Miljenka Jergovića prvo verbalno napali na ulici, a sad mu ispisali prijeteću poruku na fasadi - Monitor.hr
Jučer (20:00)

Loš tjedan za Miljenka

Miljenka Jergovića prvo verbalno napali na ulici, a sad mu ispisali prijeteću poruku na fasadi

  • Pisac Miljenko Jergović objavio je na Facebooku prije par dana da je verbalno napadnut u blizini Džamije (HDLU) u Zagrebu: “Oko 13 i 45, sjedili smo i pili kavu ispred Frakturine knjižare. Iz pravca Džamije, Trga Kulina bana, Trga žrtava fašizma, naišao je stariji par, gospodin s psom i gospođa za njima. Zapiljila se u mene dok sam mirno sjedio za svojim stolićem, kao da sjedim u bilo kojem europskom gradu i izgovorila: ‘Govno!’ (Slobodna)
  • Na fasadi zgrade u kojoj živi osvanuo je grafit: “Jedne kolovoške noći Miljenko neče dobro proći – naša država naša pravila”… o incidentima piše sam Jergović na svom Facebooku, kazavši da ne želi uvlačiti policiju u ovo, ali da hoće javno obznaniti napade na njega (Index)
  • Možemo mu pružilo podršku: “prijetnje Jergoviću predstavljaju opasan čin zastrašivanja i pokušaj uvođenja fašističke retorike “naša država – naša pravila” u javni prostor. Nedvosmisleno poručujemo: Hrvatska ne može biti zemlja u kojoj se pisce, novinare, umjetnike i građane obilježava i zastrašuje zbog njihovog mišljenja ili identiteta. Ovo je pitanje opstanka RH kao demokratske države” (Index)
  • Orešković o prijetnji Jergoviću: Iza toga stoji HDZ, koji Hrvatsku pretvara u proustašku paratvorevinu (N1)
  • Stigla zanimljiva reakcija iz Vlade: ‘Upravo su premijer i ministar išli pisati prijeteće poruke Jergoviću’, uz osudu prijetećih poruka (tportal)

Slične vijesti

Prekjučer (18:00)

Osim ako jesmo

Jergović: Kako je odavno propao hrvatski nogomet, a da mi toga nismo svjesni

Još od kraja devedesetih, Hajduka od kasnoljetne katastrofe u utakmicama protiv albanskih, irskih, slovačkih klubova spašava uglavnom sreća u žrijebu koji mu, recimo, nanese – Everton. A protiv Evertona nije sramota izgubiti. Isto je, međutim, i s drugim hrvatskim klubovima, uz poluizuzetak zagrebačkog Dinama. Dinamo se, naime, uspijeva katkad nositi s klubovima boljim od sebe. Naročito ako ga podcijene. Inače završi kao protiv Bayerna, i još bude sretan što su mu Bavarci zabili 9, a da su ozbiljnije igrali, zabili bi mu barem 12. Prvi razlog zašto naši klubovi gube jest taj što u Hrvatskoj ne postoji nogometna liga unutar koje bi se mogla stvoriti ozbiljna natjecateljska konkurencija. Što onda znači i to da ne postoji pretpostavka da se od živoga muškog mesa, što se pokupovalo na kojekakvim nogometnim tržnicama, formiraju ozbiljni tipovi. Hrvatska liga je premalena, a pritom u njoj jedva da uz Hajduk (najveći hrvatski klub) postoje još tri-četiri kluba (Dinamo, Rijeka, možda Osijek i Istra) koji imaju svoje navijače. Klubovi bez navijača (primjerice Lokomotiva ili Gorica) zgodni su sparing partneri u prijateljskim utakmicama, ali oni ne mogu činiti ligu. Miljenko Jergović za svoj blog (piše valjda za one koji ne prate ili one koji se još uvijek nadaju)…

19.08. (21:00)

Pusti propovijedi i vrati se radije repestaciji, izborniče...

