Kongres Rock Majstora: Tajne veze rock kongresnika i četverosmjerne ceste - Monitor.hr
Jučer (17:00)

Vrijeme kad je rock bio subverzija

Kongres Rock Majstora: Tajne veze rock kongresnika i četverosmjerne ceste

O obljetničkom reizdanju kultne rock kompilacije objavljene 1975. godine na Ravno do dna: Uz medijsku pomoć magazina Džuboks formirano je svojevrsno natjecanje ponajboljih gitarista u nekadašnjoj Jugoslaviji. Od 10 gitarista, po odluci Mihaljeka i njegovih kolega u uži su izbor ušla četiri i svaki od njih je dobio “jednu stranu” LP-a da pokaže svoje autorsko i izvođačko umijeće, odnosno, snime originalan, još neobjavljen materijal. Tu su čast dobili Vedran Božić, Goran Bregović, Josip Boček i Miodrag Bata Kostić. 50 godina kasnije, situacija pokazuje da prvotni odabir četvorice nije bio loš: sva četvorica su “opravdala poziv izbornika” te na ovaj ili onaj način dočekala pola vijeka bavljenja muzikom i za svu četvoricu ovo je na neki način bilo pismo namjere o njihovim potencijalima.


Slične vijesti

10.09. (20:00)

Za vaš poslijepodnevni groove

Kerala Dust – An Echo Of Love: Hipnotički krautrock za 21. stoljeće

Treći studijski album britanskog benda s privremenom berlinskom adresom ukazuje na to da ćemo ubrzo dobiti novu senzaciju. S ovim su dobili efekt svjetskog benda kojeg bi po zvuku lako mogli izmjestiti u New York ili Pariz, s obzirom da bravurozno vladaju plesnom post punk estetikom na koju nas je navukao LCD Soundsystem, ali su zvučno ogoljeniji, dok njihov low-fi nimalo ne gubi na raskošnosti cjelokupne priče s obzirom na vraški dobro poigravanje zvučnim elementima koji ovisno od pjesme do pjesme bivaju gurnuti u prvi plan – ponajviše sola, koja su očigledno opet u modi. Ravno do dna

09.09. (14:00)

Dobri stari hard rock

The Hives – The Hives Forever Forever The Hives: Švedski kraljevi garažnog rocka

Novi album nudi pregršt brzog i sirovog amalgama rock ‘n’ rolla i garažnog punka, ipak nudi manje stilske raznolikosti i iznenađenja u odnosu na prethodno izdanje, a pjesme su minimalistički srezane što se može primijetiti u poprilično kratkim uvodima, tranzicijama i povremenim gitarističkim solo dionicama. S druge strane takav koncept pak rezultira izraženim intenzitetom koji se prelijeva iz pjesme u pjesmu. Iako odavno nisu novi bend, i dalje su mnogima omiljeni jer su zadržali entuzijazam i žar kojeg redovito isporučuju kroz energične i žestoke nastupe. Ravno do dna

06.09. (20:00)

Glava koja i dalje govori

David Byrne – Who Is the Sky?: Poznato o nepoznatom

Na svom prvom novom albumu nakon odličnog „American Utopia” iz 2018. kojim je na neki način preispitao i redefinirao što pop, dance, EDM pa i techno glazba može biti krajem prvog desetljeća novog milenija, Byrne se na „Who Is The Sky?” okreće neopterećenijem i jednostavnijem pristupu pisanju pjesama, a rezultat su pristupačne, vesele i pozitivne pjesme koje se na prvu mogu učiniti čak i banalnima. Iako glazbeno možda nije izazovan i uzbudljiv kao svoj prethodnik, ‘Who Is The Sky’ nudi jednu drugačiju vrstu ‘izazova i uzbuđenja’, a koja se prvenstveno nalazi u tekstovima, temama i referencama o svemu onom što nam je tako strano, ali i tako poznato o gradu u kojem vjerojatno nikad nismo bili. Ravno do dna

30.08. (22:00)

Definitivno negluhi tonovi

Deftones – Private Music: Koža je odbačena

Deftones nisu samo narasli kao izvođači. Na “Private Music” vidimo i njihov autorski razvoj u tim nekim nadžanrovskim vodama, a još više u produkcijskom pogledu. Već inicijalne rekacije na internetu “Private Music” proglašavale su jednim od dosad najboljih albuma ove godine, kao i pločom koja može stajati uz bok najhvaljenijim izdanjima Deftonesa. Novi album China Morena i njegove ekipe mogao bi postati simbolom njihovog nadžanrovskog rasta u status gotovo mainstream rock institucije. Kažu na Ravno do dna

25.08. (00:00)

Kad decenije režu rifove

Deftones – private music: Blistavo i romantično

Najnoviji i deseti dodatak toj vibe galeriji je dugo iščekivan i napokon objavljen, s pauzom od 5 godina od prošlog albuma, a odjeven je u veoma nonšalantni gen-z prikladan lower caps naslov – „private music“. S desetljećima iza sebe i nedavnim eksplozivnim rastom u popularnosti, 40-minutni album je za te svijetostvaralačke čarobnjake prilika da pokažu kako sada dišu. Prilika je i da pokažu jesu li jedan od onih dugogodišnjih bandova koji samo nastave raditi iste stvari dok ne padnu u zaborav ili su kadri još više snajperski naciljati i izvući iz svoje glazbe ono s čime generacije i mlade i stare rezoniraju. Muzika

