Zlatni medvjed 68. Berlinala filmu 'Touch Me Not' - Monitor.hr
25.02.2018. (14:30)

Doba nagrada

Zlatni medvjed 68. Berlinala filmu ‘Touch Me Not’

Zlatnog medvjeda festivala u Berlinu žiri je dodijelio filmu Touch Me Not rumunjske redateljice Adine Pintilie. “Ovo je jedno od najvećih iznenađenja sa dodele nagrada, uz po generalnom mišljenu, mnogo jače kandidate u trci. Film ima neosporne kvalitete, pre svega u provokativnom tretmanu telesnosti, građenom oko storije o pedesetogodišnjoj Britanki Lauri (Laura Benson) koja ima problema sa intimnošću, te tako okušava nove mogućnosti fizičkog približavanja muškarcima”, iz piše Berlina Marina Richter za Monitor. Sve dobitnike pogledajte ovdje.


Slične vijesti

25.02.2018. (13:16)

Zlatni medvjed 68. Berlinala filmu ‘Touch Me Not’

Internacionalni žiri kojim je predsedavao Tom Tykwer i u kome su se nalazili Cécile de France, Chema Prado, Adele Romanski, Ryūichi Sakamoto i Stephanie Zacharek, Zlatnog medveda je dodelio filmu Touch me Not rumunske rediteljke Adine Pintilie. Ovo je jedno od najvećih iznenađenja sa dodele nagrada, uz po generalnom mišljenu, mnogo jače kandidate u trci. Film ima neosporne kvalitete, pre svega u provokativnom tretmanu telesnosti, građenom oko storije o pedesetogodišnjoj Britanki Lauri (Laura Benson) koja ima problema sa intimnošću, te tako okušava nove mogućnosti fizičkog približavanja muškarcima.

Dovlatov Alexeia Germana Jr, jedan od dva favorita iz glavnog takmičarskog programa, ostao je skrajnut za sve nagrade sem za kostimografiju i scenografiju, što je Eleni Okopnayevoj donelo Srebrnog medveda za vanredan umetnički doprinos. Ovo je iznenađujuće uspeo film o književnoj sceni Sovjetskog saveza stegnute cenzurom i političkom potkovanošću komisija koje su odlučivale o objavljivanju i promociji pisaca i pesnika, spakovan u šest zimskih dana 1971. koji nisu izabrani slučajno. U tom periodu, odluku da emigrira je doneo Joseph Brodsky (Artur Beschastny), blizak piščev prijatelj, čiji je odlazak kasnije inspirisao i samog Dovlatova da napusti zemlju. Glavnu ulogu tumači srpski glumac Milan Marić koji sklisko ulazi u kožu još neafirmisanog pisca, uz njegov glas koji narativno vodi film.

Drugi favorit – Transit je ostao sasvim praznih ruku, iako je bio jedan od najkvalitetnijih filmova na festivalu.

Srebrni medved (Alfred Bauer nagrada) za igrani film koji otvara nove perspektive je opravdano otišao Naslednicama Marcela Martinessija, za priču o iznenadnoj finansijskoj krizi postarijeg lezbejskog para koja ih, nizom posledičnih okolnosti, udaljava. Film je takođe odneo Teddy nagradu za najbolji igrani film, nagradu Fipresci žirija i Srebrnog medveda za najbolju žensku ulogu Ani Brun.

Najbolji glumac je Anthony Bajon za ulogu mladog narkomana Thomasa u Molitvi, filmu koji prati njegov put geneze uz novi asketski život ispunjen molitvom.

Srebrni medved za najbolji scenario je pripao Manuelu Alcali i Alonsu Ruizpalaciosu za Muzej, drugi igrani film Meksikanca Alonsa Ruizpalaciosa koji sa humorom postavlja pitanje “ko je lopov u svetu lopovluka?” Film je inspirisan istinitim događajem iz 1980-ih, kada je u toku Badnje večeri iz Nacionalnog muzeja antropologije u Ciudad de Mexico nestalo 140 vrednih eksponata.

Najbolji redatelj je Wes Anderson za stop-motion animaciju The Isle of Dogs, film koji je otvorio festival i u kome su junaci psi nastanjeni na jednom japanskom ostrvu, negde u bliskoj budućnosti.

Srebrni medved (velika nagrada žirija) uručena je Małgorzati Szumowskoj za Mug (Njušku), soldan film o mladiću čije lice kroz nesreću na radu na velikoj skulpturi Hrista u poljskoj provinciji biva deformisano i on gubi izgled i ljubav svoga života, okružen sujeverjem i prezirom male zajednice koja ga se najednom plaši.

Najboljim dokumentarnim filmom je krunisan Waldheimov valcer Austrijske rediteljke Ruth Beckermann o nekadašnjem pripadniku Wermachta, koji je izgradio besprekornu posleratnu političku karijeru u kojoj je dogurao i do devetog predsednika Austrije 1986. Beckermann je na tragu lakoće pranja biografije uz šarm, karizmu i istreniran osmeh.

