Rudan: Kad su moja djeca bila djeca - Monitor.hr
Danas (11:00)

Oni uvijek znaju što je najbolje za njih

Rudan: Kad su moja djeca bila djeca

Moj sin je prije prvog ulaska u školu morao otići na liječnički pregled. Nadrkana doktorica rekla mu je da se svuče. Jadničak se gol tresao poput šibe i gledao me ispod oka. “Krenut ćeš u školu. Raduješ se školi?” Šutio je. “Zašto šuti?” “Ne znam.” “Smiri se, ajmo na posao.” Vještica je ispod stola izvukla štapinu i uperila je na ogromno slovo A….

Dok sam na njega navlačila odjeću i smirivala ga, doktorica je tresnula pečat na komad papira, uvalila papir u plavu kuvertu i uručila mi pismo. “Ovo dajte njegovoj drugarici.” Prošlo je šest mjeseci, drugarica me pozvala na razgovor. “Čujte, promatrala sam Slavena, jako je visok, mislim da može normalno pratiti nastavu iako ponekad djeluje odsutno, stavit ću ga u zadnji red da ne smeta drugoj djeci”. “Zašto je u prvom redu?” “Nije vam doktorica rekla?” “Ne.” “Napisala je da nije sposoban pratiti nastavu i da mu treba posebna pažnja.” Jadno moje dijete. U međuvremenu je završio dva fakulteta, jedan u Beču drugi negdje u Americi, sve sam njegove diplome i uspjehe zaboravila, ali vješticu u bijeloj kuti neću nikad. Vedrana Rudan se prisjetila prvog dana škole svoje djece…


Slične vijesti

Prekjučer (20:00)

Lakše reći nego napraviti

Basara: Korupcija

„Korupcije“ možda ne bi bilo da vozač koji daje policajcu deset evra da ne piše prijavu ili muljator koji daje desetine hiljada evra raspisivaču tendera nisu iskvareni po prirodi. Što i nije toliko skandal koliko izgleda. Naprosto nemaju izbora, ne mogu ne biti pokvareni, jer se sve tamo do protohipika Rusoa – koji je naučavao da su ljude pokvarile države – s dobrim razlogom smatralo da je čovekova priroda suštinski pokvarena

Može li se ljudska iskvarenost popraviti? Evo odgovora: U ovom svetu i veku apsolutno jok. Ali se zato može suzbiti i značajno smanjiti. A kako? Po mom mišljenju, korupcija se najefikasnije suzbija pendrekom. Ali ima i drugih, manje bolnih načina. Jedan od kojih je – ako ne i najbolji – formiranje nekorumpiranih tužilaštava i kadiluka, koji – kad dobro rade svoj posao – značajno smanje korupciju, koja razara najpre državu, potom i celo društvo, a to „nam“ se upravo događa. Svetislav Basara promišlja

Utorak (19:00)

Smrt internetu, sloboda narodu!

Žižek: Živi ljudi na mrtvom internetu

Kad ljudi postanu svesni prenatrpanosti mreže botovima, često zapadaju u „trajni cinizam, ili još gore, potpunu apatiju“: umesto da bude otvoren i dostupan, internet monopolizuju velike tehnološke kompanije, preplavljen je milijardama lažnih slika i izmišljenih vesti i rizikuje da postane beskoristan kao prostor za informisanje i razmenu mišljenja. Reakcije na ovu mogućnost „smrti interneta“ su podeljene: dok neki tvrde da je takav scenario najgori ishod koji se može zamisliti u savremenom svetu, drugi slave ideju, jer bi se to svodilo na rušenje mehanizama nadzora ukorenjenih u društvenim medijima.

