Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Smeta im predstava koju nisu ni gledali, ili koju ne mogu gledati
Ivančić: Pilanje Pilatom
Za razliku od ambasadora Ukrajine u Hrvatskoj, Vasilja Kiriliča, otišao sam u Hrvatsko narodno kazalište u Splitu pogledati predstavu „Woyzeck“, koju je po predlošku Georga Büchnera režirao Borut Šeparović, osnivač kultnog Montažstroja, i iz teatra izašao – oduševljen. Budući da buket teških optužbi i kvalifikacija u saopćenju nije popraćen konkretnim zamjerkama – pa se može tek nagađati što je uistinu sporno – dojam je da domoljubi iz veleposlanstva ne prosvjeduju zbog onoga što predstava sadrži, već zbog onoga čega u njoj nema. A nema jednosmjernoga pamfletskog demoniziranja Pilata-agresora, niti petparačkoga nacionalnog beatificiranja žrtava, niti epskih prikaza herojske oslobodilačke borbe, u dvije riječi – nema propagande. „Woyzeck“ u splitskom teatru moćno upozorava na normalizaciju militarizma, na rat kao sustav, kao tržište smrti na kojem korporacije regularno ubiru svoje profite, a ljudski su životi svedeni na bezlične stavke u bilancama. Što reče sam redatelj: „Rat je sustavna bolest, a ne ‘sukob kultura’“. Viktor Ivančić za Novosti.
