'Forever Pure' - priča o najrasističkijoj fudbalskoj fan bazi Izraela - Monitor.hr
30.01.2017. (15:04)

‘Forever Pure’ – priča o najrasističkijoj fudbalskoj fan bazi Izraela

Fudbalski klub Beitar Jerusalem, osnovan 1963, najkontoverzniji je tim izraelske fudbalske lige zbog fanatične baze navijača koja veruje da je Beitar mnogo više od jednog kluba. Zbog takvih ubeđenja oni će Beitar Jerusalem dovesti do potpunog kolapsa u sezoni 2012-2013, vođeni ekstremno rasističkim motivima i agresivnom nakanom da utiču na interne odluke menadžmenta, na izbor igrača i na “njihovu lojalnost principima Beitara” koja glasi – “zauvek čisti i bez Arapa”. Slike koje se posle uvodne špice vide u dokumentarnom filmu Maye Zinshtein Forever Pure, pokazuju verne fanove dok prate autobus sa fudbalerima, skandirajući i mašući zastavama. Ovo bi mogla biti bilo koja fanatična grupa navijača diljem planete, onih koji su manje vođeni sportskim, a više ideološkim, rasističkim motivima. Međutim, retko koja od njih ima takvu vrstu huliganstva, sa jakom i strogo definisanom podelom uloga i političkim uticajem. O stvaranju mita vezanog za Beitar Jerusalem, tim koji tradicionalno podržavaju političari Likud Nacionalne Liberalne Partije, najveće političke stranke desnog centra u Izraelu, gledalac saznaje od Erela Segala, izdavača i navijača Beitara: “Klub je decenijama predstavljao Mizrachi Jevreje i desnicu. Tokom godina, postao je simbol tzv. drugoklasnih Izraelaca, tim neprivilegovanih”.

Film pokazuje pravu stranu medalje fanatizma navijača poznatih kao La Familia i posledice sa kojima se klub zbog njega suočava u sezoni 2012-2013, srozavši se sa relativno visokog mesta u ligi na poslednju prečku. U pozadini priče o eskalaciji nasilja, pretnji i smeni vlasnika/menadžmenta pa čak i igrača te sporne sezone, stoji politička ambicija jedne od najkontroverznijih ličnosti Izraela koja je kroz inat i beskrupulozne poteze, dovela do toga da se rasizam konačno uoči i definiše kao problem. Ne iz plemenitih namera, naravno. Maya Zinshtein dobija neverovatno iskrene odgovore od čoveka po imenu Arcadi Gaydamek, rusko-izraelskog milijardera upletenog u pranje novca i Angolagate zbog trgovine oružjem u vrednosti od 800 miliona dolara tokom ondašnjeg građanskog rata (1993-1998) i višegodišnjeg vlasnika Beitar Jerusalem fudbalskog kluba.

Iskoristivši javno nezadovoljstvo vladom Ehuda Olmerta 2005, Gaydamek vidi svoju šansu da napravi političku karijeru u Izraelu. Kupovina Beitar Jerusalema (2005) se biznismenu, svesnom uticaja koju klubski fanovi imaju u Jerusalemu, čini kao logičan potez u građenju političke karijere i dočepavanju funkcije gradonačelnika. Na arhivskim snimcima vidimo ga na javnim nastupima sa timom – velikodušna investicija u klub od skoro 100 miliona dolara, na početku mu garantuje veliku popularnost. Onog trenutka kada planovi o gradonačelničkoj stolici 2008. padaju u vodu – Gaydamak osvaja svega 3,6% glasačkog tela – njegovo interesovanje za klub sporta koji nikada nije voleo ni razumeo, nestaje: “Beitar ima više navijača od svih drugih izraelskih klubova zajedno. I zato su oni intersantan instrument propagande”, kaže u jednom trenutku.

