije, ono što ljudi cene”. A zlatnoj somini Aleksandru Vučiću nema premca iz oblasti pokazivanja brige i volje da pomogne ljudima.

I tako više od trideset godina, sve od onog davno zaboravljenog 20. marta 1995. godine, kad je zlatna somina, što istorija pamti, viđena prvi put. Ulovili su je tada srpski seljaci u Hrvatskoj, na junačkoj Baniji, u malom gradiću Glini na obali istoimene male reke. A zlatna somina – sreća pa je i to zabeleženo televizijskom kamerom – obratila im se rečima: “Braćo Srbi i sestre Srpkinje, pozdravljam junački narod srpske Banije i srpske Gline, vas koji ste prvi podigli baklju slobode, vas koji ste prvi krenuli na ustašku vlast, vas koji ste prvi oslobodili neke srpske teritorije u Republici Srpskoj Krajini…

Uglavnom, da skratim i tu istorijsku priču, jedva su četiri i po meseca prošla od tada, a Glina – hrvatska. I to upravo onako kako je to ustaški režim namerio, ni jednim ni drugim nego “oružanim putem”. Nije se, eto, Vučić na povratku u Beograd ni raspakovao, a cela Krajina sa sve srpskom Banijom trkom i traktorom nazad u Hrvatsku. Nijedan nije ostao ni da Vučiću kaže da je “kriv što se onako nešto nije dogodilo”. Boris Dežulović za Novosti

19.09. (10:00)

Hrvatski put, ali s vlakićima, pristupnim cestama, nadvožnjacima...

Krušelj: Popio je kavicu s premijerom i čudesno ozdravio

Nije trebalo puno kako bi shvatio da oporbenjaštvo baš i nije isplativi posao. Niti je veselio njega, niti grad čije je projekte pokušavao realizirati. Zato je prihvatio famoznu „kavicu“ s premijerom Plenkovićem, od čije cijene boli glava svakog poreznog obveznika. Tu je, kao da je bio na nekom čudotvornom izlječenju, naglo shvatio da je tom HDZ-u zapravo ništa ne fali.

Digneš svoju skupu saborsku ruku, praviš se da ne vidiš proustaška ludovanja na Thompsonovim koncertima, povjeruješ kako će opasni otpad diljem zemlje biti riješen Vladinim dekretima. I to je to. Odricanje od korištenja vlastitih očiju i ušiju kompenziraš ugodnim razgovorima o prebacivanju gradskih investicija iz donje ladice resornog ministarstva u prioritete od nacionalne važnosti. Tako je napokon uređen ogromni dvorac Kerestinec. Sada pregovaraš da lokalni vlakić, od milja već nazvan „zurovček“, dovedeš do hrvatske metropole. Kud ćeš više… nerado prenosimo kritičke tekstove o politici, no oni se čitaju, ako zbog ičega, onda zbog stila – više od Željka Krušelja na Danici

18.09. (21:00)

Kad Zapad zaboravi da se iščuđava

Basara: Najnovija istorija srpskih sahrana

Sumo sumare“, što rekle sponzoruše: dilberi koji su zakuvali veliko ex-Yu sranje i napravili amaterski ratni plan. Izvođač ratnih radova po motivima Ćosićevih romana Milošević dopao Haga, umro u zatvoru, sahranjen u privatnoj avliji bez državnih počasti – na koje je imao zakonsko pravo – jedan od glavnih podizvođača radova Ratko Mladić takođe dopao Haga, umro u zatvoru i sahranjen uz najviše državne počasti, na koje – saglasno zakonu koji kaže da oficir koji provede više od tri godine u zatvoru gubi pravo na posmrtne počasti – nije imao zakonsko pravo.

Očekivanja (dela) žitelja Euromahale da će se Zapad zdravo uzibretiti zbog ispraćaja Mladića sa ovog sveta uz najviše državne, vojne i crkvene počasti – pa da će tako uzibrećen poraditi na mršenju Visokih Konaca, možda i na strmopizdu) – izjalovila su se, a u vazduhu je ostalo da lebdi pitanje od 1.000.000.000 dolara: za koji bi se qwrz Zapad uzibretio zbog Mladićeve državne sahrane, ako se već u Srbiji – sa izuzetkom nekolicine antiratnih usual suspectsa – niko nije uzibretio, bar ne javno, što ne znači da na X-ovima, Tiktokovima i ostalim društvenim mrežama nije bilo sijaset ibretenija i „najoštrijih osuda“. Svetislav Basara 

17.09. (19:00)

Back to school: Torba - check, bilježnice - check, pernica - check, bokser - check

Andrassy: Prevencija koja kod nas najčešće postoji samo na papiru, a u praksi su školama najčešće vezane ruke

Nakon Prečkog smo dobili pravilnike i protokole koji “garantiraju” sigurnost u školama, barem u teoriji, a u praksi? U praksi se u školu i dalje može uštetat s nožem, a osoblje zaduženo za zaštitu je često sačinjeno od penzionera koji ne mogu potrčat ni za tramvajem, a kamo li na svojim leđima nosit sigurnost tuđe djece. Nisu krivi ljudi, kriva je ideja, a trenutna ideja je omogućila da školska djeca imaju slabije osiguranje od Vegete u supermarketima.

A čak i da je osiguranje kvalitetno i da je idiot s nožem ulovljen prije nego što je uspio nekog ozlijedit, što bi se točno dogodilo? Možda bi bio izbačen iz škole, ali pitanje je bi li i to – vjerojatno bi samo dobio ukor pred isključenje, vjerojatno bi se u priču upleli roditelji koji bi ga branili i rekli da nije mislio ozbiljno… Ili smo već zaboravili na onog divljeg klinca zbog kojeg se iz škole ispisao cijeli razred jer institucije – uključujući nadležno ministarstvo s ministrom koji i dalje sjedi u istoj fotelji – nisu mogle riješit problem jednog neprilagođenog djeteta? Andrea Andrassy za Miss7