Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Hiperinflacija medija
Nino Raspudić: Kad imaš sve lako i odmah dostupno, ne cijeniš i ne koristiš to dovoljno
U ovotjednoj kolumni Nino Raspudić se bavi današnjom medijskom kakofonijom, a inspiriran instalacijom brazilskog umjetnika Cilda Meirelesa “Kula babilonska” u londonskoj Tate galeriji. Raspudić piše: Ljudi su toliko zasićeni i anestezirani medijima, da bi u slučaju neke stvarne invazije trebalo puno vremena i truda da ih se uvjeri kako to nije fikcija već stvarnost. Ranije, dok su komunikacijski kanali bili malobrojni, ljudi su na njih bili puno fokusiraniji i snažnije su ih doživljavali. Premda još spadam u mlađi dio populacije, sjećam se vremena kada smo imali samo dva televizijska kanala, a i oni nisu emitirali cijeli dan. [expand trigpos=”below” title=”više” swaptitle=”manje”]Nevinom gledateljstvu i slušateljstvu u počecima novih medija sve je imalo težinu, ne zato što je bilo vrjednije, već zato što je bilo malobrojnije i teže dostupno. Puno truda je trebalo za nabaviti neke ploče i kasete, kasnije CD-ove. No imam dojam da se, možda upravo zato, glazba slušala više i intenzivnije. Danas, kad mi je sve dostupno, ne pamtim kad sam zadnji put odslušao čitav album. Isto vrijedi i za filmove, a da nije profesionalne deformacije, vjerojatno bi vrijedilo i za knjige… Jedni put spasa civilizacije je – gašenje suvišnih kanala, čišćenje mentalnog ormara od nepotrebnih stvari, reduciranje na bitno, benediktinsko povlačenje u osamu. [/expand]