Kompletna lista pobednika na web stranici Berlinala.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

24.02.2018. (20:33)

Sa Berlinalea: ‘Tranzit’ i ‘U-July 22’

24.02.2018. (18:51)

Sa Berlinalea: ‘Tranzit’ i ‘U-July 22’

Nova interpretacija ratne opasnosti sa alegorijama na Drugi svetski rat (scenario je baziran na romanu Anne Seghers napisanom 1944) koja istovremeno govori o tome šta bi mogli očekivati ukoliko se nastavi ekspanzija fašističkih ideja u Evropi, centralna je za film Tranzit Christiana Petzolda. Naslanjajući se na svoju tradiciju pomerenih granica stvarnosti, Petzold film gradi na stvaranju tenzije puštanjem glasova ili šapata o onome što dolazi, sa tek po kojom usamljenom scenom koja se približava osećaju iminantne pretnje. Uhvativši istorijsku nit 30-ih i 40-ih godina prošlog veka, ali je stavljajući u savremen kontekst, reditelj je oslikao i ksenofobni duh današnjice uz huškačke reakcije i netrepeljivost lokalnog (u ovom slučaju, francuskog) stanovništva prema izbeglicama.

Kostomografskom spretnošću Katharine Ost i neutralnom scenografijom K.D. Grubera, teško bi bilo dokučiti u kom se vremenu radnja odigrava, da ne postoje momenti u kojima iz krajička oka sevnu moderne reklame na dućanima i kada se kroz dijaloge provuče referenca na savremenu muziku, nogomet ili kinematografiju. Tih momenata je malo i lako promaknu ukoliko pažnja nije skroz aktivirana.

Georgu (Franz Rogowski) je dato u zadatak da meksičkoj ambasadi u Marseillu preda dovršeni roman disidentskog nemačkog pisca Weidela koji je sebi oduzeo život, ali o čemu praktično niko ne zna. Pola Evrope je već okupirano, nemačke trupe napreduju kroz francusku teritoriju i Georg jedva beži pred upadom fašista u Pariz. Uz rukopis, on nosi i dva pisma koja će diplomate navesti da pomisle kako pred njima stoji sam Weidel. Trenutak kolebanja je sve što ga deli od vize za Meksiko i američkog tranzita, odluka je logična.

Birokratske procedure – prepune čekaonice van-evropskih ambasada, tretman ljudi, sve je to poznato ikome je ko je morao da prođe kroz ozvaničavanje svog izbegličkog statusa. Petzold tu intereveniše karikiranjem bizarnosti određenih birokratskih procedura (20 fotografija za putovnicu, dokaz da se psi sa pedigreom mogu prehraniti, takozvani post-jugoslovenski sindrom “gospođo, fali vam jedan papir, vratite se sutra”), prefinjenošću jednog Franza Kafke. Lutanje, izgubljenost, besciljnost i bezočnost onih koji od imigranata cede novce za minimalne usluge, sve to su bezvremene pojave vezane za izbegličku krizu i Patzold ih pokazuje sa bravurom.

Marseille se pretvara u osinjak za jedne, u nadu za sigurnost za druge. Dok brodovi u pravcu slobode odlaze jedan za drugim, noseći sa sobom one koji su imali sreću da nabave potrebne papire, sakriveni po stanovima i sumračnim hotelima, stalno pod pretnjom racija, nalaze se oni koji više nemaju kuda. Pokojeg od njih odvlači sa sobom policija, ostali stoje i nemo gledaju. Petzold pokazuje lakoću sa kojom nestaje civilna hrabrost i nem, kolektivan osećaj krivice onih kojima je bolje.

Misteriozna kao i nevidljiva opasnost je Marie (Paula Beer), Weidelova udovica koja, u ubeđenju da se muž od nje sakriva po Marseillu, luta po čitavom gradu tražeći ga. Njena konekcija i sa Georgom i sa nemačkim pedijatrom Richardom (Godehard Giese) sa kojim deli stan i sa kojim ima ljubavnu aferu je vrlo kompleksna. Sudbina kojoj se samovoljno prepušta je požrtvovano čekanje na oproštaj. (8/10)

Režija/ scenario: Christian Petzold, prema istoimenom romanu Anne Seghers
Producenti: Florian Koerner vo, Gustorf, Michael Weber
Direktor fotografije: Hans Fromm
Scenografija: K.D. Gruber
Kostimi: Katharina Ost
Montaža: Bettina Boehler
Uloge: Franz Rogowski, Paula Beer, Godehard Giese, Lilien Batman, Maryam Zaree, Barbara Auer, Matthias Brandt, Sebastian Huelk, Emilie de Preissac
Muzika: Stefan Will

Teško je napraviti igrani film o nečemu kao što je masakr na norveškom otoku Utøya koji je 2011, zajedno sa bombaškim napadom na zgradu državne administracije u Oslu počinjenim nekoliko sati ranije, čitavu naciju zavio u crno. Počinilac je bila ista osoba – Anders Behring Breivik, desničarski fanatik, koji je u jednom danu ugasio 77 života.

