Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
'Kome je do politike, neka ide u crkvu'
Basara: Direktno na qwrz
Naša crkva neprestano ponavlja da mora „biti uz narod“ – što je nesporno – ali narod ne mora biti uz crkvu (kao što 45 godina nije ni bio), a to još manje, iako je „prakticirajući vernik“, mora moja neznatnost kao „član naroda“. Na primer, po pitanju litija uopšte nisam bio uz crkvu (čitaj: crkveni menadžment). Evo zašto. Litije su po definiciji procesije pokajnika i upriličavaju se isključivo u slučajevima pomora, gladi i suša u cilju stišavanja božjeg gneva. Litije o kojima govorimo bile su trijumfalističke procesije političkih aktivista koje u stvari prizivaju božji gnev. Litije s kraja osamdesetih – kad su svetački ćivoti zloupotrebljavani u politike svrhe – žestoko su nam se obile o glavu (i još se obijaju). Obiće nam se i ove. U stvari, već su počele da nam se obijaju. I nastaviće da nam se obijaju, piše Svetislav Basara u novoj kolumni.
