Zoster - Najgori: Kokain, heroin, ja nikog se ne bojim - Monitor.hr
25.11.2023. (20:00)

Reggae iz susjedstva

Zoster – Najgori: Kokain, heroin, ja nikog se ne bojim

Bend koji je od 2000. godine, tj. početka svoje karijere provocirao i ukazivao na društveno crnilo pretežno kroz reggae zvuk s tim albumom nije skrenuo sa svog puta, ali je s njim angažirano tražio i neki herojski motiv za pružanje otpora istom tom crnilu. Novi album „Najgori“ zadržao je u sebi komponentu konceptualnog prethodnika, ali je pak uronio u crnilo kao niti jedan album Zostera dosad. Ovog puta nema ni tračka svjetla, već se ulazi u psihološko biće najgorih, tj. najgoreg među nama. Možda bi ga se najbolje moglo opisati kao brutalna dijagnoza umotana u glazbu iz razloga da bi se ublažila njena brutalnost. Na koncu „Najgori“ nije ni album trenutka, već djelo kojem se ne nazire rok trajanja, posebno u sredinama gdje razne Tadije tuže, sude i presuđuju. Ravno do dna


Slične vijesti

Ponedjeljak (23:00)

Samo dobar ugođaj

Khruangbin – A La Sala: Povratak korijenima

Vrijeme je da krenemo put egzotičnih destinacija i pustinjskih krajolika. Prijevozno sredstvo je Khruangbin (zrakoplov na tajlandskom jeziku), a skupni naziv itinerara je „A La Sala“. Četvrti album teksaškog, uglavnom instrumentalnog trija nudi nam 40 minuta opuštajućeg koktela šarolikih utjecaja koji variraju od Thai-funka, surfa, desert rocka, psihodelije, duba, do orijentalnih melodija. Ravno do dna

12.04. (20:00)

Dečki sviraju i to je jedino bitno

Tidal Pull – Kad imamo mirne glave: ‘Ti znaš da volim kad o tebi ružno govore’

Pjesme su jednostavne i točne, uopće ne vijugaju tražeći strategiju, usmjerene su na cjelokupnu vizuru današnjice, te ne treba u njima tražiti posebnost osim što su odlično napravljene i odsvirane po starim šablonima spomenute, studentske rock škole gdje su i tekstovi nešto značili, Tidal Pull se vrte u vlastitoj melodramatici bez ijednog borbenog, nadobudnog i iole važnog stava oko budućih hrvatskih izbora, odnosno, njima osim ljubavi i emocija ništa drugo nije važno. Ali, ništa zato. Ne treba svaki alter/ indie bend i izvođač trubiti oko egzistencije, frustracije i depresije. Previše je toga negativnog i lošeg u stvarnom životu, valja se ponekad i romantično opuštati i guštati premda se i ovdje nađe poneki stih ‘volim kada o tebi ružno govore’. Terapija

 

10.04. (21:00)

I kod njih je predizborna kampanja

Oliver Anthony – Hymnal of a Troubled Man’s Mind: Popis pritužbi kulturnoga ratnika

Od neočekivanog uspjeha “Rich Men North of Richmond” prošlo je već osam mjeseci i činilo se da bi Oliver, pravim imenom Chris Anthony Lunsford, mogao utonuti u zaborav kao tek napola zanimljiva fusnota u nekoj priči o alternativnom putu probijanja na ljestvice u internetsko doba. Ipak, ovaj momak kuje željezo dok je hladno, pa je tako bez mnogo pompe objavio svoj album prvijenac. Glavni problem Olivera Anthonyja može se svesti na izostanak bilo čega osobnog u njegovim pjesmama. Likovi su mu ili šablone ili bezlični akteri vijesti, a svaka od pjesama može se svesti na isti recept, a to je da su bogataši zli, a radnici i priprost puk pošteni i svakodnevno ugnjetavani.  Ravno do dna

07.04. (15:00)

And now something completely different

Einstürzende Neubauten -Rampen (apm: alien pop music): U zamkama jezika

Kad su se pojavili na berlinskoj sceni ranih osamdesetih sa svojim prvim albumom “Kollaps”, kritičarima i publici nije bilo lako naći pravu ladicu u koju bi smjestili tu neopisivu simfoniju buke. Svakako industrial, jer je većim dijelom zvučalo kao jutarnja šihta u tvornici vatrogasnih aparata u kojoj se svako toliko po podu prosipa pokoji kontejner alata. Samim time bila je to i nekakva avangarda i eksperimentalni noise, neki su ih prozivali mračnom ambijentalom ili pak atonalnim punkom. Glavna tema ovog albuma jest jezik i njegove zamke, neuspjela komunikacija u svijetu u kojem je “Alles schon geschrieben, alles schon gesagt”, odnosno sve već zapisano i izgovoreno. Album traje preko sedamdeset minuta i mnogi slušatelji vjerojatno neće izdržati do njegovog kraja. Oni, pak, koji su spremni na glazbene izazove pred sobom imaju još jedan takav za pamćenje, istovremeno začudan i težak, a opet i ugodan i zabavan. Ravno do dna

04.04. (10:00)

Urbana na selu

Beyoncé – Cowboy Carter: Kaubeyoncé

Premda se “Cowboy Carter” naširoko najavljivao i još uvijek se naziva njezinim “country albumom”, to ne znači da Beyoncé na njemu zvuči kao country izvođačica, jer ona to nije niti može biti. Jedni su je, kaže, kritizirali da zvuči suviše country, dok su joj vrata country glazbe ostala zatvorena kasnije zbog nepovjerenja i, ruku na srce, rasizma, jer publika koja otkida na Morgana Wallena neće prigrliti crnu pop zvijezdu i ikonu gay populacije kao jednog od svojih istaknutih predstavnika. No, “Cowboy Carter” ionako nije album za tu publiku.

