Većina ljudi kao najbolji film Sofije Coppole spominje Lost in Translation, priznajem i meni je posebno drag Bill Murray i njegova izvedba hita Roxy Music More Than This, no najdraži mi je uvijek bio njezin prvijenac, Virgin Suicides. Inspiriran odličnim istoimenim romanom Jeffreyja Eugenidesa, taj je film bio divna posveta djevojačkoj zanesenosti, a Coppola je tu bila kao opčinjeni ženski Vladimir Nabokov. Taj je eteričan prikaz mladih nimfeta, u ovom slučaju sestara Lisbon, postao njen zaštitni znak – pastelne boje, mnogo stila i odlična glazba. Kada je Cecilija Lisbon prvi puta pokušala izvršiti samoubojstvo, liječnik u bolnici rekao joj je da ima još mnogo razloga za život. Ona mu je odgovorila: Doktore, očito nikada niste bili 13-godišnja djevojka. Sofia Coppola savršeno razumije i prikazuje kako je to biti djevojka.
Zato pomalo iznenađuje da je odlučila raditi jedan projekt kao što je Opčinjen, adaptaciju romana A Painted Devil koji je napisao Thomas P. Cullinan i koji je često prozivan mizoginim zbog prikaza žena kao osvetoljubivih i okrutnih bića koja samo čekaju da zagorčaju život nekom muškarcu.
Priča prati grupu mladih dama koje žive u školi za djevojke koju vodi Martha Farnsworth, na divnom imanju na američkom jugu. No ljepotu okoline remeti činjenica da je u tijeku Građanski rat, a stanarke su silom prilika izolirane od svijeta. Jednoga dana u život im nenadano dolazi ranjeni vojnik, Jenki, znači neprijatelj, kojeg one zbog osjećaja dužnosti, a možda čak i znatiželje odluče spasiti i zadržati u kući.
Već od samog početka Johnova prisutnost mijenja odnose među ženama u kući, djevojke se počinju uređivati za misterioznog muškarca, i svakim se postupkom natječu za njegovu pozornost i lijepu riječ. Njemu ta pažnja godi i očito je da mu se sviđa više žena u kući, učiteljica Edwina, mlada i koketna Alicia, a ni gospodaricu kuće ne bi odbio. No svojim će zavlačenjem naškoditi sam sebi jer je podcijenio koliko jaka može biti ženska ljubomora. Osveta koju će dobiti bit će mu servirana u nekoliko slijedova i biti će fatalna.
Originalna priča koju je odlično prikazao Don Siegel u filmu iz 1971. godine nimalo ne pazi na političku korektnost kao što to pazi Coppola u svojoj verziji. Siegel je u svom filmu iskoristio karizmu Clinta Eastwooda, koji je u ulozi bez srama ljubio sve ženske likove, od 12-godišnje djevojčice do 40-godišnje žene, koketirajući sa svima, što je onda objasnilo rivalstvo između djevojaka i kasnije postupke koji nisu bili tako ugodni za vojnika.
No Coppola je u želji da ženske likove prikaže u manje negativnom svjetlu, dajući tako filmu feminističku notu, iz priče izbacila sve ono što ju je činilo sočnom. I ne samo to, već je izbacivanjem nekih scena likovima oduzela motivaciju za postupke koji bi logički diktirali daljni slijed događaja te je tako potpuno osakatila priču čineći je poprilično dosadnom, a svoj film potpuno nepotrebnim remakeom.
Nicole Kidman, Kirsten Dunst i Elle Fanning napravile su najbolje što su mogle sa materijalom koji im je dan, no Colin Farrell je dao vrlo blijedu verziju šarmantnog stranca koji bi sve dame u kući trebao oboriti s nogu.
Na kraju ispada da je Coppola zapravo cijeli film osudila na sudbinu koju je kao kaznu doživio nesretni vojnik.