Redatelj Erik Poppe u svome U-July 22 filmu koji se okreće Utøyi, poseže za metodama horror filma u prikazu onoga što se dešavalo tokom sat ipo vremena u, i okolo kampa podmlatka radničke partije. Tokom čitavog filma, počinitelj je nevidljiv, sem u blic kratkom trenutku, i umesto toga radnja je posmatrana iz perspektive omladine koja panično pokušava da se sakrije na otoku koji ne nudi nikakvu zaštitu. Koncentracija na žrtve je sasvim u redu ali Breivik je duh koji hoda, što ga podiže u nivo nedodirljivog zla. Međutim, on nije nikakvo biće iz zemlje bauka, već okoreli fašista koji se danas nalazi u zatvoru zbog počinjenog masakra. To je odluka koliko hrabra, toliko i manipulativna i kontroverzna, u današnjici obilježenoj razumljivom osetljivošću na zločine nad đacima i studentima kojih je sve više. To nije više pitanje toga da li je prerano za takav film, zato što tema ne bi bila ništa manje mučna ni za dvadeset godina, pitanje je načina na koji joj se prilazi. Takođe, tenzija i neizvesnost u Poppeovom ‘U-July 22’ nadomešćuju konkretniji narativ, tako da dijaloški nema nekakvih stvari koje bi gledatelju oduzele pamet lucidnošću.

Scenario Siv Rajendram Eliassen i Anne Bache-Wiig se okreće Katji (Andrea Benrtzen), mladoj devojci koja je u kampu sa mlađom sestrom Emilie (Ellie Rhiannon Mueller Osborne) u najkomplikovanijoj fazi puberteta. Na početku filma, Katjin pogled se kratko upravlja u kameru dok izgovara rečenicu “ti to nikada nećeš razumeti”, ali je ubrzo jasno da se ne obraća gledalištu, no da vodi razgovor telefonom, kako se ispostavlja – sa svojom majkom. Ovaj izlet u nedozvoljenu zonu prenošenja direktnih poruka je jedna od mnogih mana filma koji nema tu dramaturšku snagu da se otrgne od trčanja, huktanja i krika.

Pre nego se začuju prvi hitci iz vatrenog oružja, omladinci vode politizirane razgovore zbog vesti da se u Oslu nešto desilo. Neki su zastrašeni zato što im roditelji rade u blizini mesta na kojem je ekplodirala bomba. Drugi polemišu o potencijalnim počiniteljima, još uvek bezbrižno puneći usta vaflima. Prvi panični povici ih dosežu i kreće bezglavo sklanjanje. Bekstvo i panika su snimani kamerom iz ruke, dugim kadrovima, što pojačava tenziju i filmu daje klasičnu žanrovsku notu. To rezultira osećajem da će iza kuta svakog trenutka iskočiti maskirani ubica sa sekirom, nego fanatik sa puškom, pa ni stalno fijukanja metaka taj osećaj ne ublažava.

Tehnički posmatrano, film je dobro izveden, uz posebnu pohvalu direktora fotografije Martina Otterbecka sa kojim je Poppe prethodno sarađivao na ‘The King‘s Choice’ (2016) i dizajnera zvuka Gisla Tveita, odnosno Hansa Olava Stranda koji je i od tišine izvukao najbolje, uz jasan lom talasa, kvrckanje grančica i bata koraka po mokroj zemlji. (4/10)

Režija: Erik Poppe
Scenario:Siv Rajendram Eliassen, Anna Bache-Wiig
Producenti: Finn Gjerdrum, Stein B. Kvae
Direktor fotografije: Martin Otterbeck
Scenografija: Harald Egede-Nissen
Kostimi: Rikke Simonsen
Montaža: Einar Egeland
Uloge: Andrea Berntzen, Elli Rhiannon Muller Osborne, Jenny Svennevig, Aleksander Holmen, Ingeborg Enes Kjevik, Sorosh Sadat, Brede Fristad, Ada Otilde Eide, Karoline Schau, Solveig Koloen Birkeland, Torkel Dommersnes Soldal, Daniel Sang Tran, Tamanna Agnihotri, Mariann Gjerdsbakk, Magnus Moen
Jezik: norveški
Trajanje: 92 minuta

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

24.02.2018. (14:24)

‘Yardie’: Laka razbibriga Idrisa Elbe uz reggae zvuke

Prvi autorski dugometražni film britanskog glumca Idrisa Elbe prema scenariju Brocka Normana Brocka i Martina Stellmana (baziranog na krimi-romanu Victora Headleya in 1992), pokazan na Berlinalu u okviru programa Panorama special, uz sav potencijal da bude krimi-drama, film je lakih nota, zabavan i gledljiv ali ne i dubok.