Pre rezultata glasanja, sve je još uvek u savršenom redu – Gaydamek je zvezda kojoj masa kliče, pet godina kasnije on je meta mržnje zbog toga što je klub čiji je vlasnik, godinama ostavio u finansijskom škripcu. Iznanedno interesovanje oligarha za svoj klub nakon tolike pauze, 2013. svima podiže obrve i jasno je da iza toga mora stajati strategija. Pare se ponovo slivaju u klupsku kasu, Teddy stadion je dupke pun sa do 20.000 gledalaca na svakoj utakmici.

Od tima koji se dugo borio za preživljavanje, Beitar se u 33 meča sezone 2012-2013 podiže na četvrto mesto tabele. La Familia oligarhu ne oprašta ostavljanje kluba u škripcu i na njega se na stadionu obružava pevanjem stihova o njegovoj umešanosti u ratne zločine i pranje novca: “Moj san je da te vidim kako padaš, kurvin sine. Gonićemo te danonoćno”. Lojalnost timu je međutim tu i Beitar ne gubi nijedan meč tokom dva meseca.

Problemi počinju sa Gaydamekovom odlukom da se januara 2013. u Čečeniji odigra prijateljska utakmica između Beitara i tima iz Groznog. U izraelskim novinama osvanjaju naslovi: “Arcadi odvodi Beitar Jerisalem usred sezone da igra u muslimanskoj zemlji /U čemu je poenta ovog puta?/ Šta Arkadi ima na umu?!” Na umu su mu biznis i jedan, kako će se ispostaviti, opasan potez – on pod ugovor stavlja dva čečenska igrača: devetnaestogodišnjeg Dzhabraila Kadiyeva i Zaura Sadayeva, današnju zvezdu poljske fudbalske lige. Ne samo navijači, već i izraelska štampa reaguju rasistički: “Arcadi Gaydamek je angažovao dva Muslimana da igraju za Beitar Jerusalem”.

Itzik Kornfine, nekadašnji golman Beitar Jerusalema i sada predsednik kluba, od kultnog statusa koji je uživao među navijačima postaje persona non grata, zajedno sa kapitenom tima, nekadašnjim miljenikom publike – Arielom Harushom posle konferencije za štampu na kojoj je poželeo dobrodošlicu novim kolegama. Kornfine i Harush postaju mete pretnji zbog “izdaje načela” kluba i njihovi životi postaju nesnošljivi. U ništa manje opasnoj situaciji se nalaze dva čečenska igrača koje publika neprestano vređa, skandirajući konkretne pretnje: “Evo nas, najrasističkijeg tima Izraela”. Trener Eli Cohen se nalazi u nezgodnoj situaciji nekoga ko ne može više da motiviše igrače zbog sve snažnijeg bojkota od navijača koji doživljavaju na terenu. Eksplozija nacionalizma je zastrašujuća i novi fudbaleri se svuda osećaju neželjenim.

Konfrontiran pitanjem rediteljke zašto je Čečene doveo u Izrael, Arcadi (pitanje je koliko) otvoreno kaže: “Nisam ih uzeo zato što su dobri fudbaleri. Čak ne znam ni da li jesu ili nisu. Poenta ovog transfera je bila da se izazovu reakcije i da pokažu pravo lice ovog društva”. Rasizam koji je od samog osnivanja kluba bio neraskidiv deo identiteta navijačkog tela, odjednom dobija lice i jedan od transparenata koji se na stadionskim tribinama nalazi maltene od osnivanja kluba – “Forever pure. Smrt Arapima!” – počinje da živi svoju poruku: “Bez obzira na političke ideologije i stavove, kao Jevrejin ne bi smeo koristiti takve parole zbog prošlosti”, primećuje direktor kluba Kornfine, udarajući, takoreći ekser u glavu ovog fenomena. Komentar ide i na račun Benjamina Netanyahua koji tek posle potpune eskalacije nasilja, apeluje na navijače da ne podržavaju ovakvu vrstu retorike i ponašanja. “Gde je bio do sada?”, postaviće se logično pitanje. Svaki od uticajnih predsednika Izraela je nošen na rukama Beitar Jerusalem navijača.

