Klauški: Govor će mu biti 'najmoćnije oružje'. Za prodavanje magle - Monitor.hr
11.11.2019. (07:00)

Klauški: Govor će mu biti ‘najmoćnije oružje’. Za prodavanje magle

“Moje najmoćnije oružje bit će moj govor”, poručio je sa subotnjem skupu u Tvornici i pokazao da još uvijek ima govornički žar. Pola sata stajao je za govornicom, bez blesimetra i papira, i redao poruke koje bi trebale biti okosnice njegove predsjedničke kampanje. I zvučao je odlučno, kompetentno, angažirano, motivirano. Međutim, ne samo da je govor bio njegovo oružje samouništenja, već je često šutio kad je trebao govoriti – komentira Tomislav Klauški za 24 sata.


Slične vijesti

Danas (13:00)

Pardon my French

Dežulović: Vitezovi Bezgrešnog Kurca

Ni Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, dakako, nisu jedini obilježili Međunarodni dan borbe protiv femicida. Iste te subote, dok su se oni na koljenima vraćali tradicionalnim vrijednostima, na stubištu zgrade na Trgu Republike Hrvatske u Rijeci preminula je djevojka koju je njen dvadesettrogodišnji mužjak iskasapio s tridesetak uboda nožem. I kad poubijamo sve preostale žene, kad dovršimo herojski krvavi ženocid, bit će to Hrvatska kakvu su sanjali ćaće naše slavne muške domovine i didurine naše stare slave djedovine. Ostat će nam onda još samo dosanjati onaj davni vizionarski “Imagine there’s no women“. Jer to je, realno, jedini potencijalni problem seksički čiste Hrvatske, Hrvatske bez onih bučnih nastavaka za usisivače, kako se ono zovu, da: žene. Tko će, naime, poubijamo li svu ženščad, rađati nove Mužjake? Vitezovima Besplodna Kurca ostat će tada moliti još samo da se mogu nekako samooplođivati, kao u fra Lukinoj “Imagine”, pa da budu konačno svoji na svome. Boris Dežulović za Novosti.

Jučer (08:00)

Kako preživjeti pakao kad ti vodič drži stetoskop

Rudan: O bogovima

Nisam se bojala fajta. Vukla sam se po sudovima, pravda je bila na mojoj strani tako da me pobjede nisu ni čudile ni veselile. Ne kažem da sam uvijek bila u pravu. Prijetili su mi mnogi, to sam doživljavala kao nešto što ide uz posao i nisam se bojala. Danas se bojim. Prvi put u životu ja se bojim. Ne smrti nego doktora. “Koja budala vam je rekla da se zračite”, pitao me jedan od uglednih zagrebačkih onkologa? “Proći ćete kroz pakao, slušajte me dobro, pakao”, dodao je. Imao je pravo. Ja ipak ni godinu i pol kasnije ne mogu sebi objasniti njegov zluradi, prijeteći ton.

Trebam li zaista zaboraviti i shvatiti kako je moguće da te kemoterapija gotovo ubije, nažalost te ne ubije, isprike nema. Ti se gotovo mrtva šališ i smiješiš jer što ako o tome napišeš tekst? U Zagrebu mi je liječnik ispričao vic ili “vic”. “Znate li koja je razlika između liječnika i Boga? Bog zna da nije liječnik.” Sigurna sam da ću zbog ovoga požaliti. Ili neću? Čitav moj život je bio borba. Zašto bih pred kraj života bila ovca? Ali da se bojim svojih krikova u gluhoj noći… Bojim se. Vedrana Rudan za svoj blog

Ponedjeljak (21:00)

Što ti čini loš odgoj

Ivančić: Povratak u svoju kožu

Osuđujući marševe protiv fašizma – na kojima se u četiri hrvatska grada okupilo tisuće ljudi – kao antidržavni prosvjed, premijer Andrej Plenković ustvrdio je da je HDZ “zadnja brana normalnoj Hrvatskoj”. Što je to “normalna Hrvatska”? Hrvatska u kojoj je normalno da crnokošuljaši prekidaju kulturne priredbe, u kojoj je normalno napadati Srbe zato što su Srbi, u kojoj je normalno iživljavanje nad migrantima, u kojoj je normalno uzvikivanje nacističkog pozdrava, u kojoj je normalno otvarati lov na “jugoslavensku gamad” i “škovace”, u kojoj je, naposljetku, normalno podignuti spomenik herojima Domovinskog rata pred objektom u kojem su ti heroji mučili i ubijali zarobljene civile. Pa što je tu novo? Novo je to što su se borci za “normalnu Hrvatsku” odjednom susreli s masovnijim otporom nego što su ga u svojoj oholosti očekivali. Viktor Ivančić za Novosti

Ponedjeljak (11:00)

“Prestara sam za ovo” - rekla nitko nikad kad je u pitanju čokolada i šiba

Andrassy: “Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran, ali to razumijem tek sad kad mi je i par čarapa predivan poklon

“Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran – u čizmi bi se našla čokolada s njegovim likom, vrećica bombona, par toplih čarapa i još nekoliko većinom jestivih, većinom čokoladnih sitnica koje te inače tijekom godine ne čekaju na prozoru… ili u mojem slučaju, ispred vrata spavaće sobe. U čizmi je uvijek bila i šiba koju i danas dobivam od mame, opet u društvu par čokoladnih sitnica; jest da sam u teoriji za to već odavno “prestara”, ali ta je teorija samo prijedlog koji uvijek rado odbijam. U četvrtom osnovne to nisam razumjela; sadržaj moje čizme me veselio najkasnije do prvog školskog odmora, kad smo između dva sata prepričavali čime nas je Nikola nagradio.

