Pupovac: Pustite Srbe da se na miru sjećaju svojih stradalih - Monitor.hr
01.08.2017. (22:02)

Pupovac: Pustite Srbe da se na miru sjećaju svojih stradalih

Nemali je broj slučajeva u kojima su u posljednjih više od 20 godina Srbi u Hrvatskoj bili ometani ili sprečavani u sjećanju na stradanje svojih sunarodnjaka u ratovima 1941-1945. i 1991-1995. Mali je broj njihovih spomeničkih mjesta i mjesta spomen-kosturnica koja nisu bilo uništena bilo oskrnavljena nakon vojnih i policijskih operacija „Bljesak“ i „Oluja“. Još je manji broj mjesta stradanja civilnih žrtava rata i ratnih zarobljenika u ratu 1991-1995. koja su dosad obilježena i na kojima se nesmetano može komemorirati. Nastojanje srpskih predstavnika i srpskih institucija da to promijene ide teško i nema adekvatnu podršku ni države ni opće javnosti. Pravo na spokoj umorenih, mrtvih gotovo je jednako teško ostvarivo kao i pravo na ravnopravan život živih.

Kažem, nemali je broj slučajeva bilo kampanja javnog osporavanja i vrijeđanja, kako kažu „lažnog srpskog stradanja“ u Jasenovcu ili Jadovnu, bilo neposrednog fizičkog ometanja ili sprečavanja, kakvo se iz godine u godinu događa u Glini za vrijeme komemoriranja najmasovnijeg i najstravičnijeg zločina koji je prema pravoslavnim Srbima počinjen u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a izvan sistema njezinih brojnih (uključujući i jedinstvene u tada od nacizma porobljenoj Evropi – logore za djecu) koncentracijskih logora i logora smrti.

Glinsko je stradanje pravoslavnih Srba, u prvim mjesecima vlasti ustaškog pokreta Ante Pavelića, bilo najmasovnije zato što je u njoj u dva krvava pohoda što hladnim što vatrenim oružjem ubijeno ne manje od njih 1400. Planski, u zločinačkom naumu istrebljenja koji je predvodio tadašnji ministar pravosuđa dr. Mirko Puk, a provodili pouzdanici Eugena Dide Kvaternika, mjesec dana od uspostave NDH, a nakon zločina u Gudovcu , Veljunu i Blagaju, bez ikakvog povoda, naređeno je da se svi Srbi od 16 do 60 godina pobiju. Tada je, kao što piše Slavko Goldstein, Glina mogla imati oko 2800 stanovnika, a od tog je broja moglo biti 450-500 muškaraca te dobi i te nacionalnosti. Svi oni od njih koji su se u noći od 12. na 13. maj 1941. zatekli u svojem gradu i u svojim kućama bili su pobijeni. Njih oko 400. Cinički, u kampanji takozvanog „pokrsta“, konverzije na katoličanstvo s pravoslavlja, s jedne, i kampanji „akcije čišćenja“, koja je trajala od 24. jula do 8. augusta 1941. po selima Banije i Korduna (za vrijeme koje je prema zapisima slunjskog župnika i tadašnjeg ustaškog tabornika ubijeno „tri do četiri tisuće pravoslavaca“),s druge strane, izvršen je drugi pohod istrebljenja u Glini. Ovaj put u glinskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. U noći sa 29. na 30. jul 1941. oko „200 muškaraca pravoslavne vjere, prisilno dovedenih iz okolice Topuskog“ ubijeni su u hramu Rođenja Presvete Bogorodice i prije jutra pokopani u pripremljenim jamama nedaleko od sela Prekope. Jedan od njih, Ljuban Jednak, preživio je taj zločin, svjedočio o njemu, a umro je u izbjeglištvu nakon 1995. U isto to vrijeme su pravoslavni Srbi kotara Vrginmost pozvani da se 3. augusta prijave u Vrginmostu „radi prijelaza na katoličku vjeru“. U atmosferi straha od ubijanja i progona mnogi su mještani obližnjih sela, poput Čemernice, Pješćanice, Crevarske strane, Batine kose, Bukovice „i nekoliko njih iz Trepče“ s „hrvatskim trobojnicima na čelu“ i „hrvatskim barjacima u rukama“ na svojim konjskim zapregama stigli su Vrginmost. Cijele obitelji. Tamo su odrasle muškarce odvojili od žena i djece s tumačenjem da će njihov „pokrst“ biti dovoljan za cijele obitelji, te ih nakon evidentiranja odveli u glinsku crkvu Rođenja presvete Bogorodice. Nakon što su u crkvi pod ustaškom stražom zaključani, shvatili su kakav ih „pokrst“ zapravo čeka. U dvije noći njih oko 700-800 poubijano je hladnim oružjem, te i ovaj put odveženo do već iskopanih jama nedaleko od sela Prekopakra. Crkvu su ubrzo ustaše do temelja srušile. Umjesto nje 1969. podignut je Spomen dom, sa spomen pločom i skulpturom Antuna Augustinčića. 1995., nakon Oluje, glinska lokalna vlast preimenuje Spomen dom u Hrvatski dom, a spomen ploču i imena žrtava uklanja i sklanja u njegove podrumske prostorije. Uzalud je Slavko Goldstein u julu 2011. pisao premijerki Kosor da prije ulaska u Uniju vrati ime Spomen doma, uzalud je bivši predsjednik Ivo Josipović pokušavao vratiti spomen ploču s imenima žrtava, uzalud sam ja tri puta u Hrvatskom saboru postavljao pitanje i premijerki Kosor i premijeru Milanoviću, uzalud su nevladine organizacije pisale Ministarstvu kulture. Uzalud je Ministarstvo uprave osporilo odluku Gradskog vijeća Grad Gline iz 2014. a kojom se izriče zabrana okupljanja, polaganja vijenaca i paljenju svijeća središtu mjesta, tj. na mjestu gdje je bila crkva Rođenja Presvete Bogorodice. Uzalud sve kad nema dovoljno snažnog glasa moralne snage stida.

