Vilnius Film Festival: Mia Petričević najbolja glumica, specijalno priznanje za 'Po čovika' - Monitor.hr
08.04.2017. (14:46)

Vilnius Film Festival: Mia Petričević najbolja glumica, specijalno priznanje za ‘Po čovika’

“Za najbolji igrani film u programu Nova Evropa-Nova Imena, tročlani internacionalni žiri e proglasio The Last Family poljskog reditelja Jana P. Matuszyńskog, kome je ovo posle pet kratkih i jednog dokumentarnog filma, prvi dugi metar. Hrvatski film Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić, koji je Miji Petričević u Vilniusu doneo nagradu za najbolju glumu. U takmičarskom programu za najbolji kratki film, dvadesetominutna hrvatsko-francuska koprodukcija Po čovika Kristine Kumrić je osvojila specijalno priznanje, dok je pobednik poljski film Close Ties Zofie Kowalewske”, piše Monitorova dopisnica Marina Richter sa Vilnius Film Festival Kino Pavasaris u Litvi. Monitor


Slične vijesti

16.05.2018. (12:33)

Zabrana dok ne snimi dobar film

Kritika iz Cannesa: Novi Von Trierov film – brljotina o serijskom ubojici

Publika je masovno napuštala projekciju novog filma Larsa von Triera u Cannesu, a Monitorova kritičarka Marina Richter ostala je i pogledala ga do kraja: “‘The House That Jack Built’ je dvosatna vožnja kroz davljenje, klanje i mutilaciju… To je jasna poruka – ‘evo vam ga na, ja i dalje radim šta hoću’. Monitor.hr

16.05.2018. (14:05)

‘The House That Jack Built’ – Von Trierova brljotina o serijskom ubojici

Lars von Trier se u Cannesu, posle sedmogodišnje zabrane zbog lupetanja na konferenciji za štampu ‘Melanholije’, pojavio sa trilerom ‘The House That Jack Built’ u kome hladnokrvnog serijskog ubicu sa opsesivno kompulsivnim poremećajem igra Matt Dillon. Radnja je smeštena u 1970-ima negde u provinciji na zapadnoj obali Amerike i od urbanosti se vidi tek jedna uzana ulica u koju Jack dovozi svoj morbidni tovar ne bi li ga smestio u hladnjaču, davno kupljenu zarad biznisa sa smrznutim picama. U tom ogromnom hladnom prostoru sa blindiranim vratima, pice će brzim tempom istisnuti beživotna tela prevashodno žena i dece. Von Trier se očigledno tek pred kraj snimanja setio da nije izmasakrirao nijednog muškarca, pa ih je dodatno nabacao u skladište.

Prva kamenčina o koju se redatelj spotiče je beskrvnost njegovog ubice koji je, iako je jasno psihopata, bez ijedne izražajne ljudske osobine. To je malo teško svarljivo iz nekoliko razloga, a jedan od njih je njegova pasije za umetnost, muziku i arhitekturu – hobi profesiju iz nezadovoljstva time što ga je familija naterala da „postane samo inžinjer“. Kakva je ta familija iz koje potiče ne zna se i nekoliko kratkih scena iz njegovog detinjstva su nedovoljne da se spozna poreklo svega, odnosno, kakvim je čudom ta perverzna potreba za ubijanjem eksplodirala u poznim sredovečnim godinama. Potom – kod njega se jedina emocija uopšteno javlja kada pomisli na kosače trave, i jedina scena u kojoj pušta suzu je kada mu se to ponovo prikaže. Postoji mala indikacija iz prošlosti o potencijalnoj karijeri, ali priča je vođena tako da je gledalac ubeđen da je ubistvo počinjeno u prvih 15 minuta filma, zapravo premijera njegovog krvavog projekta. Koliko god da je ta scena odlično razrađena, toliko se čini da bi gledalac trebao da navija za Jacka što je ućutkao neprijatnu ženu koju igra Uma Thurman, brutalnim udarcem u glavu njenom sopstvenom dizalicom za automobil.

