Prosto nismo svesni koliko je naš svakodnevni život već manipulisan i regulisan digitalnim algoritmima koji nas, u izvesnom smislu, poznaju bolje od nas samih i nameću nam naše „slobodne“ odluke. Drugim rečima, da podsetim na dobro poznatu scenu iz crtanih filmova (mačka hoda iznad provalije i pada tek kad pogleda dole i shvati da nema tla pod nogama), mi smo kao mačka koja odbija da pogleda dole.
Očigledan je naredni korak posle interakcije između čoveka i digitalne mašine: direktne interakcije između botova, koje postepeno čine ogromnu većinu interakcija. Često ponavljam vic kako bi danas, u eri digitalizacije i mehaničkih dopuna našim seksualnim praksama, izgledao idealan seksualni čin: moja ljubavnica i ja na sastanak donosimo električni dildo i električni vaginalni otvor, koji vibriraju kada se uključe. Stavljamo dildo u plastičnu vaginu i pritiskamo dugmad tako da dve mašine zuje i izvode čin za nas, dok mi možemo na miru da porazgovaramo uz šolju čaja, svesni da mašine obavljaju našu superego dužnost da uživamo.
Zar se nešto slično ne dešava sa akademskim objavljivanjem? Autor koristi ChatGPT da napiše akademski esej i predaje ga časopisu, koji koristi ChatGPT za recenziju. Kada se esej pojavi u akademskom časopisu sa „slobodnim pristupom“, čitalac koristi ChatGPT da pročita esej i izvede kratak rezime – dok se sve to dešava u digitalnom prostoru, mi (pisci, čitaoci, recenzenti) možemo da radimo nešto prijatnije, da slušamo muziku, meditiramo i tako dalje. Slavoj Žižek za Peščanik