01.09.2019. (17:00)
Franjina vjera, koja je onda bivala vjerom Franjine vojske, bila je krajnje jednostavna. Ubitačno jednostavna po sve njezine neprijatelje. U njoj nije bilo iznevjeravanja. Ali je bilo nečega drugog, veoma važnog: Franjo je bio čovjek snažne imaginacije, bio je čovjek knjige i književnosti, koji je jasno lučio što je u tekstu pljeva vremena, a što je njegova bit. Sve što u svetim pripovijestima njegove vjere nije bilo od čovjeka, ovakvog kakav on danas jest, od ljubavi Božanske i ljudske, i od neporecivog bratstva čovječanstva, sve što je u svetim pripovijestima izmicalo temeljnim načelima kršćanstva, jer je naprosto prikazivalo zbilju neke vrlo davne i mitološke prošlosti, za Franju bi prestajalo da važi. One večeri kada se prikazao na prozoru našega svijeta, Franjo je rekao: dobravečer! Obratio se, dakle, svima jednako. I sljedećih je dvanaest godina bio čuvar takvog zajedništva i jednakosti. Miljenko Jergović za svoj blog
Oni koji su Franju snažno hvalili obično su ga isticali kao ‘progresivnog’, a oni kojima nikako nije bio ‘sjeo’ u njegovu 12 godina dugom pontifikatu rogoborili su da je papa ‘lijevo’. Ustvari, on je mnogo toga pomaknuo u tonu i pristupu Crkve prema drugima i drugačijima te stavio naglasak na probleme siromaštva, zagađenja i socijalne nejednakosti, no nije mijenjao nijednu temeljnu odrednicu službenog nauka.
Ono što je prilično izgledno jest da će idući papa također biti netko izvan Europe jer se omjer kardinala izvan Staroga kontinenta naspram onih europskih značajno promijenio u korist prvih, kao i zato što je upravo Franjo ustrajao na tome da vrh Crkve mora održavati stvarnost u kojoj glavnina vjernika živi na Globalnom jugu. Iako ima više od jednog istaknutog talijanskog kardinala čije se ime provlači u spekulacijama o novom papi, nije previše izgledno da će novi rimski biskup biti netko tko je ponikao s Apeninskog poluotoka. Uzme li se u obzir to da je posljednjih godina američka Katolička crkva izrazito politizirana i stranački podijeljena, nije nevažno to što se među papabilima javljaju i imena nekih američkih visokih prelata. No, sve su to samo spekulacije, kaže Višeslav Raos za tportal
Trebao nam je Papa u duhu s Evanđeljem koji neće trpjeti duhovni imperijalizam kakav je desetljećima stizao iz Rima (na što sam kao Latinoamerikanac bio i ostao jako osjetljiv i alergičan). Zatim nam je trebao Papa koji će se prema drugim biskupima odnositi kolegijalno i koji će promovirati unutarcrkveni dijalog, pogotovo u službi ekumenizma. Trebao nam je pastir koji će imati ispravan stav prema ženama i vjernicima laicima. Seksualne razlike ne mogu više biti korištene da bi im se spriječile dužnosti. Nema više mjesta za seksizam u Crkvi! Papa Franjo je Crkvu pozvao da se okani fundamentalizma, svakog. Drago Pilsel za Autograf.
Franjo je bio duhovit, obrazovan i spontan, a Trump je sirov, neuk i izvještačen, ali dijelili su važnu osobinu: ljubav prema mućkanju, piše Boris Beck za Večernji list. Bergogliovo novo ime bilo je njegov program – biti sve ono što nikad nijedan papa nije bio, a i Trump želi biti jedinstven. Kao što Trump prezire profesionalne političare i diplomate, tako je i Bergoglio malo držao do moderne teologije – smatrao ju je sterilnom i otuđenom.
