New Yorker piše o najboljim trenucima u pop-glazbi ove godine, izmđu ostalog o D.R.A.M.-u čija je pjesma Cha Cha inspirirala Drakea za Hotline Bling, te o Bieberovom novom glazbenom prijatelju Post Maloneu i pjesmi Deja Vu. Tu je i snimka rasplesanog Kanye Westa te reklama s NBA zvijezdom Russellom Westbrookom i pjesmom Lil Uzija.
Cyrus se dosad doimala kao netko tko nespretno pokušava oponašati tri glazbene dive (Madonnu, Lady Gagu i Beyonce), također bombastično, agresivno i šokantno. Dakle, taman toliko da je tabloidi prate kao još jednu bad girl showbusinessa. Na koncu je shvatila se kao kopija neće moći daleko i da treba sebe izmisliti ponovno i potpuno novu. Dugo se to nije dogodilo jednoj pop pjesmi. Dugo se jedna pjesma nije probila tako prvenstveno kao pjesma, a ne kao priča o njenoj ambalaži, iako, u slučaju „Flowers“ ambalaža je moćna kao i sama pjesma. Tri minute i dvadeset sekundi slobode – odjeb svim vrstama tlačitelja, sužanjstvu i distopijskoj paranoji, ali na način svojstven ženi ženi, na ne ženi ratnici – suptilno zaštitnički prema samoj sebi. Ravno do dna oduševljeni s jednom novom pjesmom.
Situacija u gornjem domu današnje pop glazbe nekako nije nimalo obećavajuća u smislu kreativnosti čiji nedostatak se nadomješćuje milijunskim budžetima i angažiranjem personela veličine filmske produkcije prepunog vanjskih suradnika i talenata, da bi se na kraju nešto i dogodilo. To je ukratko i situacija s recentnim albumom „Renaissance“, u ukupnom poretku sedmog po redu američke pjevačice Beyonce. Na album se nekako može i gledati kao na filmski blockbuster; nema tu ni trunke nečeg neulaštenog do blještavog sjaja, sve je promišljeno od prve do posljednje sekunde, sve prožeto snažnom zvučnom muskulaturom iz koje kipti ona stara želja; svidjeti se što većem broju njih, a ako ništa drugo, bar očarati slikom na steroidima. Osim superiorne produkcije i mnoštva uključenih suradnika, dosta toga svodi se na reciklažu. Ravno do dna
Tko zapravo piše pop pjesme?