Tricky - Different When It’s Silent: Tužni majstor ceremonije - Monitor.hr
29.08. (17:00)

Malo manje masivni napad

Tricky – Different When It’s Silent: Tužni majstor ceremonije

Već dugo, barem desetljeće, čini se kako Adrian Thaws sve manje želi biti Tricky. Ovih 14 pjesama vjerojatno predstavljaju i najdalji odmak koji je Thaws dosad napravio od klasičnog bristolskog zvuka, u čijem je stvaranju imao presudnu ulogu – najprije surađujući s Massive Attackom, a potom i vlastitim remek-djelom “Maxinquaye”. Umjesto toga ima mnogo više gitara, smještenih negdje između tjeskobe post-punka i sanjivosti shoegazea, s čim bi, sudeći po “Different When It’s Silent”, bilo dobro da nastavi i u budućnosti. Tricky je na njemu, barem u izvođačkom smislu, tek master of ceremony, no od ekipe kojom se okružio mogao bi još puno toga izvući. Recenzija na Ravno do dna.


Slične vijesti

17.10. (17:00)

Irski gemišt

Fontaines D.C. – Dopamine Chamber: Najbolji bend s oba otoka

Fontaines D.C. su nakon albuma „Romance“ postali veliki bend. Nakon „Dopamine Chamber“ će postati ogroman. Njihov upravo objavljeni peti studijski album podsjeća na trenutak kad su se pojavili Oasis koji su u svoj zvuk na čudnovat način sabili The Clash, Sex Pistols i The Beatles, ali i ono najvažnije – ostali svoji. „Dopamine Chamber“ zvuči kao da su Fontaines D.C. u svoj zvuk na čudnovat način sabili Depeche Mode, Joy Division, The Cure i spomenuti Oasis i također ostali svoji. Riječ je o albumu iz kojeg kao da rezonira duga iskričava povijest onih koji su obilježavali epohe, a opet ništa tu nije fingirano i namještano jer iza svega stoji bend koji je i dalje u zenitu svog nadahnuća. Zoran Stajčić za Ravno do dna

28.09. (20:00)

Jaše dalje

Beck – Ride Lonesome: Trilogija jada

U devedesetima, izlazak Beckovog novog albuma spadao je među najiščekivanije trenutke glazbene sezone, pri čemu se čekanje redovno kratilo nagađenjem koje će žanrove ovoga puta izmiješati i u kojem će smjeru krenuti njegovo postmodernističko spajanje nespojivog. “Ride Lonesome“ u svakom je slučaju, kako ju je sam opisao, “heartbreak record“, ali u retrovizoru svoga života ovoga je puta sagledao znatno širu sliku, prisjećajući se prošlih vremena, gubitaka i lomova koje je doživio i s kojima se, poslije svega, ipak naučio nositi. Riječ je o tipičnom country / folk / americana izdanju na kojem dominiraju akustične gitare i pedal steel, uz dosta reverba i delikatno ukorporirane gudače. Vedran Harča za Ravno do dna

25.09. (00:00)

Forever Young

Dragaš: ‘Ovim se albumom Neil Young (80) oprašta od nas. Dirljivo, divan album‘

Ljetos se grupica mojih prijatelja zaputila u Udine na koncert Neila Younga (80). Znali su da je zbog bolesti Young otkazao niz nastupa, pa tako i taj, ali su ipak odlučili poći pa hodati podno Alpa. Nekako mi tako – lijepo, ali i tužnjikavo te poput utješne nagrade – zvuči i “Second Song” na kojem Young – blisko albumima “Harvest”, “Silver And Gold”, “Prairie Wind” i “Harvest Moon” – pjeva o sličnim temama, ali iz staračke perspektive. Kao da uz logorsku vatru uz pretežno akustičnu pratnju prijatelja iz Chrome Heartsa pjeva o tome s čime se sve oprašta. Nekima od tih tema – osim opraštanja od vlastitog života – Young se bavio još od mladih dana pa je stoga i dojam da je “Second Song” mogao, a dvije pjesme i jesu iz 60-ih, nastati sredinom 70-ih, ranih 90-ih ili početkom ovog stoljeća. Young je i danas veliki majstor sentimentalnih, sporogorućih pjesama bez obzira na to jesu li kratke tri i pol ili dulje od jedanaest minuta. Aleksandar Dragaš za Jutarnji

21.09. (15:00)

I dalje pivo, ali ne skroz hladno

Laić: PUN.K Mile Kekina’ ili o čemu govorimo kad govorimo o punku

Mile Kekin veći dio svoje karijere pokušava se na neki način distancirati od punka. Kao da srami njegove bitne jednostavnosti, Mile se pokušava odraziti u žanrove koji ga naoko nadilaze, pa ima izlete u nešto sličnije countryju ili americani, a sveudilj se trsi predstaviti se kao kantautor u rangu svojih uzora kao što su Tom Waits, Bruce Springsteen, možda i Bob Dylan. Već na albumu “Nježno džonom” moglo se osjetiti da je Kekin u nekom podijeljenom međuprostoru punka u istovremeno ima potrebu nadrasti ga, ali i obraniti svoje “pankerske vjerodajnice” pred – valjda – publikom, samim sobom ili nekim bogom. Možda nam se povremeno može činiti da nam ga je pun ku…fer, ali ne može se poreći da ima trenutaka kad njegove pjesme sjedaju kako treba i u tim trenucima nam je svejedno je li to punk ili nije. Na novom albumu odnos pogodaka i promašaja je otprilike 50:50. Ivan Laić za Ravno do dna

12.09. (22:00)