Jergović: Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici

Slušao sam propovijed laika Zlatka Dalića u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske i danima, vrlo pažljivo, po društvenim mrežama i medijima pratim reakcije ljudi. Dok za Dalića nisam siguran da sasvim zna i da razumije ono što je izgovorio, siguran sam da i sinjski fratri, i njihov provincijal, i splitsko-makarski nadbiskup vrlo dobro znaju i razumiju što ovim riječima kane izazvati. Mir i dobro, sigurno ne! Zlatko Dalić nije obrazovan čovjek, govori s mukom, nije na početku rečenice baš uvijek siguran što će reći na kraju, jedan je od onih ljudi koji nedostatak sadržaja, manjak svijesti o sadržaju, nadomještaju oštrinom iskaza. Dalić nije nikad živio ni radio, niti je loptanju dečke učio u slobodnim zemljama Zapada, pa ne može ni razumjeti što zapravo znači i u što vodi kleveta o “glasnoj manjini” i laž o onima koji “ne vole i neće Hrvatsku”, kao ni korporativistički poklič o “našoj Hrvatskoj” u kojoj smo samo “mi Hrvati”. I tu dolazimo do nečega što biva važno. Godinama on je radio u Saudijskoj Arabiji, u klubovima Al Faisali i Al Hilal. Radio je, dakle, u zemlji u kojoj nema crkava, njihova je izgradnja zabranjena, kao što su zabranjeni križ, Biblija, ikona, ili svete sličice u bilo kojem obliku… Miljenko Jergović za svoj blog.

14.08. (19:00)

Na nebeskom svemrežju

Jergović: Moja pokojna majka s AI razmjenjuje izraze međusobnog suosjećanja

Moja mati bila je predana Facebooku. Imala je onaj veliki PC, s tastaturom, mašinom i monitorom, pa bi na njemu po cijele noći komunicirala sa svijetom. To joj je promijenilo posljednje godine života. Ona, koja je oduvijek živjela u usporednim stvarnostima, i imala je jedan stvarni život koji nije priznavala, i drugi koji je bio poprilično fikcionalizirana, da ne kažem lažna prefabrikacija tog života, ali na čijoj je istinitosti insistirala, tjerajući i sve nas oko sebe da u to vjerujemo, s Facebookom je dobila sredstvo potpunog samoostvarenja.

Kako bi to izgledalo, da je poživjela, pa da je nabavila pametni telefon? Takvih je telefona bilo 2012, ali nisu se po Sarajevu još tako masovno proširili da bi si i ona nabavila jedan. Moja mati, da je doživjela aktualno širenje i konfekcioniranje Artificial Intelligence po internetu i diljem zbilje, ona bi konačno dobila potvrdu kako su njezini doživljaj i tumačenje stvari zapravo potpuno usklađeni sa stvarnošću. Toga sam postao svjestan prije nekoliko mjeseci, kada smo u Ljubljani pobjegli od kiše u jedan fini caffe na Tromostovlju, gdje je Ana krenula postavljati pitanja Umjetnoj Inteligenciji. Sa strojem je razgovarala kao da je živ. Zahvaljivala je na odgovorima, a on je bio sretan što joj se našao na pomoći. Onda bi on nešto krivo odgovorio, pa bi ga Ana ispravljala. AI se tad ispričavao, obećavajući da se sljedeći put biti pažljiviji… Miljenko Jergović za svoj blog.

09.08. (09:00)

Kad te stigne sve što godinama puštaš u odvod

Jergović: Zašto je dobro s vremena na vrijeme prazniti septičku jamu

Dogodila nam se nezgoda u kući na selu. U prizemlju je, u takozvanoj donjoj kupaonici, podni sifon počeo vraćati vodu. Ti se gore tuširaš, pereš suđe, ili nešto treće radiš, a on ti u prizemlju sve to vraća. Nezgodna stvar, dakle. Ana odmah nazove službu hitnih intervencija. Javi joj je mlađi muški glas, kaže joj, moram li baš sad, baš sam mislio s curom na Kupu, na kupanje. Ana pita možete li sutra ujutro. On oduševljen može… priča Miljenko Jergović u novijoj kolumni, kazavši kako im je ipak na kraju pomogao susjed: Unaprijed dogovorena cijena Ivekova posla unutar je logike zajednice. Zahvaljujući njemu i njegovom pedesetak godina starom IMT traktoru i cisterni, još uvijek postoji društveni okvir unutar kojeg živimo. Hrvatska nisu ni Vlada, ni policija, ni ono što nam donose još uvijek skoro demokratski izbori. Hrvatska nije manijak koji će vam na neviđeno isprazniti septičku jamu za tristo eura, ni ona dvojica nogometnih navijača, jedan dobar, drugi zao, koji koordinirano podižu cijenu vašeg straha od govana. Hrvatska je suhonjavi, sredovječni ili malo stariji mještanin, upečatljivog turopoljskog naglaska, fino distanciran, koji obavlja posao bez kojeg bismo bili izgubljeni i bez kojeg više ne bi bilo ni društvene zajednice, ni Hrvatske.