Druga kamenčina na narativnom putu je nekonciznost u vođenju počiniočeve ruke i omaložavanju inteligencije apsolutno svakoga sa kojim se sreće. Žrtve su portretirane kao naivne, lakoverne (uglavnom ženske) osobe koje padaju na retoriku koja bi pukla i pred nekim sa mnogo manje moždanih vijuga. Čak će ispasti da Jack ima i prijatelje, koji se materijalizuju niotkuda u samom finalu, ali i oni su maloumne ćurke – i pored života koji vode, odnosno opsesije vatrenim oružjem – oni labave oprez. Što film više odmiče, stvara se osećaj da je Trier više improvizovao nego što se držao pisanog slova, pa je u jednom trenutku osetio i potrebu da citira samog sebe, ubacivanjem sekvence u kojoj se velikom brzinom smenjuju scene iz njegovih prethodnih filmova – ‘Melanholije’, ‘Nimfomanke’ i ‘Antihrista’.

Jack (koji vremenom sebi daje „umetničko ime“ Mr. Sophistication) vodi voice-over konverzaciju sa nekim koga zove Virgil (Bruno Ganz), što će tek na kraju dobiti svoj smisao paklenom vezom sa Danteom. Taj razgovor teče kroz njegovu ispovest o takozvanih pet „incidenata“ koji su zapravo pet stanica njegovih zločina. Posle prvog incidenta sa ženom koja ga je zaustavila na autoputu, Jack dobija nagon za ubijanjem koje se dešava sve učestalije i njegove inspiracije postaju sve brutalnije. „Njegova familija“ – mlada majka (Sophie Gråbøl) i dva maloletna sina koje odvodi u šumu na izlet, biva eliminisana na takav način da se teško kome ne okrene želudac. Pošto oba deteta bivaju ubijena hitkom iz puške direktno u glavu ispred očiju majke, on ih pretvara u umetničku piknik instalaciju, terajući ženu da hrani svoju mrtvu decu. To je tek jedan od detalja koji bi funkcionisali u jednom čisto žanrovskom ili čisto triler ostvarenju, mada ne baš sa takvom vrstom estetike, da nema toliko praznine između – film se oteže i davi, a kada to ne čini, onda udara po očima torch porn sistemom koji kulminira odstranjivanjem dojke kuhinjskim nožem jednoj devojci, do tog momenta mučenoj samo psihološki.

‘The House That Jack Built’ je dvosatna vožnja kroz davljenje, klanje i mutilaciju uz bizarnu upotrebu snimka Glenna Goulda za klavirom koji se stalno provlači kroz film. To nije jedini repetitivni element iz filmskih arhiva – Treći Rajh je nešto čega von Trier očigledno ne može da se otrese. Čak postoji i oda čuvenom bombarderu „Štuki“ – „najsavršenijoj letelici ikada napravljenoj“. Poslednja dva detalja smatram namernom redateljevom provokacijom zbog problema koju je njegova izjava o Hitleru izazvala pre 7 godina. To je jasna poruka – „evo vam ga na, ja i dalje radim šta hoću.“ Ima tu još puno slikovnih dopuna i filozofiranja o ubistvu kroz, na primer, objašnjenje specifičnog procesa obrađivanja grožđa za vrlo posebno vino u Nemačkoj. I tako 155 minuta… (2/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

28.03.2018. (14:43)

Festival Diagonale 2018: Odlične odluke međunarodnog žirija

Festival je završen, nagrade su podeljene i to neverovatno fer, osobito ako se uporede sa bilansima sa ostalih filmskih festivala kod kojih odluke žirija kritičarima daju razna psiho-fizička stanja.