To je album na kojemu Queen Bey još jednom radi studiju iz povijesti glazbe i pogotovo crne kulture u toj glazbi, te se prisjeća mnogih svojih prethodnica koje su jednako tako udarale o zatvorena vrata sve dok ih jednom ne bi napokon otvorile. Već objavom prvog singla Beyoncé je postala prva crnkinja na vrhu Hot Country Songs ljestvice i prva crnkinja koja je poslala country pjesmu na vrh Billboardove Hot 100 ljestvice. Ravno do dna

02.04. (13:00)

Iz Beograda s ljubavlju

Hali gali Vol. 2: Kad je nastavak bolji od prvog dijela

Nije Baretov Hali Gali Halid, već druga u nizu kompilacija mladih beogradskih bendova.  Čak sedam bendova s prve Hali gali kompilacije prisutno je i na „Hali gali Vol. 2“, a to su KOIKOI, Šajzerbiterlemon, proto tip, Vizelj, Gazorpazorp, Sv. Pseta i Sitzpinker. Od novih imena tu su Ubili su batlera, Daze i Cactus Fields. Sama kompilacija bolje je strukturirana od prethodne, kao što donosi i bolje pjesme jer iskustvo je napravilo svoje. Skoro pa bi se moglo zaključiti da bi s njima rock ponovno mogao ući modu (bar na ovim prostorima), jer ima s čim. Za neka nova pokoljenja ovo bi, figurativno kazano, mogao biti prvi pravi adrenalinski rokenrol Hali gali osjećaj – da ih zalijepi za stolac dok ruke traže nešto čvrsto da se uhvate, jer ova vrsta rock uzbuđenja pripada stvarnosti, a ne prošlosti. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

22.03. (21:00)

Povratak izvornim vrijednostima

Alka & Zokk – Vrijeme za nas: Rokerica Alka

Najjači adut albuma „Vrijeme za nas“ su Alkini tekstovi, koji u svojoj suštini i jesu rokerski jer je osjećaj da osim što su pisani bez zadrške, ulaze u opipljive životne momente nesređenih veza koje su uglavnom dijametralno suprotne od skladnih ljubavi, u noćne sate samoće kad žena pije sama i razmišlja o tome je li prokletstvo ili nagrada to što ju je roda ispustila tu gdje ju je ispustila, ili dok intrinzično proživljava i komentira transformacije nekadašnjih velikih frajera u obične šonje. Shodno tome, možda opet treba ponoviti onu staru definiciju da je rock stav, a ne riffovi, tako da je i tu nepobitno da je Vuica pogodila teren suštinski. Ravno do dna

18.03. (23:00)

Poptastični miš-maš

Liam Gallagher John Squire: Ipak se očekivalo više

Uz ovih deset pjesama ipak je vezana jedna dobra vijest, a to je da Liam i Squire (bivši Oasis i The Stone Roses) imaju zajedničku kemiju, zbog čega bi, ako nastave s ovim projektom, u narednim godinama možda i mogli snimiti nešto zaista vrijedno. Te nade prepustit ću drugima, moja očekivanja Stone Rosesi su, kao i njihov gitarist i većinski autor, iznevjerili već previše puta. Ravno do dna

17.03. (16:00)

'Labuđi pjev koji nije mogao doći u boljem trenutku'

The Black Crowes – Happiness Bastards: Sreća za svu ‘rokenrol kopilad’

Na povratničkim albumima su obično svi glavni sastojci tu, ali je receptura promijenjena. Zna biti solidnih i konkretnih uboda, ali uglavnom izostaju oni vrhunci koji su nekog tko je jednom bio strastveni obožavatelj redovno katapultirali u zone užitka, pa se onda čovjek složi sam sa sobom da odavno više nije mlad i da je ta vrsta emotivnog intenziteta nešto što je rezervirano za mladost kao takvu. Cijeli album poziva na nova preslušavanja jer mozak i dalje ne može svariti činjenicu da je ova „obljetničarska ekipa“ iznjedrila jedan od najboljih albuma u svojoj karijeri i dala takav šus skepticizmu i pokapateljima rocka. Rock je oduvijek bio kopile željenih društvenih normi, kao što ga se i danas neke društvene norme žele riješiti kao nepoćudnog elementa, ali s „Happiness Bastards“ to kopile je itekako živo i sretno. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

16.03. (21:00)

Samo pozitiva, malo za promjenu

Dementronomes – Sakati paun: Otkačeni, plesni hrvatski funk/ jazz-pop s bezbrižnom, zabavnom pričom

Iznimno otkačena, pa čak i egzistencijalno angažirana “Inkasator” je komična priča o dolasku inkasatora TV pretplate na vrata i onda se svašta dešava, ha-ha-ha, uostalom, pogledajte priloženi video, a vjerujem da su se mnogi zatekli u ovoj situaciji. Shvatili ste, ovo je vrlo prijatan zafrkantski album, drugi u diskografiji mnogoljudne funk ekipe koja prvenstveno daje vedru zabavu punu štoseva, viceva i fora, ma baš upravo onako kako funk i treba funk-cionirati u šarenim košuljama s bras sekcijom i poletno lepršavim ritmovima za plesne podije. Kažu na Terapiji, a i mi vam preporučujemo da preslušate.