Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Ako te pozovu, pa nije red da odbiješ
Ivančić: Avionska sreća
Nije, naime, pravo pitanje što radi Njonjin potomak u državnome zračnom prometalu, već zašto je u njemu Njonjo, kojem hrvatski porezni obveznici, mada ih nitko nije pitao za dopuštenje, masno plaćaju da bi u Njemačkoj “bodrio naše momke” i ugradio se kao korisnik počasne lože u jedan nacionalistički ritual. Pošto je ta perverzija pretvorena u “uobičajenu praksu”, famozno Povjerenstvo – poput institucije izašle iz Kafkina romana – propituje je li u okviru legitimirane abnormalnosti došlo do kakve devijacije.
Neprelazna distanca između jednakih i jednakijih u svakom slučaju ostaje ista. S jedne strane prosječan Hrvat koji uz kriglu piva u mjesnome kafiću, s pijanim i krezubim kompanjonima, s majicom u kariranom dezenu, demonstrira svoje rodoljublje urlajući u smjeru televizijskog ekrana, a s druge onaj koji o njegovome trošku leti ka svečanoj berlinskoj loži, ugodno odlijepljen od sure životne realnosti, na nekih desetak tisuća metara od zla. Viktor Ivančić za Novosti