‘Murer: Anatomija jednog procesa’ – zaslužena glavna nagrada

Najboljim igranim filmom je sasvim opravdano proglašen ‘Murer: Anatomija jednog procesa’ Christiana Froscha o suđenju nekadašnjem nazi oficiru koji je od 1941-43 bio odgovoran za ubistvo skoro 80.000 židova u Vilna getu. Frosch je za Murera, u Litvaniji poznatog kao „Mesar iz Vilnijusa“, saznao sasvim slučajno tokom posete tamošnjem Židovskom muzeju i začuđen time što za njega nikada nije čuo, počeo je da istražuje arhive u potrazi za dodatnim informacijama o svome zloglasnom zemljaku. Pri kopanju je pronašao sudske zapise iz Graza, o procesu koji se blago rečeno može nazvati blamantnim i posle koga je ratni zločinac mirno odjahao u slobodu.

Murer (Karl Fischer) je tipičan hladnokrvni ubica iz ostrašćenog verovanja u supremaciju belog čoveka, bez griže savesti i promene pulsa pri laži. Njegov odvjetnik Böck (Alexander E. Fennon) je također dete svog vremena – uz govore nabijene patriotizmom i pozivom na katoličke vrednosti (pobožnost i porodicu), te apelom na porotu da shvati kako je „Austrija bila prva žrtva Anschlusa“ i da se mora „osloboditi kolektivne krivnje, jer je zemlja konačno slobodna“, on udara u žicu uglavnom sredovečnih/starijih jurora. Optuženi je, na kraju krajeva, otac mnogobrojne obitelji, odan suprug i uspešan gospodar velikog gazdinstva, te cenjeni političar regionalnog ogranka ÖVP stranke. Frosch je majstor raskrinjkavanja društveno-političkih mehanizama takozvane Druge Republike, u godinama još uvek obojenim posledicama Drugog svetskog rata, kada su se kompromisi pravili što iz potrebe, što iz onih manje prihvatljivih razloga. Za početak funkcionalne države, bilo je neophodno oprati par biografija, a ovde i onde zažmiriti, u najboljem slučaju na jedno oko.

Tek je početak 1960-ih, stanovnici Graza (=Austrije) su i dalje slepi od samosažaljevanja i dubokog ubeđenja da su „svi u ratu radili što su morali“. U sudnici se jedan za drugim pojavljuju svedoci, preživeli iz Vilnijusa koji su raštrkani po svetu. Njihove svedožbe pak ostavljaju porotu hladno-skeptičnom, sem jednog jedinog mladića. Čak ni ispovest ključnog svedoka Leona (izraelski glumac Doval’e Glickman) o gubitku sina, hladnokrvno ubijenog pred njegovim očima i mladog čoveka Jacoba (Ariel Nil Levy) čijeg je oca snašla slična sudbina ne uspevaju nikoga da ganu.

Samo suđenje filmu služi kao kulisa za igrarije rečima, za sitne manipulacije ljudima i one još krupnije njihovim emocijama. Svaki detalj je perfektno prostudiran, tako da i glumci sa nemačkog govornog područja koji se nalaze u ulogama Židova, govore Yiddish, među njima i austrijska glumačka legenda Karl Markovics kao Simon Wiesenthal, zašta je angažovan jezički ekspert Tal Hever. Izvanredan kasting je samo jedan od mnogobrojnih komplimenata na račun filma u kojemu ništa nije prepušteno slučaju. Tu treba spomenuti i Rolanda Jaegera u ulozi državnog pravobranioca Schuhmanna, verovatno najkompleksnije građenu figuru u narativu. Autencititet se da pripisati i direktoru fotografije Franku Amannu, čoveku sa velikim iskustvom u snimanju dokumentarnih flmova. Njegov osećaj za brisanje granice između fikcije i zbilje je od neospotno velike prednosti za ‘Murera’, čiju istorijsku sliku udopunjuju sjajna kostimografija Alfreda Meyerhofera i rekviziti Sylvie Kasel. (9/10)
Scenario/ režija: Christian Frosch
Uloge: Ursula Ofner-Scribano, Karl Fischer, Alexander E. Fennon, Melita Jurišić, Roland Jaeger, Rainer Wöss, Mathias Forberg, Gerhard Liebmann, Klaus Rott, Susi Stach, Karl Markovics, Ariel-Nil Levy