15.08. (10:00)

Neki novi klinci

Yungblud – Idols: Novi rock idol je rođen

„Idols“ je ambiciozni hod po rubu objedinjavanja stilskih poglavlja rocka koja su nam u kolektivnoj memoriji. To je Yungbludovo veranje prema samom Olimpu žanra koji je u današnje vrijeme skliska litica i za one kojima je to pošlo za rukom u prošlosti. U biti, možda i nema sigurnije formule za neuspjeh od želje da se snimi rock album koji bi mogao puno toga objediniti i da bude po ukusu uvijek podozrive rock publike, ali, eto, nađe se neko odvažno mlado srce iz kojeg kipti žar i koje hoće dokazati kako je u stanju za tako nešto. Zoran Stajčić za Ravno do dna ima hvalospjeve za novi album mladog Yungbluda, kojeg su mnogi tek primijetili na oproštajnom koncertu Ozzyja, gdje je upečatljivo otpjevao Changes Black Sabbatha…

13.08. (14:00)

One album wonder

The Black Keys – No Rain, No Flowers: Za ovakvo cvijeće nije se isplatilo kisnuti

Činjenica je da su nakon albuma “El Camino” Dan Auerbach i Patrick Carney prestali isporučivati hitove. Na “Turn Blue” su se okrenuli nekakvom zvuku soula sedamdesetih koji ušima publike nije bio prijemčiv poput ranije spomenutih rock hitova, da bi zatim na “Let’s Rock!” pokušali ganjati stadionsku priču, ali bez imalo nadahnuća i kvalitetnog materijala. Kako ni “Ohio Players” nije izvršio svoju zadaću, odgovor na prvo pitanje – zašto više nisu dovoljno popularni – vjerojatno je upućivao na to da je vrijeme u kojemu je prepoznatljivi stil benda privlačio publiku sad konačno prošlo. Odgovor na drugo pitanje – kako ponovno postati popularan – upućivao je na to da se na sljedećem albumu, brzinski isporučenom “No Rain, No Flowers”, odustane od prepoznatljivog stila benda i zamijeni ga se nekakvim pitkim pop pjesmama na kojima će raditi ekipa stručnjaka za nekakav pitki pop… na Ravno do dna nisu oduševljeni…

03.08. (21:00)

Povratak korijenima

Buddy Guy – Ain’t Done with the Blues: Fenomenologija bluesa

Buddy Guy je s navršenih 89 godina vjerojatno posljednja živuća i još uvijek aktivna izvorne generacije čikaškoga bluesa, a sudeći ne samo po naslovu njegovog novog albuma, već i po njegovom zvuku i vitalnosti starog majstora koju je ovog proljeća pokazao i na filmu glumeći cameo ulogu u horor hitu Ryana Cooglera “Sinners”, još uvijek nije raskrstio s bluesom, kao ni blues očito s njim. Možda je najveći problem ovog albuma njegova glomaznost s čak osamnaest pjesma i preko sat vremena trajanja, pa se tako možda moglo i izbaciti koju od obrada kako bi se postigla kompaktnija cjelina, ali to je tek omanja zamjerka iz obijesti s obzirom na činjenicu da je djed Buddy uspio i u ovako poznim godinama snimiti album koji zvuči svježije od mnogih ploča mlađih kolega, kažu na Ravno do dna

02.08. (20:00)

Prenježan za ovaj svijet

Nick Drake – The Making of Five Leaves Left: Rizle pri kraju

Obožavateljima Drakeove glazbe i raznim kompletistima nova kompilacija “The Making of Five Leaves Left” donosi vrlo neočekivani pogled na materijal koji je činio njegov kultni prvijenac iz naslova okupljajući novopronađene zapise za koje se prethodno praktički nije ni znalo. Jedna od njih bila je u posjedu Nickove prijateljice, engleske folk pjevačice Beverley Martyn i donosi snimke s prvog sessiona u londonskom studiju Sound Techniques, dok druga donosi kućne demo snimke kako ih autor izvodi svom prijatelju Robertu Kirbyju te s njim komentira moguće aranžmane koji bi ih mogli krasiti u njihovim konačnim verzijama. Ravno do dna

15.07. (21:00)

Duša iz matične ploče

The Velvet Sundown ‘Dust and Silence’: Hit album nepostojećeg benda

Možda se može reći da umjetna inteligencija nema dušu, ali je ima onaj tko s njom radi i koji je „pegla“ dok ne dobije surogat najbliži duši. A iz The Velvet Sundown se cijede, ne sati, već dani i dani nečijeg, zasad anonimnog, rada. I naravno, drugi je par rukava što taj posao nije vidio druge glazbenike, producente, ton majstore, inženjere masteringa i ostale, ali duh je pušten iz boce, The Velvet Sundown fizički ne postoji, ali ne može se zanemariti da postaje neki fakt, jer taj Gabe Farrow primjerice u „Hold The Light“ zvuči kao Jim Morrison blendan s Chrisom Isaakom, iako je napravljen od nula i jedinica. Zoran Stajčić o bendu koji je djelo umjetne inteligencije, za Ravno do dna. Na Spotifyju ih sluša 400.000 ljudi mjesečno, a neki dan su o njima pisali i na Indexu.