Radnja ‘Yardija’, čija je svetska premijera bila na Sundance festivalu ranije ove godine, počinje u jamajčanskom getu Kingstona 1970-ih, narativom glavnog protagoniste D-ja (Aml Ameen) kao odraslog čoveka koji komentariše desetogodišnjeg sebe. Gledalac se time opušta od samog početka i pored relativno dramatičnih situacija, uveren da će naposletku sve ispasti kako treba. Ukoliko se filmu može zameriti da radnji nedostaje ujednačena dinamika i izraženija karakternost ključnih ličnosti, njegovi plus poeni se nalaze u oslikavanju jedne kulture o kojoj se, i pored sve popularnsti koju uživa, relativno malo zna. Kada se dešavanja prebace u London 1980-ih sa živopisnom reggae scenom kao relevantnom pozadinom naracije, muzika nadomešćuje nedostatak svega drugog i preuzima kontrolu. Kroz čitav film se provlače najveći reggae klasici uz aranžman i originalan skor komponovan od strane Dickona Hinchcliffa.

Elba je za direktora fotografije odabrao Johna Conroya sa kojim je sarađivao na popularnoj britanskoj krimi seriji ‘Luther’ u kojoj tumači glavnu ulogu. Conroy se pokazuje kao pravi odabir, naglašavajući razliku između Kingstona i Londona jasnom promenom kolorita – slika se od jarkih boja Jamajke sunovraća u sivilo engleske prestonice.

D, skraćeno od Denis, odrasta u siromašnom getu Kingstona, uz starijeg brata Jerryja (Everaldo Creary) koji uz pokretnu DJ binu pokušava da uspostavi mir između dva zaraćena gangsterska klana od kojih jednim šefuje King Fox (Sheldon Shepherd). Jerryja pri nastupu ubija dečak jedva stariji od D-ja, u momentu dok ovaj pokušava da na svojoj bini pomiri dva gangsterska bosa. Nekoliko godina kasnije, Denis i dalje u glavi ima samo osvetu. U međuvremenu je na stranputici od koje ga je brat kao dete pokušavao zaštititi.

Skok iz 70-ih u 80-e je oštar, međutim ne i nelogičan. U dvadesetak početnih minuta, izmešane su sve karte za ono što dolazi. Ubica je imenovan, D-jev glas objašnjava da je devojčica sa kojom priča ljubav njegovog života, King Fox je već uveden u narativ. On će D-ju predstavljati zamenu za oca na svoj jedini, kalkulantsko-kriminalni način: momku uručuje pištolj, imenuje ga za svog „vojnika“ i šalje ga sa kilogramom kokaina u London kod izvesnog Rica (Stephen Greham). U Londonu jamajkanskom zajednicom vlada upravo Rico, beli rasta zlog jezika i sa nosom u kokainu. Između njega i D-ja nastaju problemi zbog ružnih insinuacija na Jerryjevu smrt koja rezultuje neprimopredajom droge i to naravno vodi do niza komplikacija za londonsku pridošlicu. Tu u gradu se nalaze i njegova ljubav iz mladosti Yvonne (Shantol Jackson) i njihova zajednička petogodišnja ćerka Vanessa (Myla-Rae Hutchinson-Dunwell) i jasno je da ih nova situacija može samo dovesti u opasnost. Dilema između dobrog i lošeg puta tako značajno pomenuta na početku filma, se kod Dija do samog kraja ne oseća, jer Elba nije uspeo da iznijansira njegovu unutrašnju borbu. Dijalozi u kojima se pitanje ispravnog/ neispravnog postavlja vodi samo u jednom pravcu, pa ispada da je put dobra puka slučajnost.

Naslov filma ‘Yardie’ je jamajkanski pojam koji se koristi za ljude koji se bave sumnjivim radnjama a njih je u filmu dosta. Glavni biznis su ovde muzika i droge, pri čemu je kod prvog u pitanju prestiž, kod drugog – jasan profit. Pa iako se povremeno izvuče neki pištolj i neko istambura, krimi priča ‘Yardieja’ je nedovoljno stabilna i mnogo je interesantniji Dijev nov krug prijatelja okupljenih u jednom istočno-londonskom skvotu, nego jurnjava za ubicom njegovog brata, odnosno od obračuna. (5/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

22.02.2018. (00:00)

Sa Berlinalea: ‘3 dana u Quiberonu’ i ‘7 dana u Entebbeu’