‘L’Animale’ – očišćen varikinom do perfektne sterilnosti

Nagrada za glumačke ansamble je pripala glumcima iz dva filma – ‘L’Animale’ Katharine Mückstein i ‘Cops’, jednima manje, drugima više opravdano, mada bi kritika pre išla na račun loše vođenje režije nego glume. ‘L’Animale’ je zimus premijerno prikazan u programu Panorama Special na Berlinalu, na nekoliko rasprodatih projekcija. Tema filma je kao izmišljena za skupljanje nagrada: coming-of-age lezbijska drama smeštena u austrijsku provinciju, do pola punjena naivom, do pola klišeima, prelivena nečim što liči na romantiku po kojoj se posipa prašina sa motocross drumova.

Mati (Sophie Stockinger) je mangup-cura koja svaku slobodnu minutu provodi sa sve muškom bajkerskom ekipom. Ona je naravno, bolja od svih njih, brža i bolji vozač, u suprotnom bi kliše bio mnogo manji. Posle škole, ona je prisutna kada momci maltretiraju cure, dok ih drpaju po noćnim klubovima ili u pustim nadvožnjacima. Tu se ne prepoznaju naznake postojanja njezinih karakternih osobina, koje se – paf – amebski formiraju tokom polovine filma. Odnosno, Mati će biti potrebna tinejdžerska napaljenost da otkrije ko je i šta je. U međuvremenu, gledateljima je jasno da nežni kaktus potiče iz sredine koja ne oskudeva ni u čemu. Otac, građevinski inženjer koji ne ume da dovrši obiteljsku kuću je takođe kralj narativnog klišea. Jer, zašto imati samo jednog geja u kući, kada mogu odmah dva? Zato se svi daju uhititi, istovremeno, radi veće tragedije, i on – čovek koji se kraomice sastaje sa muškarcima najverovatnije pola svog odraslog života – biva (ta-da-ta-da!) otkriven od strane sopstvene supruge, u onome trenutku kada ćerka otkriva svoj seksualni identitet. Uopšteno, otac Paul (Dominic Warta) će biti napravljen budalom toliko puta, da to biva apsurdno. Njegovo izlaženje iz hetero ljušture je iskarikirano, prethodna porodična harmonija sasvim stavljena u pitanje. Majka Gabi koju igra austrijska zvezda Kathrin Resetarits je također slučaj za sebe – ona je junakinja patnje, žena stena, žrtva na oltaru braka i obitelji, ali to radi odlično. A onda ljubavna priča, najneubedljivija od svega. Devojka nešto starija od Mati, ista koju su njeni frendovi uz devojčin veliki otpor drapali, em živi sama, em je lepa, em je, pogodićete – lezbejka! Naravno da je takav životni scenario moguć, ali sve do scene pravog približavanja svojoj ljubavi, Mati je kao Daffyd Thomas iz Little Britain, „the only gay in the village“. I naravno, ekipi se neće dopasti razvoj događaja, naročito ne Sebiju (Jack Hofer), Matinom susedu, takođe jednom od bajkera. Hormoni i pogođena sujeta vode predvidljivim problemima.

Gluma jeste odlična, ali u filmu nema momenata koji bi tu veličanstvenost podvukli. Isti problem je i sa tehničkom stranom filma – sve je besprekorno čisto, ali ništa ne odskače. Radnja je građena preterano pravolinijskii bez trunke iznenađenja. Reference na ostala filmska ostvarenja su jasne, kao jedna od finalnih scena u kojoj svi protagonisti počinju da pevaju pop pesmicu Franca Battiata iz 1985. po kojoj film nosi ime. U redu je voleti Paula Thomasa Andersona i ‘Magnoliu’, nešto maznuti ovde i onde takođe nije problem ako to ima stila i smisla, ali ‘L’Animale’ je očišćen varikinom do perfektne sterilnosti. (3/10)
Scenario/ režija: Katharina Mückstein
Uloge: Sophie Stockinger, Kathrin Resetarits, Dominik Warta, Jack Hofer, Julia Richter, Simon Morzé…