Često se kaže da će digitalizacija omogućiti potpunu automatizaciju većine produktivnih procesa, što će na kraju većini ljudi omogućiti mnogo više slobodnog vremena. Možda, dugoročno. Ali ono što danas vidimo jeste nagli porast potražnje za fizičkim radom u razvijenim zemljama. Međutim, iza ovih društvenih pretnji krije se nešto mnogo radikalnije. Ljudska intelektualnost podrazumeva jaz između unutrašnjeg života i spoljašnje stvarnosti, i nije jasno šta će se desiti – ili šta se već dešava – sa tim jazom u doba napredne veštačke inteligencije. Po svoj prilici, on će nestati, jer su mašine u potpunosti deo stvarnosti. Slavoj Žižek za Peščanik

Utorak (15:00)

Sve otkako je demokratije

Basara: Breskvica razdora

Poprilično je depresivno ustanoviti da je politička scena u Srbiji u poslednjoj četvrti XIX veka – iako i je i tada bila histerična – bila nezamerljivo raznovrsnija i bliža modernom pojmu politike nego što je na izmaku prve četvrti XXI veka.

Izvesno vreme glavnu reč u srpskoj politici krajem XIX veka vodili su liberal Milutin Garašanin – sin Ilije „Načertanija“ koji je video da očeva politika vodi Srbiju u propast – i naprednjaci Milana Piroćanca, i vodili su je u dobrom pravcu, sve dok se Baja Pašić – izumitelj doktrine Katch All – nije dosetio recepta za (viševekovni) uspeh i počeo sirotinji raji da deli jedan opanak pre izbora, a drugi posle objavljivanja „preliminarnih rezultata“.

Možda se pitate kako je Baja znao da će sirotinja raja glasati za njega. Lako. Tako što je redovno pobeđivao na izborima. Jer da nije, sirotinja raja ne bi dobila drugi opanak. Kužite, stari moji. Prosto ko pasulj. I Baja sit i raja obuvena.

Od tada naovamo srpske (jebene) stranke (svih vremena i boja) više se ne obraćaju tzv. ciljnim grupama: radništvu, seljaštvu, bogataštvu, sirotinjstvu, nego ni manje ni više celom „našem narodu“. Svetislav Basara

06.09. (16:00)

Još da nas Ustav štiti od batina...

Dežulović: Jedne kolovoške noći Andrej neče dobro proći – Naša država – naša pravila

Čija država, Plenkoviću, čija pravila? Država kojoj si predsjednik Vlade, i u kojoj se “našom državom” i “našim pravilima” prijeti svima koji misle drugačije od ideologa i batinaša kolovoške kulturne revolucije – i da: njihovih inspiratora i pokrovitelja – već ima jasno zapisana pravila. Ta se pravila, zanimat će te možda, zovu još i Ustav Republike Hrvatske, u čijim “izvorišnim pravilima” stoji, recimo, kako je državna opstojnost hrvatskog naroda “očitovana u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske 1943. godine”. Kad netko piscu, štićeniku tih pravila, zaprijeti s “naša država, naša pravila”, on tim “pravilima” ne prijeti samo piscu, već cijeloj državi. Osim ukoliko ustavni poredak u međuvremenu već nije srušen, o čemu bismo svakako voljeli biti obaviješteni, to je potpuno jednako “prijetnja s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka” kao što je to telefonska prijetnja predsjedniku Vlade ili grafit na Banskim dvorima.

Prijetnja koju su te noći ispisali na zidu jednog novozagrebačkog nebodera mnogo je stoga gora i opasnija: Miljenko Jergović, naime – kao i svaki slobodni građanin Republike Hrvatske – samo je jedan, neponovljiv i nezamjenjiv, dok smo premijera do sad imali dvanaest… Boris Dežulović za Novosti.

05.09. (23:00)

Svako za sebe, sve protiv svih

Basara: Svi smo mi mi

Gornji naslov je u gramatičkom smislu tačan. Ali izvan gramatike je apsurdan. Iskaz „ovaj četvrtasti sto je okrugao“ isto tako je gramatički besprekoran, ali logika – koja takođe ume da zavede na pogrešan put kao i gramatika – kaže da su takvi stolovi nemogući. I to je tome tako svuda osim u Srbiji, u kojoj „možemo i ono što ne možemo“, u kojoj je posledično moguće i ono što je nemoguće, u kojoj smo svi mi „mi“, u kojoj se sve „događa“ svima „nama“, u kojoj su sva deca „naša“ – što ipak ne podrazumeva kolektivno pravljenje dece – i u kojoj smo – ovo je najnoviji hit u svetu našeg kolektivizma – „svi pod nadstrešnicom“.

