Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
To je tako kad službenu osobu zovete u kasni sat
Jergović: Radovan Dobronić ili o kome govorimo kada govorimo o jednom od tri najmoćnija muškarca u državi
Radovan Dobronić je pravnik, ali on u ovom istupu ne govori pravničkim jezikom. Neobično je to za predsjednika Vrhovnog suda, jednog od trojice institucionalno najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, jedinog koji ne samo da nije političar, nego ne bi smio politički nastupati, niti publiku zabavljati svojim svjetonazorom i afektima, i svaki njegov istup morao bi ostati unutar pravnog merituma i biti izgovoren metajezikom pravne struke. Kada kaže da je “ona” (Severina) “vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj, i zato što je jako popularna i zato što je imućna”, građanin Dobronić se bavi nečim što nije u djelokrugu Vrhovnog suda: popularnošću!
Kad Radovan Dobronić kaže da “nije oduševljen da se o nečemu piše”, čovjeka hvata nelagoda, jer Radovana Dobronića ni kao građanina u hrvatskoj krčmi, ni kao predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne može se tu shvaćati malim i nemoćnim muškićem. Ja bih tu bio jako oprezan. Miljenko Jergović za svoj blog.
