Superval vol. 1’ kompilacija: Budućnost rocka u ovim krajevima se dugo nije činila ovako lijepom - Monitor.hr
29.05.2024. (19:00)

Rock'n'roll ima budućnost

Superval vol. 1’ kompilacija: Budućnost rocka u ovim krajevima se dugo nije činila ovako lijepom

Netko bi rekao: „Logičan slijed“, ali nije baš tako jednostavno. Naime, dug je i nesiguran put od prvog nastupa nekog srednjoškolskog benda pred vršnjačkom publikom na festivalu Superval, pa do ulaska u studio, izbora i realizacije pjesme čiji zapis ostaje, kako bi se reklo, za vječnost kao svojevrsni dokument. Bendovi su općenito hirovita pojava, posebno oni autorski, uz to još i srednjoškolski čije autorstvo će oni stariji uzimati s podozrivošću. Superval se kao festival održava jednom godišnje i ruku na srce to nimalo nije dovoljno da bi bilo koji bend došao u poziciju da snimi nešto suvislo. Potreban je kontinuitet i koncertna praksa.

Dojam je da nitko od učesnika ove kompilacije nije ušao nezainteresirano i opušteno u cijelu priču, upravo suprotno; sa željom da stvarno pokažu svoje dosege. Ova generacije se nema čega sramit. Čak i izvan konteksta Supervala, za nekog tko nije nimalo upoznat s tom pričom, ovo je izlog dobrih bendova. Svakom bi dali bar 2-3 godine više nego što imaju. Ravno do dna


Slične vijesti

07.02. (17:00)

Demoni i komarci

Baby Lasagna napokon izbacio svoj prvi album, prve reakcije: Je li Marko Purišić naš Peter Parker?

Album čija je ponajveća kvaliteta upravo ono što je Purišićevo primarno zanimanje – do perfekcije zašiljena produkcija na razmeđu EDM-a, popa, rapa, metala i elektronike – pokazuje koliko je teško stvarati glazbu što je, barem mi skloni traženju umjetničkog i izvanvremenskog u njoj, obično preskačemo i prepuštamo konzumerizmu da ga sažvače i ispljune. Četrnaest pjesama koje je Lasagna nanizao na ‘DMNS 6 Mosquitoes’, naime, dobro znaju gdje im je mjesto u svemiru jer ga Purišić uspijeva kontrolirati, iz perspektive pripadnika prve generacije Gen Z dijagnosticirajući boljke modernog društva oko sebe, ali i u sebi samome.

Tema slave s ili bez pokrića kontrapunktirana je nježnijim trenucima albuma, u kojima do izražaja dolazi Purišićeva krhkija strana, raspolovljena između nesigurnosti karakteristične za njegovu generaciju te težnje ljubavi i univerzalnom prihvaćanju. Potkrade se tu i koja banalnost, da ne kažemo krindž moment, no zato ima stvari koje otkrivaju razinu izravnosti kakvu sve rjeđe susrećemo u pop glazbi. Bojan Stilin za tportal

18.01. (20:00)

Solo Pixie

Kim Deal – Nobody Loves You More: Izlazak iz zone komfora

Što god radila u karijeri, uključujući i veliki hit The Breedersa “Cannonball”, Kim Deal vjerojatno nikad neće izaći iz sjene Pixiesa, benda koji je po svemu sudeći konačno i zauvijek napustila 2013. godine. Takva se percepcija neće promijeniti ni izlaskom “Nobody Loves You More” iako je njezin samostalni prvijenac bitno bolji od albuma koji su nekoliko mjeseci ranije objavili iz njezinog bivšeg benda. Bit će lijepo ponovno je vidjeti ovoga ljeta na INmusicu, posebno ako pri slaganju setliste malo zagrabi i u svoju slavnu prošlost, kažu na Ravno do dna

17.01. (15:00)

Pomiren sa sobom

Ringo Starr – Look Up: Country Beatle

‘Look Up’ je album koji teče sporo, nesputano, ali sigurno, valjda kao rijeka Mississippi, u dobro odvaganoj mudrosti, decentnoj nostalgiji, ponegdje i autoironiji – svim onim elementima koje country voli. No nema nejasnih lutanja po prošlosti ili pak ikakve prestrašene zagledanosti u budućnost. „Look Up“ je nekako album sadašnjosti koju Ringo dobro osjeća, što je vjerojatno i dovelo do te smirenosti i iste takve uklopljenosti mlađih glazbenika oko njega. Zoran Stajčić za Ravno do dna

16.01. (18:00)

Ali i dalje dobro

Franz Ferdinand – The Human Fear: Nedovoljno smiono

Iako “The Human Fear” možda u konačnici ostavlja bolji dojam od svojeg izravnog prethodnika “Always Ascending” i negdje je po slobodnoj procjeni na razini “Right Thoughts, Right Words, Right Action”, nažalost na koncu ipak nije donio priželjkivani iskorak u novo ili povratak starog nadahnuća. Kažu na Ravno do dna, a mi kažemo – svejedno preslušate.