Ovaj svet je ustrojen esktremno partikularistički – prepun je različitosti i posebnosti – i takav kakav je daleko je od idealnog, ali nekako to guzelja ukoliko se partikularizmi usklade i ograniče raznoraznim regulama i sistemima štapova i šargarepa. Glavni (i nerešivi) problem našijanskog kolektivizma je pretpolitička filozofija „ko nije s nama, taj je protiv nas“, koja je samo pola stepena iznad nepolitičke prakse Hobsovog rata „svih protiv svih“, u koju smo na dobrom putu da se vratimo. Svetislav Basara

05.09. (14:00)

Kako se provela tjedan dana prije nego joj se pokvario auto

Andrassy proputovala Italijom: Peschiera, Gardaland, Verona…

Ako ne volite riječ “pitoreskno”, dobro došli u klub, ali to je idealan opis Peschiere koja je od hotela udaljena tridesetak minuta vožnje. Parking se lako pronalazi čak i na blagdan Velike Gospe i svugdje se plaća na automatima koji kao da su dizajnirani da zbune čovjeka, ali čovjek samo treba pročitat što piše i brzo se navikne. Jedini problem – trebate unaprijed odlučit koliko ostajete, što je teško procijenit, ali uvijek se možete vratit do auta ako želite produžit boravak. Na Gospu je sve bilo otvoreno – osim Sex shopa, ali pretpostavljam da turisti u Peschieru ionako ne dolaze po takve šašave stvari.

Na svakom koraku možete pojest vrlo fotogeničan – i naravno, vrlo ukusan – gelato, iz barova vrište pozivi na Aperol, a možete i ušetat u jedan od brojnih butika koji prodaju naizgled unikatne, nikad viđene odjevne predmete koje ćete vidjet u još barem pet sličnih butika… i koje ste vjerojatno već vidjeli ako ste ikad posjetili Temu. Andrea Andrassy o svojem putovanju u Italiju, za Miss7

03.09. (20:00)

Jer je hodanje za siromašne

Andrassy: Gotovo nitko ne voli ići u ljekarnu, što ne znači da ćemo parkirat na način da zaustavimo tramvajski promet i udarimo vozača

Naša vozačica kaže da je samo na brzinu išla po kapi za oči, a s obzirom na smjer iz kojeg je auto parkiran, otvara se prilika za nagađanje da je došla iz obližnjeg salona. Salon je od ljekarne udaljen 350 metara, što je prosječno 459 koraka – 5 minuta pješice, 2 minute autom… osim ako ga nepropisno parkiraš i potučeš se, onda može bit i 3 godine posljedica, ali to je statistička anomalija. (Nagađam da je došla iz salona, možda uopće nije). Da je naša vozačica te nemile subote odlučila biti pješak, sve bi bilo drugačije, ali eto, išla je autom, zaigrala se putem i dobila ukor u putovnici (Večernji). Ono što znamo je da se ljudima sve češće TOLIKO ne da hodat da bi neki od njih, da mogu, autom uletili i u Poštu, a romobilom išli na zahod. Andrea Andrassy za Miss7

01.09. (22:00)

Rekli su im da se nose

Jergović: Melita Vrsaljko ili za koju smo Hrvatsku, onu Ivane Orleanske ili ovu Cece Arkanove?

Njezinom pokušaju da organizira Nosi se festival suprotstavila se skupina lokalnih nasilnika. Vođa im je, navodno, bivši branitelj – što u zemlji s pola milijuna bivših branitelja nije neko čudo – dok ostali nisu ni stigli biti branitelji. Legitimirali su se kao ustaše, jer su se glasali pokličem koji je ustaški, i prijetili su nasiljem Meliti Vrsaljko, zatim je udarali, nazivali je kurvom. Činili su joj sve ono što se inače radi Ivani Orleanskoj, samo što je još nisu spalili. Policija je stajala sa strane i odbijala je reagirati na njezine pozive u pomoć. Rekli su da joj je najbolje da napusti grad, jer ne mogu joj garantirati sigurnost. Policija je, dakle, u Benkovcu, ne samo pasivno, nego i aktivno sudjelovala u pokušaju protjerivanja jedne građanke.