Nevino dječje veselje se pretvorilo u natjecanje; tko je dobio bolje, kog roditelji više vole, tko je “heroj” jer ima bogate roditelje, tko je “luzer” jer ih nema, a za generacije koje su još uvijek vjerovale da Sveti Nikola postoji, natjecanje se svodilo samo na pitanje tko je bolje, kvalitetnije dijete koje je svojim postojanjem zaslužilo više. Andrea Andrassy ponavlja da je tako mislila kad je imala DESET godina, za Miss7.

Ponedjeljak (09:00)

Kad “muškost” padne na tehničkom pregledu

Jokić: Jedni mlate i ubijaju žene, drugi gaze cvijeće u čast žrtava. Niste muškarci, nego kukavice

Neprekidni valovi nasilja nad ženama, koji sve češće rezultiraju onim najgorim – femicidom, tportalovog su komentatora Borisa Jokića naveli na promišljanje i eksplicitnu osudu tobožnjih ‘snažnih’ muškaraca koji takve užasne činove šutke odobravaju: Psihološki mehanizam u kojem za zločine, ubojstva, loše ishode krivimo uvijek neke druge u Hrvatskoj se njeguje desetljećima. Ako nisu krivi Romi ili Nepalci onda su to same žene koje svojim ponašanjem i riječima izazivaju ‘snažne’ i ‘poštene’ muškarce da ih upucaju ili im nožem rasparaju utrobe. Ako pak ni žrtve nisu krive, onda je za sve odgovoran feminizam jer dok se nije javno počelo o tome govoriti, toga nije bilo. Barem javno.

U mušku ‘normalnost’ nimalo se ne uklapa ideja da je na nama muškarcima da se pogledamo u ogledalo i odlučno suprotstavimo mržnji i agresiji nad ženama. Da učinimo neočekivano i da sa sinovima, unucima, prijateljima otvoreno progovorimo o tome koliko je bolesno da toleriramo one koji promoviraju mržnju prema ženama. Kolikogod se to nekima nenormalno činilo, to je zapravo i normalno i očekivano. Nas su naime odgojile majke, sestre, bake, susjede, učiteljice…

07.12. (14:00)

Kako postati lakši bez dijete: prepustite to proizvođačima

Beck: Kako nas svaki dan polako grickaju

Ima jedno bijelo meso od piletine, zapakirano u mini filee, koje godinama kupujemo. Vrlo je zgodno za pohanje. Cijena mu, dakako, raste, ali nedavno sam primijetio da u paketu ima samo osam komada, a nekad ih je bilo dvanaest. Političari bi mi rekli da su ti komadi veći, ali jasno mi je da sam postao žrtva onoga što se zove šrinkifikacija: paket hrane izgleda isto, ali je lakši. Isto se dogodilo s keksima koje jedem od djetinjstva, u jednom trenutku se kutija od pola kile smanjila na trećinu kilograma. A onda moja draga banka pošalje mi dvije obavijesti. U jednoj da se kamata za moj stambeni kredit diže s 3 na 5 posto, a u drugoj me informiraju da novim korisnicima nude stambene kredite za 3 posto. Dok i oni ne postanu stari kao ja. Tako me, eto, život pomalo gricka, kao da sam neki ementaler zaboravljen u ostavi s miševima. U mraku ostave zaključio sam da nisu opasni oni veliki neprijatelji, fašisti, četnici i komunisti, nego oni mali i neprimjetni: deset deka ovdje, dvadeset tamo, koji postotak gore ili dolje, ti će mi doći glave… Boris Beck za Večernji (i za Narod).

07.12. (08:00)

Uhapšen? Koja koincidencija! Jutros je baš dobio otkaz. Bit će da je imao peh

Dežuloivć: Ćaća se vraća

Neugodno je tako ispalo da je premijer Plenković, znajući kako će mu inspektorska uzdanica završiti u Remetincu, u dramatičnoj utrci s vremenom i policijskim džipovima požurio da ga razriješi dužnosti. Da se ne ponovi ono neugodno ispadanje od prije tri i pol godine, kad je Darko Horvat – sjetit ćete ga se s početka teksta, isti onaj koji je u Saboru tumačio kako će Zakon o Državnom inspektoratu “smanjiti inspekcijski pritisak i presiju spram hrvatskih poduzetnika” – uhapšen taman u trenutku kad je bio ministar gospodarstva.