Godinu dana pre svoje prerane smrti i nekoliko meseci pre tragične pogibije svoga petnaestogodišnjeg sina Davida rođenog iz veze sa Alainom Delonom, Romy Schneider je dala čuveni intervju nemačkom magazinu Stern, koji će postati poznat kao jedan od najiskrenijih i najpotresnijih intervjua jedne slavne ličnosti medijima. Uvodne reči: „Ja sam Romy Schneider, imam 42. godine i duboko sam nesrećna“, urezale su se u svest javnosti koja je prema austrijskoj glumici imala opsesivan odnos sve od njene glavne uloge u trilogiji o kraljici Sissi koju je dobila sa 14. godina. Svaki korak Romy Schneider su pratili paparazzi, svaka životna odluka se javno pretresala. Bila je i svetica i kurva, miljenica i meta, plemenita i gramziva. Javnost je njome bila jednostavno opsednuta. Nemačka rediteljka Emily Atef (pobednik Minhena, Oldenburga, Mar del Plate i Sao Paula „The Stranger in Me“ 2008, „Kill Me“ 2012) se okreće pomenutom intervjuu datom provokativnom nemačkom novinaru Michaelu Jürgsu (Robert Gwisdek) tokom tri dana u francuskoj banji Quiberon u kojoj je pokušavala da se izleči od alkoholizma. Verovatno da ne postoji niko drugi ko bi tu ulogu odigrao sa tako neverovatnom energijom od Marie Bäumer koja ne samo što nosi sablasnu fizičku sličnost sa legendarnom austrijskom divom (čitave karijere sa brani od te uporedbe), nego se sa lakoćom, bez šminke, u monohromnom svetu bečkog direktora fotografije Thomasa W. Kiennasta uvlači u depresivnu kožu zvezde u životnoj krizi. Sam film je inspirisan romanom „Tri dana života Romy Schneider“ Helge Kneidl. Međutim za scenarij za film koji je napisala, Atef je konsultovala ljude koji su radili u dotičnoj banji, a savetnik joj je bio sam Jürgs koji je dao detaljan opis dešavanja tokom vremena provedenog u Quiberonu sa Romy, njenim bliskim prijateljem i čuvenim nemačkim fotografom Robertom Lebeckom (Charly Hübner) i najboljom prijateljicom iz detinjstva Hildom (Birgit Minichmayr).

3 dana u Quiberonu je građen na izvanrednom performansu Marie Bäumer, nedovoljnom da čitav film izvuče na nivo odličnog. Prvih sat vremena, on obećava da će biti remek-delo, a onda počinje da se dekonstruiše baš tom odlukom da se bavi samo intervjuom, ondosno igrama mačke i miša između bezdušnog novinara i slomljene glumice. Takođe se pokazuje kao bespotrebno dug u repetitivnim scenama pada i dizanja Romy Schneider, sa ekstra deset minuta u njenom pariskom stanu, nedelju dana kasnije. Duševnost Jürgsa ulazi prekasno ili možda čak i bespotrebno, čini se kao i neka vrsta zahvalnice savetniku filma, tako da ovaj mini-biopik koncentrisan na samo ta tri dana postaje relevantan samo za obožavaoce Schneider koji žele da zavire u joše jedan od njenih ormana. Sa druge strane, tehnička strana ovog filma je besprekorna, pre svega scenografija Silke Fischer, kostimografija i na mahove zrnasta fotografija Kiennasta, do sada poznatog po radu na televiziji. Ostale tri vodeće uloge su takođe sjajno zaposednute, sa Minichmayr koja nastavlja sa serijom svojih već tradicionalno dobrih performansa na platnu. (6/10)

Jezik: Nemački/ Francuski
Trajanje: 115 minuta
Režija/ scenario: Emily Atef
Producent: Karsten Stöter
Direktor fotografije: Thomas W. Kiennast
Montažar: Hansjörg Weissbrich
Muzika: Christoph M. Kaiser, Julian Maas
Uloge: Marie Bäumer, Birgit Minichmayr, Charly Hübner, Robert Gwisdek, Denis Lavant,
Yann Grouhel

Problematičan pristup spašavanju 139 putnika otetih na Air France letu od Tel Aviva do Pariza jula 1976. nalazimo u 7 dana u Entebbeu Joséa Padilha sa Danielom Brühlom i Rosamunde Pike u ulogama pripadnika zapadno-nemačke terorističke ćelije RZ koji tu akciju, zajedno sa Popularnim Frontom za oslobađanje Palestine Wadija Haddada sprovode u delo. Ovaj triler je sniman prema traljavom scenariju Gregory Burka, napakovanom ljigavim replikama koje kao da su pisane za telenovelu, sa izromantiziranim predstavljanjem kabineta prvog premijera Izraela Yitzhaka Rabina (Lior Ashkenazi) i simpatijom prema njegovom ministru unutrašnjih poslova Shimonu Peresu (Eddie Marsan). Sa udaranjem štambilja dobroćudnosti, odnosno lukavosti na čela Rabina i Peresa, dodaje se iritantna simplifikacija skoro svake ličnosti u filmu. Iako se ne može poreći da je Idi Amin (Nonso Anozie) bio koliko zlokobna, toliko i groteskna figura, on se u nekoliko minuta filma pokazuje u preterano naivnom svetlu, kao neko ko se da motati oko prsta ko svilen konac – kolebljiv i više kao lokalni gangster, nego diktatora poznatog po surovostima najgore vrste. I njegov komandant koji na aerodromu dočekuje teroriste, ima prezentnost repera, a ne vojskovođe jedne diktature. Takođe, odluka da se za nemačku teroristkinju uzme britanska glumica Rosamunde Pike koja štuca rečenice na nemačkom sa teškim engleskim akcentom je verovatno detalj koji će promaći nekome ko ne dolazi sa nemačkog govornog područja, ali neće i njena jeziva perika.

Mana narativne tehnike je u ostrašćenosti kojoj u ovakvom trileru nije mesto s obzirom na problematičnost političkih dešavanja od nastanka Izraela, preterano komplikovanih da bi se sve svelo na „bilo jednom u…“. To ne ide u korist prikaza jednog tragičnog događaja koji je otete ljude tjedan dana izložio strahu od smrti, nehigijenskim uslovima i neizvesnosti na ugandanskom Entebbe aerodromu u grozomorno oronulom stanju, naročito Židovima tretiranim na osobito surov način.

