Radnička fronta protiv preimenovanja Trga maršala Tita: Onda treba izbaciti i Roosevelta

Andrija Mikulić, sadašnji šef zagrebačkog HDZ-a a bivši istaknuti omladinac prije 1990, dao je izjavu u kojoj populistički opet najavljuje da će HDZ mijenjati ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Radnička fronta, koja također izlazi na skorašnje lokalne izbore u Zagrebu, oštro se protivi takvom povijesnom revizionizmu.

Jasno je što iza svega toga stoji – desnica napadom na Tita i druge simbole antifašizma i socijalističke Jugoslavije želi u potpunosti diskreditirati SFRJ, uključujući i njezine pozitivne tekovine, kao što su radnička prava, društvena jednakost i sigurnost, javno obrazovanje i zdravstvo, ekonomska demokracija (samoupravljanje) itd. U trenutku kada su nam realne plaće po kupovnoj moći (prema istraživanju dr. Josipa Tice s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu) za 27% niže nego 1978, jasno je zašto oni koji žele zadržati status quo toliko napadaju povijest. Borba za povijest tu zapravo predstavlja borbu za sadašnjost i budućnost.

Radnička fronta nipošto nema idolatrijski odnos prema Titu ili SFRJ. Iako itekako cijenimo pozitivne tekovine jugoslavenskog socijalizma (osim već rečenoga – npr. i industrijalizacija, brz ekonomski rast i razvoj do 1980, ženska prava itd.), smatramo da SFRJ itekako treba kritizirati i slijeva: zbog partijske autokracije, nedovoljne slobode govora i političkog organiziranja, zatvaranja političkih zatvorenika itd.

Što se tiče samoga Tita, RF smatra da kult ličnosti nikako nije primjeren progresivnoj politici, no nesumnjivo stoji da je Tito bio na čelu borbe protiv fašističkih okupatora u ratu, čovjek koji je vrlo vješto balansirao između kapitalističkog Zapada i staljinističkog Istoka, vođa Nesvrstanih i kao takav prepoznat u čitavom svijetu. Ne možemo se složiti s ekstremističkim floskulama o „jednom od najvećih zločinaca“. Nedvojbeno je da je nakon Drugog svjetskog rata, kao i drugdje u Evropi (npr. u Francuskoj), došlo do osvetničkog ubijanja fašista i kolaboracionista, no fašiste, pa makar ubijene bez suđenja, ne možemo nikako smatrati „nevinim žrtvama“, a brojevi koje ekstremisti iznose nikako ne odgovaraju stvarnosti (nijedan desničarski „žrtvoslov“ nije dosad uspio poimence nabrojati više od 20.000 imena svih ubijenih fašista, i u bitkama i na stratištima, u zadnjim mjesecima rata 1945. – a to je, podsjećamo, manje čak i samo od broja ubijene djece u samo jednom fašističkom logoru, Jasenovcu). Govorimo li u tom svjetlu, što onda reći o bombardiranju Hirošime, Dresdena ili ratu u Vijetnamu? Gdje su inicijative da se promijeni i ime Rooseveltova trga (odluke o bacanju atomskih bombi su donijete davno prije kraja rata) ili Britanskog trga (Velika Britanija je u doba Drugog svjetskog rata još uvijek bila vrlo okrutna kolonijalistička sila – u Bengalu je 1943. skoro 5 milijuna ljudi poginulo od gladi i bolesti)?

Ako govorimo o tome da Tito nije bio „demokratski izabran“ (iako je nesumnjivo bio jako popularan), hoćemo li zato onda ukidati i Trg kralja Tomislava ili Ulicu kneza Branimira? Ili možda Andrija Mikulić ima nove povijesne spoznaje o tome da su oni bili demokratski izabrani? Što je sa spomenikom banu Jelačiću? Tko je njega demokratski izabrao i je li vjerno služenje interesima Austrije doista dovoljno da se bude nacionalni heroj?

Ako ćemo već razgovarati o promjenama imena trgova u Zagrebu, Radnička fronta predlaže ukidanje Parka dr. Franje Tuđmana. Čime je on zaslužio ime te prekrasne livade? On nije „stvorio državu“, Hrvatska se osamostalila u doba kad su se osamostalile i druge republike SFRJ, u doba raspada Čehoslovačke i SSSR-a. To je osamostaljenje bilo posljedica povijesnih okolnosti, a ne nekog Tuđmanovog genija, čak i ako stvaranje nacionalne države smatramo glavnim ciljem povijesti (što je također mit). Osim toga, Hrvatskom se danas upravlja iz Bruxellesa i Washingtona te od samostalnosti nema ni s – dovoljno je pogledati u čijim su rukama „naše“ banke i što se trenutno događa s Inom. Tuđman je također i rodonačelnik ideje o „200 bogatih obitelji“, što danas svi živimo, a pozitivnom se ne može okarakterizirati ni njegovu ulogu u ratu – obrambeni je rat ukaljan zločinima nad civilima, koncentracionim logorima u BiH, konstantnim dogovorima s Miloševićem i, u konačnici, stvaranjem hrvatskog nacionalizma kao odgovora na srpski, umjesto da se niske strasti nadiđu.

Radnička fronta poziva sve koji se ne slažu s ovakvom revizionističkom politikom da iziđu na izbore i glasaju za RF. Osim što ćemo se boriti protiv ovakvih kriptofašističkih napada na povijest, zalažemo se za demokratizaciju upravljanja gradom (kako se ne bi mogli ponavljati slučajevi Cvjetno ili Savica), participatorni budžet (izravno odlučivanje građana o tome što će se i kako raditi u gradu), radikalan prekid s korupcijom i Bandićevom klijentelističkom mašinerijom (trenutno praktički svi javni natječaji u gradu idu uz namještanje i pinku), demokratizaciju upravljanja gradskim komunalnim poduzećima i javnim ustanovama, ukidanje namještenih „javnih natječaja“ širenjem opsega rada gradskih službi, izrazito progresivne prireze i namete (bogati plaćaju najviše, siromašni ništa), uređivanje napuštenih zgrada (uređivanje u prihvatilišta za beskućnike, centara za mlade, volontiranje u lokalnoj zajednici, pokretanje zadruga, prostore za društveno korisne udruge itd.), izgradnju novih dječjih vrtića i staračkih domova, besplatan javni prijevoz, poboljšanje prometne mreže s vanjskim dijelovima grada i povećavanje pješačke zone u centru, plansku izgradnju socijalnih stanova za siromašne i mlade, uređenje postojećih i izgradnja novih sportskih igrališta i parkova – završava RF u svom proipćenju.