Viktor Ivančić o jednoj dodjeli odlikovanja Red hrvatskog trolista za osobite zasluge za RH stečene u ratu
Viktor Ivančić o jednoj dodjeli odlikovanja Red hrvatskog trolista za osobite zasluge za RH stečene u ratu
“Hrvatska pozdravlja najavljeni susret u Budimpešti između američkog i ruskog predsjednika na temu mira u Ukrajini”, rekao je novinarima Andrej Plenković nakon sastanka nečega što se zove “format EU MED 9” u Portorožu. “Kako on zna što ja pozdravljam?” zapitala se Hrvatska. Isprva je mislila šutke preći preko toga, kao i obično, no ovoga puta joj vrag nije dao mira, pa je glasno ponovila upit: “Kako ti znaš što ja pozdravljam?” Sekundu kasnije dobila je odgovor: “Mala, ne pizdi!”
“Zašto govoriš u moje ime?” ustrajavala je Hrvatska. “Nego u čije ću?” pitao je on. “U svoje”, odgovorila je ona. “Ali ja sam predsjednik Vlade!” podviknuo je on. “Onda nastupaj kao predsjednik Vlade, a ne kao Hrvatska!”
“Mnogo je bliže istini da Hrvatska guši slobodu štampe kaznenim progonima novinara, nego da Hrvatska pozdravlja mirovne inicijative ili da Hrvatska uživa ugled među partnerima. Nije dakle tvoj problem samo u identifikaciji s Hrvatskom, već i u bolesnoj selekciji onoga u čemu ćeš se s njom poistovjetiti”… Viktor Ivančić za Novosti
“Šokantnih” Temu priča na internetu ima koliko želite - neki su mislili da kupuju ogroman adventski vijenac, a pojavila se poliesterska salveta s ilustracijom vijenca, neki su kupili bundevu za Halloween i dobili napuhanac od 3 metra koji jedva stane u dvorište, neki su bili uvjereni da kupuju trosjed, a na adresi im se pojavila maketa kauča koji stane u dječju ruku… Temu, naravno, jasno i detaljno opisuje što naručujete, a bitno je jedino da znate slova - i da koristite zdrav razum koji bi vrlo vjerojatno prvi predložio da haljina od 20 dolara ne može izgledat kao haljina od dvije tisuće, a da kauč od 37 vjerojatno nije kauč za ljude. Andrea Andrassy za Miss7 spominje i očite prijevare na internetu na koje neki ljudi ipak uspiju nasjesti.
Intervju s Matanićem mi uopće ne smeta, dapače – hrabar je to potez, trebaju nam priče o posrnulim ljudima koji rade na tome da zasluže novu šansu, treba nam priznanje krivnje (bez AKO, jasno), trebaju nam priče o ovisnosti i bijegu iz pakla koji donose, treba nam i kajanje (opet bez AKO), ali onda nam je trebala i jednako hrabra priča posvećena žrtvama, a ako već “ne zaslužuje” naslovnicu, onda barem zaslužuje jednaku razinu zastupljenosti u nastavku, makar i anonimno. Njihove priče, njihove noćne more, njihovi strahovi, njihov PTSP, njihova sramota koja je, kao i uvijek, s prevelikom lakoćom prebačena s počinitelja na njihova leđa. Matanićevo izlječenje je, iako je potrebno i poželjno, u ovom trenutku sasvim sporedno i bit će takvo dok god ne saslušamo i saniramo stvarno oštećene. Za početak, Mataniću umjesto megafona treba uručit zaslužene pravne posljedice, a megafon dajte žrtvama. Kaže Andrea Andrassy za Miss7
Ti i ja, Žeki, bili smo sve samo ne klišej: ti, požrtvovna majka, supruga i domaćica, ali i hrabra konzervativna aktivistica, katolička križarka, ali i uspješna poslovna žena, a ja ateistički agitator, neuspješni komunistički revolucionar i ubogi novinarski plaćenik u četvrtom braku – i uvjeravali smo se kako su klišeji preuski za nas dvoje. Konačno sam to shvatio prije dva-tri tjedna, nedugo nakon našeg posljednjeg susreta na Kaznenom sudu. Ti se bojiš seksa. Tvoj strah od seksa, isti onaj koji nas je prije sedam godina spojio, na koncu nas je – tužne li ironije – i udaljio. Željka, Žeki, Plava vilo, Plavi anđele moj. Seks je dobar. Seks je lijep. Seks je osvještavanje tjelesnosti našeg duha. Da, to je potvrda svetosti ljubavi, ali seks je i strast, i igra, i potraga. Seks može biti i samo kratko ljudsko zadovoljstvo, tjelesni užitak za one koji još nisu pronašli svetu ljubav. Tvoj Bog, ako ti je tako lakše, dao nam je taj užitak. Školarci će učiti o seksu? Pa što? Umjesto o ratovima i smrti učit će o tjelesnoj ljubavi. Boris Dežulović za Novosti