‘COPS’ – sudbine pričaju za sebe

Bečka specijalna jedinica policije WEGA je u fokusu televizijske krimi drame ‘Cops’ u režiji Stefana A. Lukacsa, snimljena prema njegovom scenariju. Poznata po svojim brzim intervencijama, WEGA nije oslobođena kontroverze i jedna od njih je početna tačka za razvoj radnje u čijem se centru nalazi mladi kandidat u obuci Christoph (Laurence Rupp). Njegova prva vežba na terenu završava tragično, kada izgubivši nerve prazni šaržer u grudi mentalnog pacijenta za koga misli da je pretnja. Ubeđen da mu nije ništa, on sve više podleže psihičkom teretu i pretvara se u sasvim drugu osobu. Lukacs se igra psihologa iznenađujuće skladno. U svome prikazu ljudskog pada, on nema vremena za pokazivanje simpatija ni za ekstremno naglašavanje karakternih tonova. Paleta nije crno-bela, ona je puna nijansi sive boje i malo ko, ko se u klasičnih 90 minuta pojavljuje na ekranu, sem u jednom jedinom slučaju, ne izaziva više sažaljenja od nekog drugog. Konkurentnost i bahaćenje čim se nekome da atom moći više, posebno su istaknuti u filmu. Do koje granice idu žrtve u ostvarivanju sopstvene ambicije, jedno je od centralnih pitanja filma koji uspeva da da nekoliko različitih odgovora, od kojih nijedan nije savetodavan. Sudbine pričaju za sebe, poneka razgovetnije, poneka ne.

Naporni treninzi se daju videti izbliza u ovom prvom igranom dugometražnom filmu Lukacsa, u kome postoji opasna dinamika između Christopha i njegovog podređenog, komandanta Konstantina Blaga. Na početku mentor i mladićev zaštitnik, Blago mutira u ono što inače jeste – beskompromisnog policajca, hladnog i neumoljivog, bez želje da se više bavi nečijim traumama. Time se obe karijere ljuljaju, lancem dešavanja pokrenutim naglom promenom odnosa.

Borilačke veštine, pumpanje mišića, specijalna prehrana i zloupotreba lekova protiv bolova, to sve spada u priču o preživljavanju u elitnoj policijskoj jedinici. U gradu u kome ne postoji toliko kriminala kao u drugim svetskim metropolama, WEGA uglavnom ukršta pendreke sa bakljama fudbalskih huligana iako njih sasvim dobro u red dovodi takozvani „policajac za komunikaciju“ Heinz Horn (Roland Düringer), Christophov otac. Od psiho-drame, do trilera napakovanog sitnim, ali bitnim akcionim momentima koji kulminiraju još jednim ubistvom, film barata sa nekoliko žanrovskih pravaca ne skrećući previše ni na jednu stranu.

Odličan je soundtrack koji se sastoji od pesama koje su nekome van Austrije potpuna nepoznanica, ali koje fantastično oslikavaju gradski mentalitet svojim tekstovima koji se okreću bečkoj sredini, pevane na lokalnom dijalektu. (7/10)
Scenario/režija: Stefan A. Lukacs
Uloge: Laurence Rupp, Anton Noori, Maria Hofstćtter, Roland Düringer

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

24.02.2018. (14:38)

Filmska kritika

S Berlinalea: ‘Yardie’ – laka razbibriga Idrisa Elbe uz reggae zvuke

“Naslov filma ‘Yardie’ je jamajkanski pojam koji se koristi za ljude koji se bave sumnjivim radnjama a njih je u filmu dosta. Glavni biznis su ovde muzika i droge, pri čemu je kod prvog u pitanju prestiž, kod drugog – jasan profit… Kada se dešavanja [s Jamajke] prebace u London 1980-ih sa živopisnom reggae scenom kao relevantnom pozadinom naracije, muzika nadomešćuje nedostatak svega drugog i preuzima kontrolu” piše Monitorova kritičarka Marina Richters s filmskog festivala u Berlinu o prvom dugometražnom filmu britanskog glumca Idrisa Elbe. Monitor.hr