La Familia nosi pobedu. Njihov jedini “verni” igrač Ofir Kriaf, mladi oportunista, postaje kapiten kluba, a novi menadžment objavljuje da nema nameru da pod ugovor stavi arapskog igrača. Arcadi Gaydamek klub poklanja novom vlasniku, a La Familia prošlost svoga kluba bukvalno spaljuje jedne večeri u kojoj vatra guta svu imovinu Beitar Jerusalema, uključujući i mini muzej. Ovo je film koji pokazuje manipulativnu stranu zvanične politike koja zloupotrebljava ksenofobiju zarad sopstvenih interesa. Forever pure je ogledalo društva koje udiše istu onu retoriku koja je njen narod pre skoro sedamdeset godina potpuno iskorenila.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

Nedjelja (20:00)

Pjesmom je mijenjala svijet

Dokumentarac ‘Joan Baez: I Am a Noise’ iliti slava i traume folk kraljice

Biografija folk zvijezde koja je uspjeh postigla u mladosti, a zatim u rekordnom roku pjevala uz bok Dr. Martinu Lutheru Kingu mlađem dok je držao svoj slavni govor “I Have a Dream” u Washingtonu i bila partnerica budućega nobelovca Boba Dylana u trenucima kad je prelazio iz folk redova zauvijek promijeniti lice rock and rolla. Naravno, Dylan je neizostavni dio priče o Baezovoj i ona mu je uvijek ostala privržena (i danas joj zid u kući krasi njegov golemi portret) i priznat će da joj je “slomio srce” prije nego ga je slava natjerala da počne skrivati svoju “osobu” kako bi valjda sačuvao razum. Slava je bitna tema ovog filma, ona će u mladoj Joanie probuditi ideju da može postati drugi Ghandi, zaustaviti ratove i promijeniti svijet, što će i pokušati učiniti u revolucionarnom power couple braku s novinarom Davidom Harrisom, ocem njezinog sina Gabriela kojeg u današnje vrijeme susrećemo u pomirbi s majkom u čijem bendu svira na turneji. Ravno do dna o još jednoj preporuci s upravo završenog ovogodišnjeg ZagrebDoxa.

Nedjelja (19:00)

Vidimo se dogodine!

Proglašeni pobjednički filmovi jubilarnog, dvadesetog izdanja ZagrebDoxa

Publika je imala priliku pogledati čak 102 filmska ostvarenja u dvanaest programa, a za službenu festivalsku nagradu Veliki pečat natjecalo se devetnaest filmova u Međunarodnoj, odnosno dvadeset i jedan film u Regionalnoj konkurenciji. U Regionalnoj konkurenciji Veliki pečat otišao je filmu KIX Dávida Mikulána i Bálinta Révésza. Veliki pečat dobio je film Četiri kćeri, autora Kaouthera Bena Hanijea. Mali pečat za najbolji kratki film osvojio je film Lucije Brkić, U tranzitu. Posebno priznanje dodijeljeno je filmu Dječak Vladimira Loginova. Nagrada Movies That Matter, za ostvarenje koje na najbolji način promiče ljudska prava pripala je filmu Blago kraljevstva Dahomey, redateljice Matti Diop. Posebno priznanje osvojio je film Potpuno povjerenje, redateljice Jialing Zhang. Posebno priznanje mladog žirija osvojio je film Grand Prize Anje Koprivšek.

Subota (15:00)

Rođendanska zabava s dokumentarcima

20. ZagrebDox – ‘Mutiny in Heaven: The Birthday Party’ iliti Caveove divlje godine

“Mutiny in Heaven: The Birthday Party” Iana Whitea vodi nas u srce razularene melburnske punk scene na kraju sedamdesetih gdje autodestruktivni srednjoškolci Cave, basist Tracy Pew i bubnjar Phil Calvert te pristojni Harvey osnivaju bend Boys Next Door. Kasnije im se pridružuje i autor i briljantni jednako neprilagođeni lead gitarist Rowland S. Howard koji je kao šesnaestogodišnjak bio dio iste scene u bendu Young Charlatans te zajedno odlaze potražiti sreću na londonskoj sceni koja ih je inspirirala i putem mijenjaju ime u The Birthday Party. Whiteov film sastavljen je od arhivskih snimaka samih članova benda, odlično sačuvanog materijala s koncerata te razgovora snimljenih s akterima, uključujući i pokojnoga Howarda, u raznim fazama kasnijeg djelovanja. Ravno do dna donosi još jednu recenziju s ovogodišnjeg ZagrebDoxa