Taj stid, osim povrijeđenosti, koje sam osjetio ovog 30. jula na komemoraciji koju su organizirali Srpsko narodno vijeće i Antifašistička liga, u suradnji s Documentom, a koja je bila ometana i onemogućavana, prisilio me da napišem ovo pismo. Kao što sam napisao, ovo nije bio prvi put, ali je nesumnjivo bio najgrublji vid ometanja i onemogućavanja. Usporediv s onim iz Veljuna 2000. Pojedinci iz grupe od njih desetak, koju minutu prije komemoracije, unosili su se u lice okupljenim članovima obitelji žrtava i njihovim poštovaocima. Još za vrijeme početka komemoracije s transparentom „Komunizam nije antifašizam“ stajali su u prostoru komemoracije, dobacujući, vrijeđajući i prozivajući okupljene zbog ubijenih i poginulih Hrvata a koji su žrtve Srba tokom rata 1991-1995. Policija ih je potom pomakla na sam rub prostora komemoracije gdje su nastavili s ometanjem i vrijeđanjem Anete Lalić, Aleksandra Tolnauera, Vesne Teršelić i pisca ovih redova. U jednom su trenutku zapjevali „Zovi, samo zovi“, a što je sve zajedno kod pojedinaca na balkonima okolnih zgrada izazivalo smijeh. Policija, koja nije znala što da radi s prijavom ovog skupa, nije znala što da radi ni s ovim ometanjem i onemogućavanjem. U jednom je trenutku jednog od najglasnijih udaljila, a potom ga pustila da se ponovo vrati. No, nije stvar u policiji. U krajnjoj liniji, ni u ovom kao ni u drugim slučajevima govora mržnje i vrijeđanja i negiranje žrtava genocida (a glinska dva pogroma su čisti primjeri genocidnih radnji), to je stvar javnog stava koji utječe na postupanje i sudbene i policijske vlasti. A taj je javni stav uvelike pod utjecajem ljudi iz dijela političkih i dijela crkvenih katoličkih krugova koji ovaj zločin žele umanjiti, negirati i izbrisati iz hrvatske javne svijesti.

Posljedica toga je jasna i vidljiva, osim pojavljivanja predstavnika lokalne vlasti i predstavnika centralne vlasti u prvoj godini mandata bivšeg predsjednika Josipovića (uz njegovo prisustvo), svih su ovih godina predstavnici glinske, županijske ili državne vlasti oslobođeni su ili razriješeni svake moralne obaveze da se pojave na tom mjestu u vrijeme komemoracija. Kad je tako, nije nikakvo čudo što njihovo mjesto zauzimaju oni koji verbalno nasrću na komemoraciju. Da kažem i ovo, u nadi da ni od koga neću biti krivo shvaćen, kad se naši predstavnici (a sa nekima sam se i sam na njihov poziv pridružio) državne vlasti pridružuju komemoraciji strašnim žrtvama Srebrenice, a zaobilaze strašne civilne žrtve Gline, bolno je vidljivo odsustvo univerzalnog važenja moralnog osjećaja za zločin i stradanje. Još da kažem i ovo, ono što sam rekao onima koji su mi dok sam govorio dobacivali: „ a naše žrtve“. Nema za mene žrtava koje su samo moje ili samo naše. Žrtve glinskih Hrvata, kao i žrtve drugih Hrvata, koji su nedužno stradali od Srba tokom 1991. i 1992. za mene su također moje ili naše žrtve. I volio bih da ih mogu zajedno sa glinskim Srbima komemorirati kad ih komemorira njihova rodbina, prijatelji i poštovaoci njihova stradanja. Takav moralni osjećaj bolje je od mene prošle godine na glinskoj komemoraciji izrazio mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, koji je na tom mjestu pozvao na praštanje, vlastito preispitivanje i poštivanje stradanja drugih „i braće Hrvata, i Jevreja, i Roma i Muslimana“.