14.12.2024. (08:00)

Naš Franz Ferdinand

Jonathan – Everyone Else Is OK: Zreli intenzitet

O Jonathanu i njihovom značaju za domaći indie rock dalo bi se rasprezati nadugo i naširoko, no dovoljno je reći da je posrijedi jedan od rijetkih domaćih bendova koji uspijeva zvučati svjetski. Dijelom je to zbog prijašnjeg glazbeničkog iskustva svojih članova, a dijelom i zbog duboke uronjenosti u suvremenu produkciju. Na Everyone Else Is OK Jonathan nastavlja ondje gdje je stala duologija To Love / To Hold, obogaćujući svoj zvučni raspon dobrodošlim i ekspertno ukomponiranim dozama intenziteta. Muzika

07.12.2024. (00:00)

Sidi doli (i slušaj)

Nula – Album: Laž je pobijeđena

O tome kako nastaviti tamo gdje su stali s „Pobijedimo laž“ prije gotovo trideset godina, ovaj pankerski hardcore kvintet nije previše razbijao glavu. Prokopalo se malo po starim pjesmaricama, nešto se preradilo, nešto obradilo i došlo do četrdesetogodišnje retrospektive zajedno s novim pjesmama koje su nastale u periodu nakon ponovnog okupljanja. Najveći novitet je ono što se zove „produkcija“, znate ono o čemu vole svi bendovi pričati, nešto s čim se Nula koja je svoj podrumski demo u jeku rata objavila kao punokrvni album nije uopće zamarala. S njom nisu izgubili na sirovosti i energičnosti, već dobili na boljoj razumljivosti odaslanih poruka. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

28.11.2024. (19:00)

Povratak tradicionalnim vrijednostima, ali bez diskriminacije

Dunije – Bilo je sada: Etno feminizam kroz stoljeća

Društvo skreće sve jasnije udesno gdje mnogi tvrde da je obitelj na prvom mjestu, a više-manje je to samo izlika za povratak patrijarhata i smanjivanje prava slabijih, a Dunije su htjele iskoristiti priliku i ukazati da se povijest neprestano ponavlja, te da iz toga konačno nešto i naučimo, a ne da ponavljamo iste greške koje su radili naši predci. Ipak, gotovo svakodnevno čitamo u medijima da nismo ništa naučili i da su muškarci glavne face i da im bez beda ‘prolaze’ mnoge stvari naspram nježnijeg spola. Ovih 14 skladbi zasigurno neće promijeniti mentalitet i sve sigurniji povratak patrijarhata, ali je potreban osvrt na zbivanja oko nas kroz pjesme koje su nastajale kroz nekoliko stoljeća. Neke su jako kratke, tek minutu i pol, neke standardnih dužina, ali u svakoj se jasno isčitavaju problemi žena. Upravo takav izbor pjesama čini ovu pjesmaricu moćnom i bitnom za vrijeme u kojem živimo. Siniša Miklaužić za Muziku.

27.11.2024. (12:00)

Lijek za ove hladne i tmurne dane

The Cure – Songs of a Lost World: Album vrijedan 16 godina čekanja

Generalno je poznato da je dobra umjetnost često motivirana upravo težom stranom života, i “Songs of a Lost World” tu nije nikakva iznimka – njegovu prevladavajuću tugu možemo smatrati dokazom proživljene ljubavi, njegovu ljutnju prkosom i upozorenjem. Za sve kritičare The Curea koji ih optužuju da su vječno opsjednuti adolescentskim temama, ne može biti hrabrije od ovoga. Iako se odavno najavljuje i smrt samoga albuma kao formata, teško je zamisliti “Songs of a Lost World” u nekim prilagođenijem vremenima – uvijek je bilo i bit će potrebno prostora i vremena za ovako nešto, a ako mu se prepustite, ukazat će vam se u svoj svojoj tužnoj i ljutoj ljepoti. Muzika

18.11.2024. (21:00)

Kad to ne puni Arene

Consecration – Smrt, ljubav, smrt: Nama ne toliko poznati beogradski bend objavio je svoj sedmi album

Zoran Stajčić se u tekstu u kojem recenzira novi album beogradskog benda Consecration osvrnuo na to kako biseri s istoka kod nas ostanu neprimijećeni, iako su kvalitetni i itekako poznati u regiji iz koje dolaze. Dobar primjer je koncert Nikole Vranjkovića održan prije par dana u Tvornici kulture i koji je okupio 350 posjetitelja nakon „ohoho“ godina njegove karijere i koji, usporedbe radi, u Beogradu napuni svaki veći koncertni prostor. Njegova glazba je u sferi kvalitete kakvu sluša i želi čuti uživo poveći dio hrvatske publike koja je u dobrom dijelu slabo upoznata s Vranjkovićevim radom, jer njegova glazba je samo zemljopisno s istoka, dok je u svemu drugome ravna onom zapadu prema kojem se i ovdje stremi. Hoću reći, da je hrvatska publika zakinuta za kvalitetu i one kvalitetne, dok je s druge strane bombardirana onim imenima oko kojih je uvijek lako stvoriti neku ideološko-nacionalno-kulturološku zavrzlamu po onoj staroj, ali i dalje uspješnoj formuli „glazbenog istočnog grijeha“ i po sistemu: „Možda se htjeli neku kvalitetnu glazbu, ali ste dobili obilatu porciju pamfletističkog krindža o invaziji s istoka, pa ste odustali“.

13.11.2024. (18:00)

Dobar zvuk iz susjedstva daleko se čuje

Krilat i Beo – Dalekovodi: Indie-rock/folk umjetnik ima kandidata za ex-Yu album godine

Ispočetka je bend Krilat i Beo imao world-music/ folk/ etno šlih akustičnog izraza s ne baš naglašenim rock aditivima. Više su to bile vedre šansone s francuskim gypsy-blues elanom, nešto veoma blisko našem hrvatskom Branku Galoiću, tzv. disidentom u Parizu, kroz postavu su se mijenjali muzičari, a onda je u tijeku COVID-19 pandemije iznenada ostavio akustaru gitaru i uzeo električnu. Terapija