05.08. (20:00)

Zahvaljujući Spielbergu ne idem dalje od plićaka

Jergović: Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa

Alfred Hitchcock majstorski se poigravao snovitošću čovjekova života. A umio je na takav način uobličiti stvarnost svijeta, da se ona, ta stvarnost, savršeno uklopi u život njegova gledatelja. To što je sve kod Hitchcocka tako stvarno mogućim će učiniti da kod njega sve bude i tako strašno. Nikada nijedan horor film ne može biti tako strašan kao “Psiho” ili kao “Prozor u dvorište”, jer je horor ustvari operni žanr, u kojem su strahote daleko od stvarnosti. Stvarnost je u filmu i u književnosti teško uobličiti. A “Ralje” Spielbergove film su savršeno uobličene stvarnosti, koji, u odnosu na Hitchcocka, donosi i nešto krajnje subverzivno: razara jedan kolektivni raj. Raj mora, ljeta, turizma, visoke potrošnje, iluzije o životu…

Usput, eto, razara i pojedine privatne rajeve. Nikada više neće on snimiti takav film. Niti će takvi filmovi, ili takve pripovijesti unutar suvremene kulture, ubuduće biti česte. Steven Spielberg je prije upravo pola stoljeća, 1975. godine, stvorio planetarni strah od morskih pasa, od ajkula. Naravno da su se ljudi i ranije plašili da ih ne pojede ta uistinu rijetka morska zvijer, jedina – uz neprijateljski raspoloženu vojsku i policiju – koja čovjeka nalazi samog i potpuno nezaštićenog, i koja će ga izjesti bez ikakvog pitanja i dvojbe. Ali to nije bio ozbiljan strah, jer nije postojao mit, nije postojala velika priča. Miljenko Jergović povodom 50. obljetnice Ralja.

04.08. (00:00)

Tomejto, tomato

Jergović: Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću

Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću, nesumnjivome zaslužniku i besmrtniku hrvatske kulture i književnosti, tiče se one nepregledne razredne mase koja se smije mojim riječima i izgovoru. U njemu sam, onako starom i vekivečnom, gospodstvenom i uznositom, uvjerenom Hrvatu spremnom da se istoga časa proglasi za Židova čim mu netko opsuje majku, i da tom huliganu uzvrati optužbom za antisemitizam, prepoznavao to nepregledno more svojih vršnjaka, predvođenih učiteljicom Aidom Alibegović, pred kojima sam bio nemoćan, poražen i u baš svakoj prilici ponižen, jer im se nisam umio prilagoditi, pa koliko god bih govorio i pisao paradajz i pavlaka, u mojim se riječima čulo rajčica i vrhnje. Nevjerojatno je, zapravo, koliko sam kao zreo čovjek bio nesposoban da u tome što mi se događalo vidim išta osim onoga što sam doživio kada sam u Sarajevu polazio u školu. Miljenko Jergović za Express

30.07. (15:00)

Hrvatski filme o morte

Jergović: Igor Bezinović i lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva

Ovogodišnja Pula do kraja je razotkrila dvije suprotne tendencije u hrvatskoj kinematografiji. Prva je da hrvatskog filma nestaje, i da je to posljedica dugogodišnje kulturne politike. Ovo se dogodilo i zbog načina financiranja, i zbog načina žiriranja projekata, ali ponajprije, vjerojatno, zbog političke cenzure i činjenice da stilski, tematski i ideološki okvir i granice dopuštenog u hrvatskome filmu uglavnom određuju dragovoljačke udruge, Crkva i rigidna desnica. Snimajući o onom što je dopušteno i na načine koji su dopušteni, hrvatski autori stvaraju filmove koji nikome više nisu potrebni, osim HAVC-u i njegovim komesarima. Druga je tendencija da za to vrijeme gerila stvara mimo reda i pravila, uglavnom dokumentarne i poneki žanrovski bastardni film.

Igor Bezinović je, nakon “Kratkog izleta”, na isti način, mimo logike hrvatske kinematografije i kulture, snimio i svoj drugi film, i njime je trijumfirao na Festivalu u Rotterdamu. Kao prvi hrvatski pobjednik u povijesti, naravno. Premda hrvatske pobjede bivaju pretočene u režimski projektiranu svenarodnu ekstazu, ova je bila jedna od onih neželjenih. Film o rađanju fašizma i militarizma nikako ne može biti drag našim desničarima. Oni ne vole da se o tome ružno govori, a pogotovo da se s time zafrkava. Miljenko Jergović za svoj blog.

25.07. (01:00)

Zato što bi vjerojatno i Pulu zabranili

Jergović: Zašto mislimo da je prirodno to što HRT nije mogao prikazati otvorenje Pula film festivala

Doista, nikako nije zamislivo, rekao bih i da nije moguće, da se na Hrvatskoj radioteleviziji u ljeto 2025. u izravnom prijenosu prikaže zbor koji pjeva partizansku i antifašističku pjesmu. Ali ima i nastavak: ženski glas iz publike koji uzvikne: “Smrt fašizmu!”, i Arena koja na to prilično glasno i jednoglasno odgovara, a zatim, na velikom ekranu dva natpisa. U jednom: 72 godine pulskog filmskog festivala, a u drugom 80 godina pobjede nad fašizmom.