Na kraju, nemam ni pravo ni želju da ovakav svoj moralni osjećaj namećem bilo kome tko na njega još nije spreman ili ga iz nekog meni nepoznatog razloga ne može prihvatiti. To nije svrha ovog pisma. Ono na što imam pravo, unatoč osporavanjima, jeste to da tražim da se preostalim Srbima u Hrvatskoj omogući da žive u miru i da se svojih brojnih postradalih u za njih tragičnom 20. stoljeću mogu u miru sjećati, završava Pupovac u svom otvorenom pismu.


Slične vijesti

15.08.2023. (17:00)

Poznat po svojoj neodlučnosti Račan je dobio nadimak "Odlučno Možda"

Slobodan Uzelac: “Ivica Račan izdao je i Srbe i Hrvate ljevičare”

SLOBODAN UZELAC: 'I danas sam ljut na Račana koji nije učinio sve da spriječi rat, a HDZ je za manjine učinio više i od Račana i od Milanovića' – NACIONAL.HR

  • A onda je kao grom iz vedra neba objavljeno da je inače krajnje koncilijantni Simo Rajić dao ostavku na sve svoje funkcije u SDP-u i u Saboru i to zato što se predsjednik njegove stranke Ivica Račan nije udostojio niti osvrnuti na ideju o novom ustavnom uređenju položaja Srba u Hrvatskoj, odnosno mirnom dogovornom rješenju koje je trebalo zamijeniti dotadašnje prema kojemu je, kao što svi znamo, SRH bio država dvaju ravnopravnih naroda. Vrijeme je pokazalo da je Račanova odluka bila ne tražiti nikakvo alternativno rješenje i ne činiti ništa. Račan je imao legitimitet sa srpske strane jer je velika većina Srba glasala za SDP. Legitimitet je značio ne samo pravo nego i obavezu.
  • Srbi su napustili Sabor, a pobuna se razbuktala. Nekako slično onome kako je Milošević mijenjao ustavni status svojih autonomnih pokrajina. Šteta. Poznajući Simu Rajića i ljude oko njega, vjerujem da su poželjne i logične promjene Ustava mogle biti mirno dogovorene i da je tragični oružani sukob mogao biti izbjegnut. Novi potpredsjednik SDP-a postao je Zdravko Tomac, a dobro je poznato u kom je tada pravcu odveden SDP. Umjesto s nama Srbima komunistima, dakle onima koji su zajedno s Račanom listom (osim jednog jedinog, a to je bio direktor Gavrilovića Boro Mikelić) napustili XIV. kongres SKJ-a, oni su počeli pregovore s antikomunistima oko Jovana Raškovića. Ubrzo smo vidjeli do čega su doveli ti tajni i tajno snimani i potom preko Slavena Letice objavljivani pregovori. Počeo je rat i potekla je krv, a mirnom rješenju tada i u tim okolnostima teškog, ali ne i nerješivog ustavnopravnog pitanja nije pružena ni najmanja prilika, prisjeća se u knjizi “Na strani svojih” Slobodan Uzelac, bivši potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj, obnovu i povratak u Vladi Ive Sanadera te Jadranke Kosor. Novosti
14.09.2021. (20:00)

Pozvao na toleranciju

‘Srbi će istaknuti svoje zastave u skladu sa zakonom. Iz Crne Gore se u RH proširilo antipravoslavno raspoloženje‘

Uoči Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave koji se obilježava 15. rujna, a ovo mu je druga proslava te obilježava 103. godišnjicu proboja Solunskog fronta u Prvom svjetskom ratu Milorad Pupovac obratio se javnosti kako bi naznačio pravo Srba u Hrvatskoj i drugim zemljama na isticanje vlastitih simbola poput nacionalne zastave. Pritom je napomenuo kako se iz Crne Gore opet šire antipravoslavna razmišljanja te pozvao na toleranciju i prava zajamčena Ustavom RH. Jutarnji list

09.08.2020. (17:00)