Trump se borio protiv duboke države, a Franjo protiv crkvenih pedofila, karijerista i kriminalnih lobija. No ipak su ostali dva svijeta. Trump je skorojević i hohštapler, a Franjo je prezirao vlast i raskoš – odbacio je zlatni križ, živio u pansionu i ručao u menzi. Trumpu je Amerika prva, a Franji je bio prvi čovjek. Dok Trump želi Ameriku učiniti velikom, Franjo je bio sav u tome da Vatikan učini što manjim. Jer ako ste veći od njega, ni Bog vam ne može pomoći. Cijeli tekst na Narodu.
Njegova isusovačka formacija i iskustvo pastoralnog rada u siromašnim četvrtima Buenos Airesa oblikovali su njegov pristup. Inspiriran evanđeoskom jednostavnošću, Franjo je odbacivao formalnosti i hijerarhijsku distancu, često se obraćajući vjernicima izravno i spontano. Njegova odluka da vozi skroman automobil, nosi jednostavnu odjeću i osobno kontaktira obične ljude – od zatvorenika do izbjeglica – učinila ga je “narodnim papom”. Franjina izjava “Tko sam ja da sudim?”, izrečena 2013. u kontekstu homoseksualnosti, postala je simbol njegova inkluzivnog pristupa. Iako je Crkva zadržala tradicionalni nauk, Franjo je inzistirao na poštivanju dostojanstva svake osobe. Franjo je Crkvu pozvao da “izlazi” na periferije – geografske, društvene i egzistencijalne. “Bog nije daleko, on je na periferijama”, govorio je, potičući Crkvu da bude prisutna tamo gdje su ljudi najranjiviji. Romano Bolković za Poslovni.
Posljednji ispraćaj 266. poglavara Katoličke Crkve održava se na Trgu svetog Petra u Vatikanu, a započet će u 10:00 sati po lokalnom vremenu, predvođen kardinalom Giovannijem Battistom Reom, dekanom Kardinalskog zbora. Papa će potom biti pokopan u rimskoj bazilici svete Marije Velike. Talijanske vlasti na sprovodu očekuju oko 200.000 ljudi. tportal… posebna emisija i na HRT-u.
Papa Franjo je progovarao o nespojivosti kršćanstva i nacionalizma, nama je kršćanstvo služilo, a i dalje služi, u nacionalističke svrhe – riječ je, dakle, o grotesknom kršćanstvu i o karikaturalnoj naciji. S punim pravom je Franjo odbijao s lažnim kršćanstvom hraniti naš vulgarni nacionalizam. Zbog toga Alojzija Stepinca nije proglasio svecem. Svetac nije onaj koji se veseli fašističkoj verziji hrvatstva i koji pozdravlja državu logora i rasnih zakona. Crkva je Kristova, kršćani jedino s njime sklapaju koaliciju, sve ostalo je protukršćanski stav. Stepinčeva crkva je nonsens, ali to nacionalisti ne vide. Kalkulanti ne umiru kao ljudi, oni umiru kao otužne društvene funkcije. Mnogi kalkulanti su, zbog promašenih života, umirali kao pape, kardinali ili predsjednici država. Papa Franjo nije umro kao papa, nego kao čovjek. Veličinu i svetost umiranja tog čovjeka nije prepoznao jedan siroti kalkulant koji, groteskan kakvo mu je i biračko tijelo, živi umišljaj nekakve premijerske posebnosti. Marko Vučetić za Autograf.
Papa Franjo prvu je knjigu napisao još 1982., bila su to razmatranja redovnika, a iz njegova je pera slijedilo još 13 knjiga u kojima je razlagao pitanja vjere, nade, grijeha. Posljednja u nizu je autobiografija “Nadaj se” prevedena i na naš jezik. Od prve pričesti do 1953. kada je osjetio poziv za svećenika, do svih izazova pontifikata, na 320 stranica. Pisao ju je šest godina. “Što uvijek možemo učiniti? Pogriješiti. Koja je najveća pogreška? Odustati” – riječi su pape Franje koje će zauvijek odjekivati. HRT