A da to nije nešto što bi moglo biti prikazano u izravnom televizijskom prijenosu na HRT-u lako je dokazati. Naime, cijele 2025. traje osamdeseta godišnjica europske pobjede nad fašizmom, a da taj događaj na HRT-u nikad, ni u jednoj emisiji, baš nigdje nije tretiran kao nešto što se Hrvata u pozitivnom smislu tiče. Ako se, na bilo koji način, tretira europska i svjetska antifašistička borba, ili ako se po ekranu preraspoređuju pozitivci i negativci iz Drugoga svjetskog rata, onda se to radi na takav način da bi neki malo inteligentniji izvanzemaljac mogao pomisliti da su u to vrijeme postojale dvije odvojene stvarnosti. Miljenko Jergović za 24 sata.

19.07. (14:00)

Odnekud poznata vremena

Jergović: Zašto je normalan kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu?

Grafiti kojima je u samo jednoj noći istočni dio Zagreba označen porukama mržnje nisu doživjeli svoju refleksiju ni opservaciju u saopćenjima zagrebačke policije, niti u novinskim vijestima ili izvještajima na radiju. U isto to vrijeme, godine 2019., čitali smo u novinama i slušali u udarnim vijestima HRT-a kako je netko negdje u istočnoj Slavoniji nacrtao srpski simbol sa četiri ocila, a onda i kako je policija ulovila malodobnog počinitelja itd. Povodom toga, stranke su izdavale priopćenja. Činjenica da o novozagrebačkim grafitima mržnje nigdje nije bilo ni riječi, kao što nikad nije bilo ni riječi o grafitima mržnje pod egidom vladajućih nogometnih klubova i većinskog naroda, podsjeća na ponešto iz 1941. i nekoliko narednih godina.

Naime, sve do njihova potpunog istrebljenja iz Zagreba, koje se zbiva početkom 1943., zagrebački su Židovi bili izloženi dvama oblicima terora. Jedan je bio službeni, institucionalni. Drugi je bio anonimni, tobože razbojnički. Bilo je ljudi koji su uredno prijavljivali drugu vrstu napada. U redarstvu je netko sve to bilježio i tako se stvarao dvostruki privid: privid pravnosti u NDH, i privid da policija nema ništa s inokosnim domoljubnim terorom nepoznatih počinitelja nad zagrebačkim Židovima (i Srbima, naravno). Smirenost te dvije ruke koje su po Novom Zagrebu ispisivale svoje poruke govori o nečemu tragično sličnom i srodnom. Miljenko Jergović za svoj blog.

16.07. (20:00)

Od djevojke u zagrljaju metastaza

Jergović: Vedrana Rudan i Logor Zagreb

Ono što radi Vedrana Rudan jednom će, bude li dobrih i pametnih tumača, biti važno i zanimljivo. Baveći se tabuima, ona radi nekoliko neobično korisnih društvenih poslova. Govori o onom o čemu se šuti. Ona razbija konsenzualne društvene šutnje, ali ne nužno tako da kaže nešto što bi se s etičke, intelektualne ili barem emocionalne strane činilo ispravnim. Ona se oko tabua naprosto razlaje, gnjevno, ludo, briljantno, poput ranih pankera, a neka drugi poslije mirno i razložno govore, ako to znaju.

Nije Zagreb logor samo po tome što je policija Nezavisne države Thompson, kako je Rudan naziva, građane zatočila u njihovim novozagrebačkim stanovima, lišivši ih građanskih sloboda, Zagreb je logor zato što Plenković, Božinović i Jandroković naknadno tvrde da se nije dogodilo ništa, i da su to “samo tri riječi u jednoj pjesmi”. Svašta, Plenkoviću, u tri riječi stane. I “Pička ti materina” i “Srbe na vrbe”, a pjesama također svakakvih ima. Zagreb je logor u kojem trenutačno žive oni koji su kažnjeni jer na lokalnim izborima nisu glasali za HDZ. Zagreb je logor zato što se u Hrvatskom saboru danas slobodno s govornice pozdravlja ustaškim pozdravom. Za takvo što više se ne dijele ni opomene. Tu je sav smisao ovih događaja, ali tu je negdje, suprotiva huljicama, i sav smisao književnosti. Miljenko Jergović za svoj blog.