Film počinje sa izvanrednih dvadesetak minuta koji obećavaju solidnu radnju – Pike & Brühl se sa još trojicom terorista ukrcavaju na dotični avion koji leti preko Atine i u uzbudljivom činom same otmice, napakovane dinamikom i kredibilnošću, uzimaju stvari u svoje ruke. Uvođenjem još jedne jake, ključne figure u radnju – glavnim inžinjerom Air France leta Jacquesa Le Moina (Denis Ménochet) koji svojom glumom pravi konkurenciju Brühlu. Međutim, drama se pretvara u ravničarsku pustaru čudnom rediteljskom odlukom da potpuno izignoriše žrtve koje se pretvaraju u dekor i sem usamljenih scena jednog nervnog sloma i jednog mučenja, oni su marginalna stvar u sopstvenoj tragediji. Umesto njih, u fokus upadaju svi drugi.

Interesantno je da je najjači deo „7 dana u Entebbeu“ prikaz dela nastupa plesne trupe Batsheva koji se provlači kroz film i koji je referenca na bol putnika pred oslobađanje – kroz ovaj akt se u film upliće sporedna priča o solistkinji ansambla (Zina Zinchenko), devojci pripadnika specijalne izraelske vojne jedinice (Ben Schnetzer), upletenog u čuvenu operaciju Thunderbolt tokom koje je sto komandosa uspelo da oslobodi putnike sa glavnog aerodroma Ugande. Kao kod svakog filma baziranog na istinitim događajima, završnica ne nosi nikakva iznenađenja, ali ona je čudnovato smandrljana u nekoliko minuta. Komandosi stigli, peng-peng, teroristi mrtvi, vreme je da se liju suze radosnice.

Ovo je ustvari veliko razočarenje za one koji su upoznati sa Padilhovim radom na čuvenoj Netflix seriji „Narcos“ koja nema ništa od naivnosti viđene u „7 dana u Entebbeu“. (3/10)

Režija: Jose Padilha
Produkcija: USA/UK
Trajanje: 106 minuta
Jezik: Engleski/ Nemački/ Arapski/Hebrejski

Scenario: Gregory Burke
Producenti: Tim Bevan, Eric Fellner, Kate Solomon, Michelle Wright, Ron Halpern
Direktor fotografije: Lula Carvalho
Scenografija: Kave Quinn
Producentske kuće: Working Title Films, Participant Media
Uloge: Rosamund Pike, Daniel Bruhl, Eddie Marsan, Lior Ashkenazi, Denis Menochet,
Ben Schnetzer, Angel Bonanni, Nonso Anozie, Omar Berdouni, Mark Ivanir, Peter
Sullivan, Ehab Bahous, Amir Khoury, Noof McEwan, Zina Zinchenko
Kostimografija: Bina Daigeler
Muzika: Rodrigo Amarante
Montaža: Daniel Rezende
Koreografija: Ohad Naharin

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

21.02.2018. (20:54)

Sa Berlinalea: Kanibalizam i mizoginija na letećem brodu

Najnoviji film Kim Ki-duka Human, Space, Time and Human koji se prikazuje u okviru programa Panorama na 68. Berlinalu je do sada najbizarnije ostvarenje poznatog južno-koreanskog reditelja. U dvosatnoj priči koja se odigrava na krstarenju brodom iz Drugog svetskog rata, dešavaju se stvari iz košmara, ostavljajući utisak da se najveći zamisliv ološ današnjice našao baš na tom mestu, zlostavljajući i ubijajući nejake zato što mu se to može. Kim Ki-duk je sabio čitavu političku filozofiju Thomasa Hobbsa u ovu nimalo laku za gledanje sagu o koruptivnoj ljudskoj prirodi i nagonu za preživljavanje, koja se naposletku pretvara u biblijsku genezu sveta, na brodu koji se iz misterioznih razloga iz vode izvio u nebo.

Najmučniji element Human, Space, Time and Human je mizogino iživljavanje nad ženama, od kojih dve već u prvih pola sata bivaju mučki silovane i to ne jednom, već nekoliko puta od različitih grupa muškaraca koji se muvaju po brodu. Jedna od žrtvi čije se ime gubi u spletu svega drugog, postaje ključna figura radnje, s početka kao predmet opsesije poznatog senatora (Lee Sung-jae) i njegovog bezkičmenog sina (Jang Keun-suk), a naposletku kao nove Eve koja u sebi nosi budućeg Adama. Ova rola koju tumači japanska glumica Mina Fujii je svedena na bezkarakternost jedne Manga figure koja trepće, „sluša“ savete misterioznog nemog mudraca (Ahn Sung-ki) i lepo izgleda. Njena patnja deluje neubedljivo, ali ne zbog nedostatka glumačkog talenta, već iz čisto rediteljske nakane da je pretvori u eterično, anđeosko biće čije muke donose „nagradu“. Kim Ki-duk prelazi preko silovanja kao preko lakšeg saobraćajnog prekršaja, stavivši glavnu junakinju u poziciju „puj-pike- ne-važi“ koalicije sa jednim od svojih silovatelja, sve u ime koroditeljstva sa potencijalnim ocem svog nerođenog deteta.

