Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nije satira za svakog
Ivančić: Gas običnih ljudi
Čega je pametnome dosta? Pa dosta je, valjda, elemenata da se shvati smisao šaljivoga čina: Stephen Bartulica, dakle, nakon što je lažirao podatke u imovinskoj kartici, nakon što se pokazalo da uz otplatu dvaju kredita u njegovu kućnom budžetu može mjesečno ostati svega par desetaka eura, nakon što je javno obznanio da životne troškove njegove obitelji financira njegova majka, dolazi u crvenom Ferrariju na proglašenje izbornoga trijumfa, slavodobitno se penje na binu, tronutim tonom poručuje da će u Europskome parlamentu biti “glas običnih ljudi” i da je Bog na njegovoj strani… Jedina zajebancija u slučaju Bartuličina Ferrarija je što se to nastoji prodati kao zajebancija. Njegov pokretni simbol luksuza nije nimalo apstraktan – tim više što ga vozi osuđeni kriminalac – i samo ga stroga redukcija intelekta šaljivdžije, a onda i neizbježno odsustvo morala, sprječava da juri u samokritičnom smjeru. Viktor Ivančić za Novosti.