Ako je ravnateljici trebao neki upečatljiv strani termin, pritom, nije trebala tražiti daleko. Varufakisov bojkot (Index) očito, naime, pripada pokretu poznatom po nazivu BDS: boycott, divestment, sanctions. Ili: bojkot, povlačenje investicija, uvođenje sankcija. BDS Hrvatska, na kraju krajeva, potpisao je još onaj ljetošnji poziv na otkazivanje Naharinovog gostovanja. Ali Vrgoč, čini se, o tome ne zna ništa. I tu dolazimo do problema: njezini pozivi na “dijalog”, na “zajedničko promišljanje svijeta” i na “susret različitih pogleda” ne mogu biti ništa nego floskula ako osoba koja na dijalog poziva odbija odvojiti barem malo vremena da se informira o “različitim pogledima” ljudi s kojima bi “zajednički promišljala svijet”.
A nije teško informirati se. Lakše je, naravno, unaprijed otpisati neistomišljenike kao ekstremiste, čudake zatvorene za bilo kakvu raspravu, strašne kancelaše i kancelašice. Međutim, iza pokreta BDS stoji preko 20 godina zajedničkog internacionalnog iskustva, suradnja nebrojenih organizacija i pojedinaca, razmjena znanja i uvida. Ništa ekstremno ne sadrži njihova platforma: BDS se eksplicitno poziva na Opću deklaraciju o ljudskim pravima i na šire tekovine međunarodnog prava. Boris Postnikov za Novosti o traženju da se otkaže nastup plesne predstave izraelskog koreografa.
Da skratim priču, nekidan su objavljeni rezultati natječaja, i od tri kandidata izabran, jasno, Vili Beroš. Bio je, kažu, idealan kandidat. Ostala dvojica imala su valjda samo potvrde da se protiv njih vode kazneni postupci zbog djela protiv spolne slobode – mora da je to, nema što drugo biti – a Beroš trijumfalno priložio potvrdu o kaznenom postupku za mito i korupciju. Sedam dana komisija onda provjeravala jesu li ti, kako ste rekli, mito i korupcija, neke perverzne seksualne prakse i sklonosti, pa otkrili da, doduše, ima veze sa seksom – nešto kao jebanje u zdrav mozak, nisu ni oni najbolje shvatili – ali dobrovoljno i uz obostrani pristanak. A vjerojatno je pomoglo i to što je jebač u zdrav mozak ispao neurokirurg. Može li, međutim, netko s optužnicom nad glavom koncentrirano raditi svoj posao, naročito kad je taj posao otvaranje lubanja živih ljudi? Ovisi, shvatili ste, o optužnici. Boris Dežulović za N1
Okomio se tako Radić, lider raskolničke, radikalno desne stranke Domino, zapravo i na ideju izgradnje mreže tih kulturnih centara, ali i na ono što on naziva prisvajanjem Arsena od strane srpske zajednice. U tome je otišao toliko nisko, da je dodao kako su čekali da umre Gabi (Index), da bi to mogli izvesti, promatrajući je valjda kao ženu na braniku hrvatstva u obitelji Dedić. Nije mu to vjerovatno bila namjera, budući da desni radikali u pravilu kriju zadnje namjere, ma koliko one prozirne bile, ali Radić je s ovim istupom otkrio da desnica zapravo želi Hrvatsku bez Srba. Što se pak samog Arsena tiče, koji je nerado govorio o politici, pa i o neugodnosti koja se dogodila s njegovom kućom u Šibeniku devedesetih, činjenica je da je snimio dva nevjerovatna ratna albuma, „Tihi obrt“ iz 1993. i „Ministarstvo straha“ iz 1994. godine, koji su dva najsnažnija svjedočanstva o ratu u Hrvatskoj i o tome kako ga je sam Arsen teško doživio. Dragan Markovina za Peščanik.
