'Gnjev mirnog čovjeka' - siguran i nadahnut režijski debi poznatog glumca - Monitor.hr
31.07.2017. (11:09)

‘Gnjev mirnog čovjeka’ – siguran i nadahnut režijski debi poznatog glumca

Nervozan vozač sedi za volanom automobila parkiranog ispred draguljarnice. Iz nje izlaze trojica maskiranih pljačkaša i čovek koji pokušava da ih zaustavi. Oni ga udaraju i nastavljaju da beže, ali ne uspevaju da stignu do automobila pre policije, pa se razilaze pešice dok policija juri automobil, uspeva da ga sustigne, savlada i uhapsi vozača.

Nakon furiozne uvodne scene, film uplovljava u mirnije vode. Lagano jeziva atmosfera je prisutna zbog miljea polu-sveta koji vidimo. Reč je o šljakersko-luzerskoj periferiji Madrida i jednom partikularnom baru koji drže brat Juanjo (Jimenez) i sestra Ana (Diaz) umornih, gotovo izmučenih lica. Oni tu dovode sitnu decu, dok ekipa pijanči i igra karte. Iz mase ljudi se svojom mirnoćom izdvaja Jose (de la Tore) i profilira kao glavni lik. Osim poseta baru, on dosta vremena provodi u bolnici pored svog oca koji leži u komi, u svom stanu i za kompjuterom vodeći sa Anom noćne razgovore. Njih dvoje će započeti i (ne baš tako) tajnu vezu dok je njen muž u zatvoru…

I tu se priče povezuju: Anin muž Curro (Callejo) je vozač iz prve scene, čovek kojeg su njegovi pajtosi pretukli je Joseov otac, a žrtva koja nije preživela bila je njegova verenica. Jose je, znači, na vrlo planiranom putu osvete, a Anina primedba kako on ne pripada miljeu oko bara dobija sasvim novo značenje. To što se Ana sklonila kod njega od svog sveže puštenog muža, Jose će iskoristiti kako bi njega ucenio ne samo da mu kaže ko su banditi sa kojima je išao u pljačku, već i da mu pomogne da ih pronađe.

Ono što sledi je klasičan triler osvete, ali urađen sa šmekom, znanjem i duhom. Vidljivi su tragovi američkog svevremenskog “backwoods noira”, ali i starih majstora poput Peckinpaha, naročito glede postavke scene i korištenja kako glumaca, tako i statista kao teksture. Prvo, nespretno ubistvo je zapravo i jedino koje vidimo u kadru i jako asocira na Saulnierov ‘Blue Ruin’, kao uostalom i standard mirnog i dragog (možda čak i dobrog) čoveka koji se sveti.
https://www.youtube.com/watch?v=RDYwcId73FM

‘The Fury of a Patient Man’ pre svega deluje autentično, ma koliko priča bila klasična za žanrovsku kinematografiju. Prvo što ćemo primetiti je zrnasta fotografija na traci od 16mm kao jasna asocijacija na trilere iz “zlatnog doba”, 70-ih godina prošlog stoleća. Reditelj Arevalo i direktor fotografije Arnau Valls Colomer optiraju za kameru iz ruke, postižući ne samo veristički efekat na tragu francuskih novovalnih trilera, već i onaj psihološki jer se kamera najčešće zaustavlja na vrlo ekspresivnim licima glumaca. Dizajn zvuka tome takođe doprinosi, naročito sa onim utišavanjima na za to neočekivanim mestima, kao i rapidna montaža.

Po svemu sudeći, ‘The Fury of a Patient Man’ deluje kao delo vrlo iskusnog, verziranog i nastudiranog autora. Raul Arevalo, međutim, to nije, odnosno nije još. Zapravo, on je po vokaciji glumac kojeg se možda sećate iz španskog ruralnog noira ‘La isla minima’ i još dosta naslova iz ovog milenijuma i ovo mu je prva režija. Njegov ko-scenarista David Pulido je takođe debitant. To se, međutim, ne poznaje po sigurnosti sa kojom pristupaju filmu. Arevalo je već pola posla odradio kada je sebe isključio iz castinga, on je inače dobar glumac, ali teško da bi kao reditelj po prvi put uspeo da izrežira sebe, a zajedno sa Pulidom je napisao izvrstan scenario bez suvišnog objašnjavanja, čemu su neiskusni pisci skloni.