Tmurni uvod u jesen

Chat Pile – Who Loves the Sun’: Himne najgoreg od mogućih svjetova

Glazbeno gledajući riječ je neupitno o metalu, ali kakvom? Temelji su u konkretnom prljavom sludgeu, ali u izvedbi, pogotovo u dinamici između žestokog i blagog ima tu natruha i one rijetke poželjne ostavštine nu metala. Ipak, Chat Pile ima zvuk koji bi se mogao prikazati privlačnim i svim onima koji vole žestoku glazbu koja nije nužno metal. Njihov treći album ima mnogo toga što je više u tradiciji alternativnog i noise rocka, katkad i grungea, ali i brojnih drugih stilova povezanih u bučnu primordijalnu juhu koja udara snažno i nemilosrdno. Ravno do dna

06.09. (20:00)

Vratila se žena

Erykah Badu & The Alchemist – Before the World Blows: Kontra inflacije R&B-ja

Erykah se odavno specijalizirala za neprolazne veličanstvene albume neosoula i R&B hip hop crossovera. Od njenih pet studijskih LP izdanja četiri su neosporno antologijska. Premda je u posljednjih nekoliko sezona imala dosta koncertnih aktivnosti činilo se kako je ipak više zainteresirana za brzorastući biznis oko legaliziranog kanabisa u koji je ušla s vlastitim brendom That Badu. Perspektiva se počela mijenjati tek prošle zime s najavom snimanja novog albuma s proslavljenim producentom The Alchemistom. Recenzija na Ravno do dna

02.09. (16:00)

Izraziti tugu progressive metalom

Mastodon – Marrow Deep: Tuga i krivnja poslije Brenta

Smrt bivšeg gitarista nadahnula je novu ploču Mastodona, ali ujedno i promiješala karte otvarajući prostor za neke nove zvukove, kao i brojne slavne goste. Brent Hinds bio je možda najistaknutiji među njima, ali s vremenom je njegovo (auto)destruktivno i nepredvidivo ponašanje postalo, kao što je često slučaj u glazbenom svijetu, svojevrsnim albatrosom obješenim za vratove ostalih članova i početkom prošle godine donijeli su tešku odluku i izbacili nepouzdanog lead gitarista iz benda. Uslijedilo je razdoblje u kojem je Hinds javno istupao govoreći ružne stvari o svojim bivšim kolegama, a samo pet mjeseci kasnije – pred malo više od godine dana – Brent je poginuo u motociklističkoj nesreći. Momci iz Mastodona ostali su u šoku: morali su se pitati koliko je otkaz koji su mu uručili imao veze s njegovom smrću.

Govorit će o tome mnogo i javno, kao primjerice u kratkom filmu “The Mastodon in the Room” koji su mu posvetili, no osjećaj tuge zbog gubitka, ali i krivnje postat će i kamenom temeljcem za njihov novi album “Marrow Deep” koji je već sad naširoko prihvaćen kao njihovo najbolje izdanje još tamo od “Crack the Skye” iz 2009. Ravno do dna

05.08. (00:00)

Svirajte nešto žestoko

Bad Brains – I Against I: Četrdeset godina ploče koja je zauvijek promijenila hardcore

Uz presudnu ulogu koju su odigrali u razvoju brojnih bendova i scena, vašingtonskim Bad Brainsima treba odati priznanje i za razbijanje dvije predrasude vezane uz punk. Prva je ona da pankeri ne znaju svirati – članovi grupe prve su glazbene korake napravili u jazz sastavu, dok se druga odnosi na tvrdnju da je u pitanju žanr rezerviran isključivo za bijelce. Crnih pankera bilo je i ranije, no Bad Brains su svakako prvi afroamerički punk bend s golemim i izuzetno širokim utjecajem. Henry Rollins često je isticao kako su mu promijenili život, Beastie Boys su inspirirani njihovom eklektičnošću stekli hrabrost prijeći iz hardcorea u hip-hop, a album kojim se ovdje bavimo kasnije su kao putokaz na svojim ključnim ostvarenjima koristili Faith No More, Red Hot Chili Peppers i Living Colour.

“I Against I“ objavljen je prije četrdeset godina, u trenutku kada je grupa sijala kaos po američkim i europskim pozornicama već čitavo desetljeće, kao njihovo treće i presudno studijsko ostvarenje. Na njemu su prestali biti samo najbolji hardcore bend na svijetu i tu agresivnu vrstu punka proširili na niz žanrova od kojih su neke, poput crossover thrasha, pritom skoro pa izumili. Vedran Harča za Ravno do dna

27.07. (20:00)

Muzika za svačije tržište, s ukusom

Yard Act – You’re Gonna Need a Little Music: Karta za Ameriku

Pretprošle godine Yard Act imao je u rukama zamalo perfektan drugi album „Where’s My Utopia?“, vrhunsko izdanje UK dance punka u produkciji Remija Kabake iz Gorillaz. Za treći album jorkširski bend je u Leedsu opremio vlastiti studio gdje je na 6-mjesečnom sessionu snimio 40-ak demo traka i probrao 11 pjesama za završne radove obavljene u Los Angelesu s top producentom, kažu na Ravno do dna, a mi poručujemo da bacite uho.

17.07. (21:00)

Ispovijed na disco podiju

Madonna – Confessions II: Mračni disco kraljice popa

Poveže li se Madonnino učestalo pozivanje na ples, kojem daje važnost duhovnog pročišćenja i ozdravljenja, stvari nekako liježu na svoje mjesto kad se uzme u obzir da je današnji svijet postao tempirana bomba nakupljenog stresa. Madonna time cilja u dva smjera. U prvom, iako u poodmakloj dobi, ali u duhu titule „kraljice popa“ i vladarice plesnih podija s albumom pokušava izvesti svoj labuđi pjev, tj. ponuditi vrhunski plesni album, a s druge strane ne skriva tmaste misli, strahove i želju za oprostom. Recenzija na Ravno do dna