https://www.youtube.com/watch?v=zVjLlhLu368

Ovo je film koji nije lako voleti, ne samo zbog maltretiranja svih ženskih figura koje ukoliko nisu bespotrebno žrtvovane na altaru muške požude, su ili prostitutke ili su glupe kao točak i bleje u prazno, već i zbog vrlo izraženog giallo elementa u kome je kanibalizam u neku ruku najmanje problematičan. Najveća pesnica u oko je ovde beskrupulozan prikaz ljudske prirode u ekstremnim situacijama koje ih navode da čine najstrašnije stvari ne bi li sačuvali dominaciju nad drugima ili preživeli. Senator je klasičan primer globalne percepcije jednog političara koji se nenadano nalazi u poziciji apsolutne moći, a i njegov brutalni saveznik „Gangster“ (Ryoo Seung-bum), prototip je bezmoralnog kriminalca koji za usluge i šanse za promociju, ne preza ni od čega. Ništa novo, ako ne i sasvim stereotipno, reklo bi se, ako se ne uzme u obzir priča u kojoj se oni staraju za paklenu atmosferu. Preko noći ne na vodi, no na nebu, ljudi na brodu su suočeni sa mogućnošću izgladnjivanja ukoliko ih čudo ponovo ne vrati tamo gde brodovi obično plove. Svesni toga da je sve moguće, čak i to da ostanu tamo gde jesu do kraja svojih dana, senator i banda preuzimaju staranje nad svim provijantima, ostavljajući ostale putnike na pragu gladi. A kada im se i ta opcija izmakne glupom nesrećom – tu su nevini putnici kao novi izvor proteina.

Bezimenost je jedna od stvari koje u filmu posebno upadaju u oči, jer se samo u par navrata čuje nečije ime (uglavnom ili kada žene vape „u pomoć“ ili kada njihovi partneri pokušavaju da ih odbrane od zla) i umesto toga svaka od figura dobija funkcionalno ime – kapetan, kuvar, gangster, senator, starac… Šta je to što čini da okean pod brodom nestane i da se on nađe kako pluta po nebu, to ostaje misterija mada i nije ni toliko bitno, jer se radi o brodolomu humanosti. Takođe, na pitanje ko je misteriozan starac koji u potpalublju uzgaja biljke, voće i povrće i od jaja izleže piliće za novu Evu nema odgovora, niti zašto je on jedini koji zna o čemu se tu radi, odnosno zbog čega brod pluta po nebu. U trci za poslednji komad hrane gube svi sem trudne žene kojoj je mudrac žrtvovao i sebe. Iz leševa nastaje šuma i brod se pretvara u veliku zelenu planetu.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

19.02.2018. (11:56)

‘Cobain’ – kad majka narkomanka ne da ništa osim imena

Ako nagrade govore više o onome ko ih dodeljuje nego o onome kome se dodeljuju, imena više govore o roditeljima nego o deci i ljudima koji ih nose. Moje sasvim obično ime tu nije reprezentativno, ima nas raznih i od raznih roditelja, što je prednost tako običnog imena. Šta, međutim, pomisliti kada se neko zove Cobain sa jasnom i jedinom asocijacijom na pokojnog Kurta? Da mu je majka suludi fan? Verovatniji izgled je njena narkomanija i sklonost nepromišljenim, impulsivnim odlukama. Uostalom, da je sina nazvala Kurt, možda bi pokazala da je u stanju nabaciti masku normalnosti.

Narečeni mladić (Keizer) je, usled majčine nebrige, odrastao po domovima i bežao od udomiteljskih familija. Sada mu je 15 godina i sistem je već umoran od brige od njemu, pa mu se izbor svodi na poslednju udomiteljsku familiju ili na ustanovu zatvorskog tipa u kojoj će dočekati punoletstvo. On, međutim, samo želi da se brine o svojoj majci (Velissariou), a ona je baš posebna priča, ponovo trudna, bez stalne adrese, na heroinu i alkoholu, voljna da bilo kakvu vrstu pomoći primi isključivo pod svojim pomerenim pravilima. Na sreću ili nažalost, Cobain nije gadljiv na rad, posao i novac, čak ni na to da radi za majčinog bivšeg makroa Wickmayera (Opbrouck) koji je jedina očinska figura koju poznaje. Međutim, kako to biva, ljudi u toj branši nisu baš tolerantni, taktični i puni razumevanja…