Petak (16:00)

Mračna strana turizma

ZagrebDox: Destinacija – rat, film koji se bavi rastućim ratnim turizmom

Dokumentarac Destinacija – rat! prati takozvane ratne turiste koji za svoja putovanja biraju (i plaćaju) aktivna ratna bojišta, zemlje pogođene ratnim konfliktima. Turistima se obećava akcija na prvoj liniji fronte, s pravim streljivom, pravim bitkama i stvarnom opasnošću. Ta turistička industrija upitnog morala rezultira sudarom dvaju vrlo različitih svjetova: turista željnih uzbuđenja i ljudi zarobljenih posred sukoba, koji nemaju luksuz i privilegiju izbora. Iako je dokumentarac usredotočen na turiste, tragičnost ratnih zona kroz kojih putuje ne ostaje u sjeni. Ponašanje aktera u filmu odlična je kontradikcija surove stvarnosti koja se odvija oko njih. Jesu li njihovi razlozi opravdani da bi sami sebe doveli u opasnost samo zbog adrenalina i zabave? Osvrt donosi Journal, a raspored projekcija filmova za danas, 19.4., pročitajte ovdje.

Petak (00:00)

Informiraj se, educiraj i zabavi

ZagrebDox: Filmovi koji donose za svakoga ponešto, a tu je i niz popratnih programa

Osim s projekcijama filmova u službenoj konkurenciji, s prvim danom održavanja festival ZagrebDox započeo je i s nizom programa koji podjednako predstavljaju aktualnu svjetsku scenu dokumentarnog filma i tematski okupljaju neke od najreprezentativnijih naslova današnjice. Jedan od programa je i Festivalski hitovi koji donosi devet naslova, prikazivanih i nagrađivanih na najznačajnijim festivalima dokumentarnog filma. Program Faktumentarci prikazuje dokumentarce nastale u produkciji Factuma, među kojima je Nikica Marović režirao film ‘Književna groupie’ o hrvatskom književniku, novinaru i kolumnistu Željku Špoljaru i njegovom sve poznatijem alter-egu Pavlu Svircu koji piše pod pseudonimom iz naslova. Tportal

18.04. (13:00)

Prosti Faktori

Trokut Pravac Točka: Eksperimentalni film s trojicom legendarnih performera

Neobično je gledati eksperimentalni film u kojem nijedan od protagonista više nije živ. U dokumentarnoj vinjeti “Trokut Pravac Točka” nastupaju Tomislav Gotovac (još u punoj formi), Vladimir Dodig Trokut i Ivan Faktor. Potonjeg vidimo najmanje, osječki umjetnik preminuo je u studenom prošle godine, a osim toga naveden je i kao redatelj filma. Film je navodno snimljen prije tri desetljeća, okarakteriziran je kao performance, traje 22 minute, no uvjeren sam da će ga mnogi pogledati i više puta. Odakle naslov? Pa, Vladimir Dodig Trokut vodi se kao general Trokut, Tomislav Gotovac je narednik Pravac, a Ivan Faktor je redov Točka. Možete to tumačiti kako hoćete, no u pitanju je anarhoidna igrarija izrezana iz puno veće cjeline. Jutarnji o filmovima na ZagrebDoxu.