“Ako je netko uhićen, taj ne može biti ministar, to je jasno kao dan”, pokisao je sat-dva kasnije Plenković elaborirao okupljenim novinarima. Tada je hrvatski premijer naučio lekciju o neugodnom ispadanju. Je li dakle predsjednik Vlade znao za USKOK-ovu istragu i skoro hapšenje glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića? Nisam to znao”, mrtav hladan odgovorio je Andrej Plenković na konferenciji za novinare. “Tako ispada”, ležerno je odgovorio premijer. Kako ispada? Shvatili ste, neugodno. Ali još uvijek ugodnije nego da je uhapšen kao glavni državni inspektor. Boris Dežulović za Novosti

03.12. (14:00)

Vatrogasni aparat države: bez aparata

Jergović: Mala povijest piromanije iz koje možda saznajemo tko je spalio Vjesnik

Psihoanalitičari smatraju da se piromanija razvija iz uretralnog karaktera, tojest iz zastoja u razvoju u analno-uretalnoj fazi u psihoseksualnom razvoju djeteta. To je ono doba kad prvi put osjetimo zadovoljstvo dok piškimo i kad učimo kontrolirati defekaciju. Mnoge nezgode u kasnijem životu prema Freudu potječu iz ovoga doba. Faza upoznavanja s vatrom u razvoju totalitarne države također je vrlo rana. I također se tiče uretralnog karaktera režima koji se upravo predstavlja kao država, i umjesto da bude privremena, izborima podložna vlast, preuzima sve državne prerogative. Vjesnikov je neboder godinama, vrlo napadno, bio krajnje gostoljubivo otvoren i za palikuće, i za piromane. Takvim ga je učinila politička vlast. Godinama se, marketinški ciljano, insistiralo na uporabnoj disfunkcionalnosti bivšega Vjesnikovog kompleksa. Usput su ukinuti portiri, a zaštitari su svedeni na neku smiješnu razinu. Nedavno je, prema Nacionalovom izvještaju, ukinut i sustav vatrodojavne zaštite nebodera. Nedostajao je samo još kioskić ispred Vjesnika, u kojem će se zainteresiranima prodavati šibice i benzin. Miljenko Jergović za svoj blog

02.12. (21:00)

Sile mraka i haosa

Basara: Dani magijskog mišljenja

A šta rade, nazovimo ih, „nesrpski“ – iliti „antisrspki“ politički mislioci, kako ih zovu srpski mislioci. Eh, šta. Oni odgovornost za sva zla koja snalaze Srbe pripisuju političkim krilima srpskih političkih mislilaca. (Kažem „političkih“, jer postoji i paravojno krilo te bratije.) Šta srpski mislioci kažu, zašto su se „strani faktori“ toliko okomili na Srbiju i Srbe i zašto im domaći izdajnici tako udarnički pomažu na tom poslu?

Srpski mislioci smatraju da je to glupo pitanje – na koje odgovor znaju i beogradski vrapci – a koji glasi: „Zato što smo Srbi i pravoslavni i zato što hoće da nas ‘rasrbe’“. Napred napisano je školski primer magijsko-animističkog mišljenja koje je u Srbiji – koja iz opravdanih razloga nije imala iskustvo renesanse, a koja je iskustvo prosvetiteljstva neopravdano i plebiscitarno odbacila – i dan-danas preovlađujuće, da ne kažem baš „više nego ubedljivo većinsko“. Svetislav Basara

01.12. (21:00)

Inspekcija sa cijenom, a zgrade padaju brže nego se mogu srušiti

Picula: Plenkovićeva vlada opasno skliznula prema relativiziranju vlastitih ustavnih vrednota, očito treba žurno ustaliti kurs zemlje prema njima

U samo deset dana, od 17. do 27. studenoga, Zagreb i Hrvatska prošli su kroz munjevitu rekapitulaciju vlastite tranzicije u posljednjih trideset i pet godina: nakon paleža ruši se neboder Vjesnika, nekoć nacionalne medijske perjanice, likvidira se nekoć ugledni Brodarski institut, a u istražnom je zatvoru završio nekadašnji predsjednik Skupštine Grada Zagreba, HDZ-ov saborski zastupnik te donedavni glavni državni inspektor. I dok se kadrovska politika hrvatske politike sve jasnije ocrtava kao jedan od gorućih problema upravljanja državom proteklih desetljeća, Hrvatska i Zagreb proteklih desetak dana svjedoče o svim razmjerima odnosa države prema samoj sebi. Vjesnikov se slučaj tako nadovezao na stanje mnogobrojnih objekata u vlasništvu države diljem zemlje, od javnih ustanova i spomeničke baštine, preko industrijskih i hotelskih kompleksa, do prometne, posebice željezničke infrastrukture. Nekadašnji ponosi hrvatskog društva, gospodarstva i kulture danas su i sami postali spomenicima krajnje nebrige i neznanja kako ih revitalizirati i iskoristiti za razvoj. Boško Picula za tportal