Kvalitet filma je u najboljoj meri prepoznala nacionalna akademija za film dodelivši mu četiri nagrade Goya, za najbolju debitantsku režiju, najbolji debitanstki scenario, najbolju sporednu ulogu (Manolo Solo kao brbljivi sitni kriminalac Santi), te onu glavnu za najbolji film, uz još pregršt nominacija. Kvalitet je prepoznala i motovunska publika u godini kada je festival više okrenut ka inteligentnom, “offbeat” žanrovskom filmu nego ranije. Čak i ona koja je sa potpisnikom ovih redova film gledala u nezahvalnom, repriznom jutarnjem terminu. (8/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

17.12.2023. (21:00)

Pogledajte što ste propustili

Indiewire: 50 najboljih filmova u 2023. po izboru 158 kritičara

158 filmskih kritičara sa svih strana svijeta za Indiewire odabralo najbolja filmska ostvarenja u ovoj godini, od skupih blockbustera, koji su zaslijepili gledatelje, do skrivenih dragulja koji su očarali publiku filmskih festivala. Svaki kritik je morao popuniti top 10 listu, gdje je 10 bodova dodijeljeno za prvo mjesto, devet bodova za drugo mjesto, i tako dalje. Zbrojem bodova definirano je mjesto na listi Top 50. Prvi je Scorseseov Killers of the Flower Moon… Indiewire
A ovdje su 2023. filmovi rangirani u Top 10 po “oscarovskim” kategorijama

29.05.2023. (15:00)

Koja riba!

Polimac preporučuje: Nova Disneyeva verzija Male sirene je vizualno impresivna, ali predugačka

Kompanija Disney svoj uspjeh zahvaljuje crtićima, a sad iz njih prave igrane filmove, što skuplje, to bolje, jer publika voli raskošne spektakle. Nakon “Alice u zemlji čuda”, “101 dalmatinera”, “Cruelle”, “Kralja lavova” i “Pepeljuge”, na red je stigla igrana obrada njihova crtića “Mala sirena” iz 1989., koji je označio preporod Disneyjeva animiranog odjela. Nenad Polimac u 6 minuta priča u videu o filmu što mu je dobro, a što nije, ali tvrdi biti će najgledaniji film u sljedećim danima. Jutanji

21.07.2022. (16:00)

Čudo u Areni

Njegić iz Pule: Odgledali smo film ‘Stric‘ i ostali potpuno šokirani. Ovo je jedan od najintrigantnijih i najnepredvidljivijih novijih hrvatskih filmova

Dosad najbolji hrvatski film prikazan na 69. Pulskom festivalu je “Stric”, dugometražni igrani prvijenac mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca s Mikijem Manojlovićem, Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Rokom Sikavicom u glavnim ulogama. Ovakav film, mješavinu psihološkog trilera s elementima crne komedije, farse, drame pa i horora, hrvatska kinematografija još nije vidjela i netko bi ga lako mogao zamijeniti za grčki, austrijski, čak i američki spoj žanrovca i “art-house” festivalca. Ne čudi da je “Stric” ili “The Uncle” imao premijeru na Karlovym Varyma kao nešto što je možda mogao snimiti rani Yorgos Lanthimos (“Očnjak”) ili Michael Haneke (“Šašave igre”). Film posjeduje začudnost grčkog “čudnog vala”, ali i uzvišenost novovalnih “elevated” horora s potpisom Jordana Peelea (“Bježi!”, “Mi”) ili dua Veronika Franz-Severin Fiala (“Laku noć, mamice”), iako horor ovdje prijeti ući u kadar kao daleka grmljavina koja možda i ne dođe blizu… piše Marko Njegić za Slobodnu

23.05.2021. (21:30)

Kao naručen

Njegić: ‘Oslo‘ – nije za Oscar, ali zaslužuje Nobel za mir, film o mirovnom sporazumu između Izraela i Palestine iz 1993.

Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

03.05.2021. (20:00)

Poziv na gledanje

Njegić: ‘Hobotnica i ja‘ – nakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na ‘hobe‘ ćete gledati drugim očima, možda ih i prestati jesti

Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.

20.03.2021. (20:30)

Korejci rasturaju kinematografiju

Zrinka Pavlić: ‘Minari’ – jedan od favorita za Oscara duboki je korejski korijen u tlu američkog filma

‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal

21.02.2021. (20:00)

Nisam gledao, ali sigurno ne valja. I obrnuto (sigurno je dobar)

Polimac o Dari iz Jasenovca: Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.