Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Psi ne znaju da se tako "slavi"
Jergović: Tko za Božić puca, taj za Božić ubija
Ove godine za došašća više se pucalo, jer je u ljudima živa svijest o bezakonju i o državi u kojoj se pravo selektivno primjenjuje. Petarde su, naime, zabranjene, kao i topovski udari i sav taj eksplozivni asortiman i pirotehnička galanterija – izuzev prskalica! – i vrlo je vjerojatno da se toliko puca upravo zato što je protuzakonito. Istoga dana kada je tako, zarad posvemašnje ljudske gluposti i bespravlja i bezakonja u državi, moj četveronožni prijatelj doživio privremeni slom svojih ideala, jedna moja dobra i silno talentirana prijateljica objavila je fejsbučnu vijest da je u dnevnoj bolnici u Vrapču.
I sve to je, ama do u pojedinost, blisko i srodno svjetovima mojim i moga susjeda psa. Tiče se svakodnevice, tiče se nespremnosti ljudske i pasje da se resetiramo oko onog što nam se davno usjeklo u pamet i iskustvo, tiče se ovog zapravo strašnog doba godine, u kojem su trgovina i razbojništvo uzurpirali Božić, a tiče se i smrtonosne nespremnosti ljudske da se razumiju drugi ljudi. Poput najgorih među psima – takvih pasa u našem neboderu nema! – širimo bijes i mržnju, i sahranjujemo žive oko sebe, čim pokažu neku slabost, ili nešto što nama izgleda kao slabost. Miljenko Jergović.
