La Chana hrvatske redateljke Lucije Stojević, dokumentarni film koji je koncem 2016. na 29. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu – IDFA osvojio nagradu publike, interesantan je i jak portret nekadašnje kraljice flamenca Antonie Santiago Amadoy, poznate kao La Chana. “To nije nadimak”, objašnjava 67-godišnja legenda flamenca koja se danas bori sa ograničenom pokretljivošću i dijabetesom: “Na našem jeziku Caló, La Chana znači ’ona koja puno zna’. Kada je neko pametan, mi Romi kažemo ‘chanela’ ali moje umetničko ime ima veze i sa strikom El Chanom, sa kojim sam imala prve nastupe”. Ovo je izvestan tribute stricu bez čijeg tvrdokornog zauzimanja La Chana nikada ne bi napravila karijeru; prema tadašnjim predrasudama, žene koje su javno nastupale su bile loše. Vezana za zajednicu obeleženu jakom mačo tradicijom, svaki pokret samouke umetnice je decenijama bio pod kontrolom muškaraca – oca, potom i nasilnog muža. Iz te potonje priče o ulasku u vezu sa menadžerom – ljubomornim i prekim tipom i preranim majčinstvom, pojavljuju se delovi puzzla koji deo, po deo, zajedno sa iskrenim priznanjem da je u njenom okruženju “muškarac muškarac, a žena je samo tu, da sluša i da se pokorava” otkrivaju razloge za mnogogodišnje brisanje vrlo uspešne karijere iz životnog planera.
La Chana pokazuje najsnažnije emocije dok priča o svojoj strasti prema tradicionalnom španskom plesu koji je 1960-ih i 1970-ih modernizovala nikada ranije viđenim pokretima. Pre svega sumanut tempo kojim su njene noge pogađale pod (“uragan na podijumu”) stvarajući nesvakidašnji ritam, plašio je gitariste, te je bilo teško naći takve koji su je mogli pratiti. Njena ekspresivnost i vrsta transa u koji bi pala zatvorenih očiju improvizujući ples, neverovatan osećaj za ritam i inovativnost, od nje su napravili zvezdu flamenco neba. Štampa je bila preplavljena hvalospevima njene tehnike i umeća, svetske turneje su se nizale i njena slava je porasla van granica Španije. Kod kuće je uživala kultni status – u publici madridskog kluba u kome je godinama nastupala, skoro svakonoćno je sedeo Salvador Dali zajedno sa svojim gepardima u dijamantskim ogrlicama. “Nisam volela kada je bio u klubu. Ako bih snažnije lupila nogom, gepard bi zarežao.” Među poznatim gostima koji su La Chani ležali pod nogama nalazio se i Peter Sellers koji je želeo da je povede u Hollywood. Taj san se raspršio zato što je “neko iz familije to sprečio”, reći će u jednoj od svojih ispovesti. Jedna kolaboracija sa Sellersom se ipak desila i La Chana je dobila ulogu flamenco plesačice u britanskoj komediji “The Bobo” (1967) Roberta Parrisha. Jedna od scena iz tog filma u kojoj tada tek devetnaestogodišnja Antonia pleše u divljem transu sa strašću i patnjom toliko intenzivno ocrtanim na licu da liči na stariju ženu skrhanu bolom, provlači se kroz čitav dokumentarni film. Opisana strast uz neospornu genijalnost u domenu plesa flamenca je i bila jedan od razloga zbog kojih se Stojević, koja je La Chanu upoznala preko svoje instruktorke plesa Beatriz del Poso (njene učenice) odlučila da o njoj snimi film.
Na vrhuncu karijere La Chana prolazi kroz neverovatno kućno nasilje i često nastupa sa polomljenim rebrima i bolnim povredama po telu. To joj daje još veću snagu da svoje emocije iskaže kroz ples, ne obraćajući pažnju na publiku i aplauze: “Svaki od njih je značio kraj raja. Na bini sam bila sama svoja gospodarica”. Lud od ljubomore, muž La Chani brani da nastavi sa karijerom, da bi nju i ćerku iznenada, posle godina šikaniranja ostavio na ulici sa dugovima. Pauza pre povratka na binu traje sedam godina i karijera odlazi u drugom pravcu – kao deo plesačke trupe La Cumbra Flamenca.
Zatvorenih očiju, uz intenzivnu koreografiju ruku, ostarela žena iz duše izvlači osećanja koja vezuje za performans. Njen ples je danas iz zdravstvenih razloga isključivo sedeći i u nekoliko snažnih sekvenci uhvaćenim kamerom Lucije Stojević, vidimo je kako, obučena u čipku, na stolici demonstrira svoje čuvene pokrete – u njenim nogama i dalje postoji vatrena brzina koja ju je proslavila i koreografija ovog neobičnog plesa nije ništa manje uzbudljiva od onoga od pre 40-50 godina, kada se kao uragan kretala po binama flamenco klubova i koncertnih dvorana.
U toku snimanja filma, umetnica iznenada dobija poziv da učestvuje u pozorišnom performansu sa mladim izvođačima. Premišljanje o tome da li da se upusti u ovu avanturu ili ne je kratkog daha i odlučuje da izvede jednu od svojih specijalnih koreografija na stolici. Publika kliče nekadašnjoj Gypsy & Flamenco Queen i spušta se poslednji zastor njene karijere.
La Chana je odličan film koji na ekran sa lakoćom prenosi sliku jedne fascinantne žene.
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.