Linearan kakav već jeste, ‘Cobain’ je film koji se lako prati i nosi očekivanu moralnu poruku, pa je zato pogodan za tinejdžersku populaciju kao ciljnu grupu, o čemu govori i premijera u sekciji Generation 14plus u Berlinu. Naravno, pod uslovom da zaista verujemo da su današnji tinejdžeri ili tinejdžeri generalno tako naivni da ne propituju te pojednostavljene obrasce dobrog i lošeg. Štos je, međutim, u tome da film ne dobacuje dalje od nivoa za plašenje dece i roditelja, o nastavnom osoblju da i ne govorimo. Naravno, nije moralno upitno da deci ne treba prodavati heroinski snobizam i slične koncepte iz filmova za stariju publiku, ali problem cele te “after school special” varijante je što je bazičnija i naivnija od svoje publike.

https://www.youtube.com/watch?v=oQpOlcTeCk4

‘Cobain’ se drži tek mrvicu iznad toga zahvaljujući kompetentnoj glumi Basa Keizera i fotografiji pogodnoj za evropski arthouse film sa kamerom iz ruke koja se mota oko protagoniste. Odrasli u filmu su uglavnom jednodimenzionalni likovi, pa glumci zapravo nemaju s čime raditi i onda afektiraju, a klišei kojih je film pun (seksualno sazrevanje i “deal” sa jednom od Wickmayerovih prostitutki, da navedem samo neke) utisak zakopavaju još dublje u sivu zonu.

Nanouk Leopold je svakako autorica sa više potencijala od toga da radi nešto ovako obično, što je i dokazala svojom ranijom karijerom izgrađenom na ženskim likovima, pa i svojim prethodnim filmom ‘It’s All So Quiet’ koji je možda pomalo nemušt i zatvoren, ali makar može zaintrigirati nesvakidašnjom temom i uglom iz kojeg joj pristupa. Eksperiment sa filmom za omladinu ipak nije urodio plodom, iako je teško reći da je negledljiv. (5/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

18.02.2018. (12:41)

Kritika s Berlinalea: ‘Nasljednice’

Debitantski igrani film Marcela Martinessija Naslednice je jedan od retkih filmova iz Latinske Amerike koji se bave LGTB sredinom, u ovom slučaju još netipičnije – lezbejskim parom poznih srednjih godina koji, usred teških finansijskih problema – posle tri decenije subitisanja počinje da se
suočava sa svojim manama. Građen na odličnom scenariju iza kojeg takođe stoji Martinessi, uz jak kasting sa Anom Brun i Margaritom Irun u glavnim ulogama, film se bazira na priči o uticaju koji iznenadna neimaština ima na dve žene koje su do finansijske krize, sa nasleđenim dragocenostima, vodile jedan relativno lagodan porodični život.

Spoljašnji svet je ovde skoro nevidljiv, čak i onda kada se radnja iz hermetički zatvorenih prostora prebacuje napolje. Enterijeri u Naslednicama igraju posebnu ulogu svojim razotkrivanjem staleških razlika i bitnih životnih prekretnica, oni hvataju raspoloženja, rituale, prošlost i sadašnjost. Požuteli otisci na zidovima koje prekrivaju nekada popularne svilene tapete u neslavno propalom stanju, odaju koliko je slika već moralo biti prodato, poslagane kristalne čaše, srebrnina i nakit, o onome što će tek biti žrtvovano.

Chiquita (Irun) je zbog velikog duga banci primorana da potpiše papire prema kojima se od dužnice pretvara u prevarantkinju i dodeljena joj je tromesečna zatvorska kazna. Ovaj dramatični preokret primorava njenu partnerku Chanu (Brun) da se otrgne iz depresije, pukim slučajem postavši taksi služba za njenu i dalje bogatu susetku Pitucu (Maria Martins). Usluga koju prvi put čini, uzima se kao ponuda za daljne vožnje i stari Mercedes postaje vrsta putujuće psiho-terapije i za vozačicu i za njene klijentkinje koje rastu iz dana u dan. U ‘Naslednicama’ se muškarci skoro i ne vide sem u pokojem usamljenom epizodnom slučaju, i kamera prati svakodnevnicu žena, onih koje se trude da prežive i ublaže finansijski košmar i onih koje troše vreme kockajući se i tračareći.

Ostavši sama u kući sa služavkom Pati (Nilda Gonzales), Chana polako počinje da stiče samopouzdanje i samostalnost nestale u vezi kojom vrlo jasno dominira Chiquita. To su dečiji koraci, od rituala pijenja čaja, češljanja i odabira odeće, do sedenja za volanom sopstvenog automobila. U tom sporom procesu samoostaljivanja, Chana sklapa poznanstvo sa mlađom Angy (Ana Ivanova), što u njoj budi osećanja koje dugo nije imala.

Odluka direktora fotografije Luisa Armanda Arteage da posegne za preterano mračnim tonovima koji u prvih petnaest minuta filma lica ključnih protagonistkinja pretvaraju u neraznatljive mrlje, blago je iritantna. Iako je jasna nakana da se atmosferski naglasi antikvarna unutrašnjost kuće u kojoj – okružen istorijskim nameštajem, kristalnim lusterima i vrednim umetničkim delima u nestajanju – živi lezbejski par poznijih srednjih godina, ovaj potez je naporan za praćenje radnje zbog preterane dominacije nad onim što se odvija na platnu. (7/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.