Pa što je onda, zapravo, povod zabrane Nosi se festivala u Benkovcu? Prvo, treba zabraniti sve što nije tompsonovsko, ustaško ili crkveno. Sve što na bilo koji način vonja na kulturu ili na knjige. Treba zabraniti svijet u kojem postoji još čuđenje nad tim da ima budala koji pastrve uzgajaju u moru, a naranče sade po madžarskim pustarama. I drugo, možda važnije: ovo je zabrana Melite Vrsaljko. Policija je rekla sve o motivima zabranitelja predloživši napadnutoj da napusti grad, jer da joj ne garantiraju sigurnost. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske se time oglasilo kao visoki pokrovitelj “braniteljske” manifestacije u Benkovcu. Miljenko Jergović za svoj blog

31.08. (22:00)

Ali pomeni mu seksualnu orijentaciju, e to je već nagazna mina

Basara: Kultura revolucije

Nazvati ovde nekog „fašistom“, isto je što i reći mu „dobar dan“. Hoću da kažem: proizvodi isti efekat, tj. nikakav, tj. snažan bol u qwrzu. Niko se ne vređa kad ga neko nazove „fašistom“. A to bi trebalo da bude strašna uvreda. Stvar slično stoji i sa etiketom „ustaša“. Niko se ne oseća uvređenim kad ga nazovu „ustašom“. Ali zašto bi to bilo čudno u zemlji u kojoj se bliski prijatelji pozdravljaju tradicionalnim: „Pa gde si, pizda ti materina.“ Naši režimi (svih vremena i boja) jesu bili (manje ili više) nasilni, ali nijedan od njih nije ispunjavao ni minimum uslova da bi se mogao nazvati fašističkim. Da bi fašizam i nacizam uopšte bili mogući, potrebni su neki preduslovi: između ostalih gvozdena disciplina, naopak, ali funkcionalan sistem. Fanatična predanost „ideji“ i spremnost da se za tu ideju pogine, a to su sve stvari deficitarne u Srbiji… Svetislav Basara

30.08. (21:00)

Nisu stereotipi, već predvidljivo društvo

Dežulović: Domovina stereotipa

Jedan od popularnijih je, recimo, onaj o glasnim vođama hrvatskih branitelja iz kojekakvih i svakoraznih onih, kako se reče, “udruga proisteklih iz Domovinskog rata” – polupismenim i sredovječnim rmpalijama, proćelavim i bezvratim stereotipovima nepovratno zaglavljenima u ratne devedesete, koji nose lance s križevima, majice na Bleiburg i tetovaže “Srbe na vrbe”, pa u svakoj takozvanoj “kulturi” vide blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju, a na svojim tužnim dernecima nakon Thompsona i deset piva jedni drugima padaju u oznojene zagrljaje urlajući refrene srpskih turbofolk zvijezda, na čelu sa samom “srpskom majkom” Cecom, udovicom ratnog zločinca Željka Ražnatovića.

Ispostavilo se, naime, kako je Thompsonovu pjesmu mlada kadetkinja Policijske škole “Josip Jović” zapravo pjevala dok je, provocirajući svoju cimericu islamske vjeroispovijesti, na školskoj oglasnoj ploči šarala ustaški simbol, veliko slovo U s križem, zbog čega je isključena s akademije i osuđena na Prekršajnom sudu.

Nakon čega je, shvatili ste, svoj blistavi pjevački talent bila prinuđena uložiti u karijeru kafanske pevačice.

I što nakon svega kaže rmpalije starog kći, progonjena hrvatska domoljupka i nesuđena redarstvenica, žrtva duboke države koja za život mora zarađivati pjevajući pjesme Cece Ražnatović? Kaže: “Vi koji danas pod krinkom ‘kulture’ promovirate blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju niste dostojni ni spomenuti branitelje, a kamoli ih vrijeđati!”

I onda kažu, stereotip… Boris Dežulović za Novosti