Dio zapadne „alternativne desnice“ pokazuje iznenađujuću simpatiju prema Rusiji i Putinu, iako njihova ideologija navodno počiva na nacionalizmu, časti i otporu imperijalizmu — vrijednostima koje danas utjelovljuje upravo Ukrajina. Ta fascinacija Rusijom proizlazi iz antipatije prema liberalnom Zapadu, a ne iz dosljedne političke logike. Ipak, Putinova Rusija predstavlja suprotnost onome što desnica tvrdi da brani: centraliziranu državu, kulturnu heterogenost i prijezir prema nacionalizmu. Ukrajina, homogena i prkosna u borbi za opstanak, zapravo je ogledalo ideala koje bi ta desnica trebala cijeniti — ali ga uporno izbjegava. Naš čovjek, Tomislav Kardum, za britanski The Critic
Na komemoraciji Čarliju Kirku u Arizoni 21. septembra njegova udovica je oprostila ubici, ali ne i Tramp koji je Kirka opisao kao „misionara plemenitog duha u velikoj, velikoj misiji“. Zatim je nastavio: „Nije mrzeo svoje protivnike. Želeo im je najbolje. Tu se nisam slagao sa Čarlijem. Ja mrzim svoje protivnike i ne želim im najbolje.“
Ta očigledna nedoslednost je ključna karakteristika trampovskog univerzuma. Tramp naravno nije „plemenit duh“: on mrzi svoje protivnike i smatra ih smećem koje treba satrti. Međutim, da bi nekako opravdao svoju brutalnu mržnju potrebna mu je figura poput Kirka kao dobrog čoveka koji želi najbolje čak i svojim neprijateljima. (To je pomalo kao kod hrišćana kojima je potreban dobri Hrist, čija smrt opravdava brutalni progon antihrišćana.) Zato Kirka treba uzdići u figuru mučeništva gotovo božanskih razmera. To uzdizanje je samo naličje brutalnosti trampovskog etosa.
Stav da naprosto nećete da slušate svog protivnika (ako ste jači od njega) danas stalno srećemo u visokoj politici – pa čak i u filozofiji. Jedna od standardnih kritika Hegela kaže da pojam dijalektičkog progresa podrazumeva potrebu da se razmišlja i iznese svaka posledica određene misli ili stava… Slavoj Žižek za Peščanik
Fast forward u godinu Gospodnju 2025., Gabrijela Žalac, osoba osuđena na dvije godine zatvora zbog trgovanja utjecajem, zloporabe položaja i ovlasti – s pripadajućom financijskom štetom – osoba koja se u ponedjeljak, ovaj koji nam je već iza leđa, trebala javiti u zatvor na izdržavanje kazne, nekoliko dana ranije traži odgodu odlaska u zatvor zbog… poslovnih razloga. Neodgodivih, jasno, your WeTransfer will expire soon. Javljanje u zatvor je u Hrvatskoj očito manje-više isto kao kad netko u HM-u preko razglasa moli Katarinu da se javi na Divided blagajnu, a Katarina sama odlučuje koliko će se brzo ili sporo javit – s tim da bi Katarina vjerojatno dobila ukor da se javi s prevelikim kašnjenjem, a eto, za zatvor koji je planiran za ponedjeljak možeš tražit ispričnicu u petak. Andrea Andrassy za Miss7