Evolucija diplomacije

Krah Vučićeve manipulacije položajem Srba u Hrvatskoj

Srbi u Hrvatskoj odlučili su, i to na Dan pobjede, da sve svoje probleme rješavaju u Hrvatskoj, što je strateški važno zbog čitavog niza razloga. Govoreći o regionalnoj politici, taj je potez značajan zato što je Beograd ostao bez posla kad je riječ o srpskom pitanju u Hrvatskoj. Sama činjenica da su Milorad Pupovac i Boris Milošević odlučili sva važna pitanja hrvatskih Srba ostaviti unutar granica Republike Hrvatske, učinila je Aleksandra Vučića i sve druge, bezbrojne zagovornike velikosrpske politike u Beogradu, potpuno suvišnima. Telegram

05.08.2020. (13:30)

Plenki, evo ruka, s distance

Rašeta: Andrej Plenković je povukao potez koji zaslužuje čestitke

Plenkovićevo imenovanje Borisa Miloševića naišlo je na otpor stranačke i izvanstranačke desnice iako je riječ o evidentno tuđmanovskoj gesti. Dolazak Borisa Miloševića u Knin, odnosno odlazak Tome Medveda u Grubore, potez je koji bi napokon mogao relaksirati često puta pretjerano naelektriziranu sferu međunacionalnih odnosa… Srbi u Hrvatskoj, već po logici svoje brojnosti, ne mogu biti ‘remetilački faktor’, piše Boris Rašeta.

01.03.2020. (13:30)

Zašto nikog nije briga?

U Hrvatskoj svjedočimo potpunom nestanku i asimilaciji srpske zajednice

“Ako se nešto radikalno ne promijeni, a tu promjenu ne možemo niti nazrijeti, u povijesti će ostati zapisano kako je Milorad Pupovac bio prvi koji je još početkom devedesetih prepoznao kako će se stvari rasplesti. Potom je uložio ogromnu energiju da se to ne dogodi, boreći se prvo protiv nacionalizma vlastitog naroda, a potom protiv hrvatskog nacionalizma i uvijek se zalažući za ustavne vrijednosti, da bi na kraju ostao sam na sceni i zatvorio vrata”, piše Dragan Markovina za Telegram.

10.08.2019. (15:00)

Kako je biti Srbin u Hrvatskoj

Mladi hrvatski Srbin Zoran Kojčić: Ja ne želim biti dio nijedne nacije

Intervju sa Zoranom Kojčićem, doktorom filozofije koji živi u Osijeku: U gimnaziji sam se vrlo brzo počeo i razilaziti s obje ideje, i s idejom nacije, i s idejom religije… Meni se osobno više sviđa ideja kozmopolitizma, da su svi ljudi građani svijeta, jednaki, da nema naših i njihovih. Sokrat je rekao: “Ja nisam Atenjanin ni Grk, nego građanin svijeta.” Ruža Tomašić je jednom rekla, parafraziram: “Ja sam Hrvatica, ne želim biti građanin svijeta.” Index

15.06.2019. (19:30)

Nitko ih ne tjera da kažu "morije", a ne "more"

Srpski sezonci u Hrvatskoj: Nema straha, lepo nam je

“Ovo je mi je najlepše iskustvo koje sam do sada imao, kako sa poslodavcem, tako i sa meštanima”, kaže za BBC na srpskom 26-godišnji Nenad Mustafić koji radi na Pagu kao konobar. Dejan radi na Viru – „prošle godine je bilo top, da žargonski kažem. Na Cresu su ljudi gostoljubivi, nisu nacionalisti, niti znaju za nacionalizam”. Nišlijka Jovana (28) kaže – „iskreno, meni je ovde super. Kada kažem da sam iz Niša, svi se oduševe, jer imaju nekoga tamo ili su služili vojsku”.

05.03.2019. (10:30)

Zlo pod maskama

Karneval u Hrvatskoj – prilika za iživljavanje nad manjinama i pojedincima

Novosti naglašavaju da se karnevali u Hrvatskoj sve češće koriste kao prilika za ruganje slabijima, nemoćnijima, pripadnicima najranjivijih dijelova društva, kao i onima čije javne riječi nisu u skladu s opće propagiranim vrijednostima političkog poretka. U Vodicama i Kaštelima “zapaljeni” su Srbi i LGBT slikovnica, u Novom Vinodolskom azilant, u Prološcu i Omišu novinari, u Kaštel Sućurcu insceniran je nedavni napad na vaterpoliste Crvene zvezde…

02.08.2017. (00:01)

Tražim da se preostalim Srbima u Hrvatskoj omogući da žive u miru i da se svojih brojnih postradalih u za njih tragičnom 20. stoljeću mogu u miru sjećati – kaže saborski zastupnik Milorad Pupovac povodom incidenata neposredno prije i tokom komemorativnog okupljanja u Glini 30.7.