Sa Berlinalea: Kanibalizam i mizoginija na letećem brodu
Najnoviji film Kim Ki-duka Human, Space, Time and Human koji se prikazuje u okviru programa Panorama na 68. Berlinalu je do sada najbizarnije ostvarenje poznatog južno-koreanskog reditelja. U dvosatnoj priči koja se odigrava na krstarenju brodom iz Drugog svetskog rata, dešavaju se stvari iz košmara, ostavljajući utisak da se najveći zamisliv ološ današnjice našao baš na tom mestu, zlostavljajući i ubijajući nejake zato što mu se to može. Kim Ki-duk je sabio čitavu političku filozofiju Thomasa Hobbsa u ovu nimalo laku za gledanje sagu o koruptivnoj ljudskoj prirodi i nagonu za preživljavanje, koja se naposletku pretvara u biblijsku genezu sveta, na brodu koji se iz misterioznih razloga iz vode izvio u nebo.
Najmučniji element Human, Space, Time and Human je mizogino iživljavanje nad ženama, od kojih dve već u prvih pola sata bivaju mučki silovane i to ne jednom, već nekoliko puta od različitih grupa muškaraca koji se muvaju po brodu. Jedna od žrtvi čije se ime gubi u spletu svega drugog, postaje ključna figura radnje, s početka kao predmet opsesije poznatog senatora (Lee Sung-jae) i njegovog bezkičmenog sina (Jang Keun-suk), a naposletku kao nove Eve koja u sebi nosi budućeg Adama. Ova rola koju tumači japanska glumica Mina Fujii je svedena na bezkarakternost jedne Manga figure koja trepće, „sluša“ savete misterioznog nemog mudraca (Ahn Sung-ki) i lepo izgleda. Njena patnja deluje neubedljivo, ali ne zbog nedostatka glumačkog talenta, već iz čisto rediteljske nakane da je pretvori u eterično, anđeosko biće čije muke donose „nagradu“. Kim Ki-duk prelazi preko silovanja kao preko lakšeg saobraćajnog prekršaja, stavivši glavnu junakinju u poziciju „puj-pike- ne-važi“ koalicije sa jednim od svojih silovatelja, sve u ime koroditeljstva sa potencijalnim ocem svog nerođenog deteta.
Ovo je film koji nije lako voleti, ne samo zbog maltretiranja svih ženskih figura koje ukoliko nisu bespotrebno žrtvovane na altaru muške požude, su ili prostitutke ili su glupe kao točak i bleje u prazno, već i zbog vrlo izraženog giallo elementa u kome je kanibalizam u neku ruku najmanje problematičan. Najveća pesnica u oko je ovde beskrupulozan prikaz ljudske prirode u ekstremnim situacijama koje ih navode da čine najstrašnije stvari ne bi li sačuvali dominaciju nad drugima ili preživeli. Senator je klasičan primer globalne percepcije jednog političara koji se nenadano nalazi u poziciji apsolutne moći, a i njegov brutalni saveznik „Gangster“ (Ryoo Seung-bum), prototip je bezmoralnog kriminalca koji za usluge i šanse za promociju, ne preza ni od čega. Ništa novo, ako ne i sasvim stereotipno, reklo bi se, ako se ne uzme u obzir priča u kojoj se oni staraju za paklenu atmosferu. Preko noći ne na vodi, no na nebu, ljudi na brodu su suočeni sa mogućnošću izgladnjivanja ukoliko ih čudo ponovo ne vrati tamo gde brodovi obično plove. Svesni toga da je sve moguće, čak i to da ostanu tamo gde jesu do kraja svojih dana, senator i banda preuzimaju staranje nad svim provijantima, ostavljajući ostale putnike na pragu gladi. A kada im se i ta opcija izmakne glupom nesrećom – tu su nevini putnici kao novi izvor proteina.
Bezimenost je jedna od stvari koje u filmu posebno upadaju u oči, jer se samo u par navrata čuje nečije ime (uglavnom ili kada žene vape „u pomoć“ ili kada njihovi partneri pokušavaju da ih odbrane od zla) i umesto toga svaka od figura dobija funkcionalno ime – kapetan, kuvar, gangster, senator, starac… Šta je to što čini da okean pod brodom nestane i da se on nađe kako pluta po nebu, to ostaje misterija mada i nije ni toliko bitno, jer se radi o brodolomu humanosti. Takođe, na pitanje ko je misteriozan starac koji u potpalublju uzgaja biljke, voće i povrće i od jaja izleže piliće za novu Evu nema odgovora, niti zašto je on jedini koji zna o čemu se tu radi, odnosno zbog čega brod pluta po nebu. U trci za poslednji komad hrane gube svi sem trudne žene kojoj je mudrac žrtvovao i sebe. Iz leševa nastaje šuma i brod se pretvara u veliku zelenu planetu.
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.