01.12.2017. (00:46)

Kad padne mrak

Kritika: ‘Brak’ – odličan kosovski film o zabranjenoj ljubavi

“‘Brak’ je neverovatno ubedljiv film koji je građen na dobrom scenariju i odličnoj glumi, uz veštu režijsku ruku. Otvara rane društva koje se još uvek bori s tradicionalnim normama u kojoj LGTB prava nemaju prostora, primoravajući ljude da se prikrivaju i štite ulazeći u brakove sa osobama suprotnog pola, živeći životima drugih”, piše Monitorova filmska dopisnica iz Estonije s filmskog festivala Tallinn Black Nights o prvom filmu prištinske redateljice Blerte Zeqiri o homoseksualnoj ljubavi u vrlo konzervativnoj sredini. Monitor.hr

29.11.2017. (09:17)

Baltičko zimsko sunce

Filmska kritika: ‘Tajni začin’ – o "liječenju" raka i homoseksualnosti marihuanom

Monitorova kritičarka je u Tallinnu na filmskom festivalu Black Nights, a od dosad pogledanih filmova izdvaja makedonski ‘Tajni začin’ o sinu koji oca oboljelog od raka liječi marihuanom. “Da je to riskantna akcija jasno je zbog količine trave spakovane u paket zajedno sa tabletama ekstazija i on će se naći u čupavoj situaciji iz koje ga naposletku uvlači upravo sujeverje kome su podložni i krimoši”, piše dopisnica. Pogledala još neke zanimljive – ‘Vozač’ o ultraortodoksnom Židovu koji preživljava varajući izraelske bogataše, ‘Resurrection’ o prijateljstvu kriminalca s djedom koji živi sam u šumi. Monitor.hr

19.08.2017. (14:43)

Ili vi ili ja

Filmska kritika: Pobjednik Sarajeva – kreativna emancipacija žene odvajanjem od obitelji

‘Strašna majka’ gruzijske redateljice Ane Urushadze pobjednik je Sarajevo Film Festivala gdje ga je pogledala Monitorova dopisnica Marina Richter. Zanimljivo, na istom festivalu prikazan je još jedan gruzijski film, ‘My Happy Family’, koji je tkđ. režirala žena i čija se glavna junakinja tkđ. zove Manana. Oba filma odlična, i oba govore o osebujnoj borbi za samo-ostvarenjem uz radikalnu odluku da se odvoje od svojih obitelji, kaže kritičarka. Monitor

13.07.2017. (15:55)

Hej, Slaveni, niste loši!

Filmska kritika: Odlični pobjednici festivala u Karlovym Varyma

Pobjednici natjecateljskog programa East of the West filmskog festivala Karlovy Vary su obiteljska satira How Victor the Garlic Took Alexey the Stud to the Nursing ruskog redatelja Alexandra Hanta te Dede gruzijske redateljice Mariam Khatchvani. Monitorova filmska kritičarka Marina Richter bila je ondje i pogledala ova dva filma, prvi o sinu propalitetu koji želi oca uvaliti u starački dom da bi se dokopao njegovog stana, a drugi o ženi koja se udaje jer mora iako voli drugoga. Puno lijepih riječi kritičarka ima za njih. Monitor

12.07.2017. (13:19)

Od Vardara do Karlovyh Vara

Filmska kritika: ‘Muškarci ne plaču’ – hrabar i odlično montiran

“Hrabar i odlično režiran film, baziran na čvrstom scenariju i vrsnoj montaži”, piše Monitorova dopisnica s filmskog festivala u Karlovym Varyma Marina Richter o ‘Muškarci ne plaču’ redatelja Alena Drljevića o vojnicima iz ex-Yu ratova. Pogledala je i ostale nagrađene filmove – slovački ‘Little Crusader’ o dječaku koji ide u križarski pohod, američki ‘Keep The Change’ o autističnom bogatašu, ‘The Line’ o mafiji na granici Slovačke i Ukrajini. Sve jedan film bolji od drugog, kaže kritičarka. Monitor