17.04. (00:00)

Izvedi se na film

ZagrebDox: U mnoštvu filmova 20. izdanja popularnog festivala nije se lako snaći, tportal probrao zanimljivije dokumentarce

Festivalizacija kulture ima svojih problema, ali i blagodati. Prednost takvog ustroja kulture je što se gotovo svakog tjedna u Zagrebu može ‘izgubiti’ u često nepreglednom moru sadržaja. U takvim uvjetima dragocjeno je imati vodiča, osobu koja je upućena u materiju. Tportal preporučuje: Radovi u tijeku, Šutnja razuma, Brod, Menus-plaisirs – Les Troisgros, Srce jednog psa… s rasporedima u zagrebačkim kinima gdje ih možete pogledati.

14.04. (21:00)

Prikaži nam stvari kakve jesu

CPH:DOX: Festival koji ne bježi od političke angažiranosti, pa ni “škakljivih” i kontroverznih tema

Na ovogodišnjem izdanju kopenhagenskog festivala dokumentarnih filmova, ujedno jednog od najvećih na svijetu, održanom u ožujku prikazano je više od 200 filmova, od kojih je 84 bilo svjetskih premijera, a ovogodišnje tematske sekcije bile su posvećene politici tijela te geopolitici i sporovima oko teritorija. CPH:DOX zastupa stajalište da bi filmski festival trebao biti kulturna manifestacija koja se fokusira na najvažnija pitanja i probleme našeg vremena. Tu su čak sedam filmova o Izraelu i Palestini, zanimljiv film o nacionalističko-feminističkoj skupini u Mongoliji, zatim sjevernoirskom republikanizmu i socijalnoj priči u danas još uvijek podijeljenom društvu… Svi ovdje prikazani filmovi jasno su ideološki obojani, u onom pozitivnom smislu – ne boje se zauzeti stranu i ne pretendiraju na lažnu neutralnost, a istovremeno su daleko od bilo kakve propagande. Novosti

05.03.2023. (12:00)

Vjerujem u kramp, udaranje i rad, rad, rad

Anđelo Jurkas: “Šokira me letargija društva, ali i bespomoćnost onih koji se bore protiv sustava”

Teško je i nabrojiti filmove koje u ovom trenutku snima ili završava Anđelo Jurkas. Njegov dokumentarni film „Sutra ću biti“ koji govori o štićenicima hrvatskih odgojnih domova dobio je sjajne kritike.  – Planirate snimati i nastavak, ovoga puta o djevojčicama iz domova, radnog naslova “Rekli su da kleknem”. U kojoj je to fazi i kakva je uopće distribucija filma „Sutra ću biti“? “Već smo počeli s radnim snimkama nastavka „Domaca“, ovoga puta kompletno fokusirani na problematiku tretmana i socijalne slike djevojčica iz domova po RH te preko njihova slučaja progovaramo o poziciji i tretmanu žene u mačističkom, provincijalnom, konzervativnom i klečećem mužjačkom društvu. Socijalni sustav samo je zorna refleksija cijelog društvenog i državnog neuređenja posljednjih 30 godina pseudodemokracije usranih gaća, a zapravo tek goreg klijentelističkog režima nego je to bio socijalizam. Iluzorno bi bilo očekivati da će socijala bljeskati, kad se raspada jednako kao i zdravstvo, kultura, ekonomija, sport.” Nacional

27.10.2021. (16:00)

Oprezno s lijekovima

Dokumentarac ‘Zločin stoljeća’: Zašto ne biste kupili heroin na recept?

Alex Gibney u svom novom dvodijelnom TV dokumentarcu ‘The Crime of the Century’ pokreće priču o “zločinu stoljeća” i kako je farmaceutska industrija u SAD-u razvila lijek protiv bolova MS Contin koji nije bio ništa drugo nego morfij koji je radio na principu “odgođenog djelovanja”. Nasljednik lijeka, danas već zloglasni OxyContin, lažno je reklamiran kao siguran lijek protiv bolova iako je zapravo bio heroin u tableti (1,5 puta jači od morfija), bez razvijanja ovisnosti. Dokumentarac prikazuje tijek poslovno-političkih muljaža na kojima počiva rast i uspjeh lijeka, koja je postala najprofitabilnija američka tableta. Express