Radoslav Dejanović: Tableti u Saboru - Monitor.hr
29.03.2017. (22:21)

Even parity

Radoslav Dejanović: Tableti u Saboru

“Treba li našim vrlim mužima, zastupnicima u Saboru, išta više od tableta? Mislim da ne, jer ništa kompliciranije od toga ionako ne bi ozbiljno koristili, a samo bi potrošili više novca i više struje. Tim više što sve materijale dobiju unaprijed pripremljene i uglavnom sve za što im tableti služe jest – za čitanje s njih”, komentira Monitorov IT-stručnjak Radoslav Dejanović žalbe saborskih zastupnika da im ne valjaju novi tableti. Monitor


Slične vijesti

04.08.2020. (22:30)

Pingvin je na prozoru

Radoslav Dejanović: Zašto je Microsoft podržao Linux

Zašto je Microsoft odlučio podržati i, na neki način u Windowse integrirati, konkurenciju na koju je ne tako davno pucao iz svih oruđa? – objašnjava Radoslav Dejanović za Bug.hrWSL je rješenje koje, kad ga pokrenete, u pozadini uma začujete: “Developers, developers, developers, developers!” – rješenje prije svega namijenjeno privlačenju programera i zadovoljavanju njihovih konkretnih poslovnih potreba. 

23.04.2018. (10:18)

Even parity

Radoslav Dejanović o gradnji na zelenim površinama u Novom Zagrebu: Arhitekti destrolucije

“Ako cijenite slobodan prostor onda i znate da je onovremeno ‘prokletstvo’ Novog Zagreba kao spavaonice radničke klase postalo njegova glavna prednost: još uvijek ne bivajući pretrpan komercijalnim sadržajima, nudi odmor od gradske vreve, sigurno mjesto za dječju igru i opuštene šetnje”. Da bi se to sačuvalo, savjetuje Monitorov Radoslav Dejanović – “dvije su stvari ključne: organiziranje i koordiniranje svih kvartova Novog Zagreba (ako danas padne stablo u Sopotu, već sutra će pasti i u Sloboštini), te aktiviranje zelenih površina”. Monitor.hr

23.04.2018. (09:58)

Arhitekti destrolucije

Novi Zagreb mog djetinjstva bio je optimistično mjesto: poput Janusa imao je dva lica, ono jedno kojeg sam tek kasnije spoznao, i ono drugo, oku djeteta jasno vidljivo. Oko djeteta vidjelo je parkove, ulice, mjesta za igru; svaka ulica bila je izvrsno mjesto za vožnju biciklom, iza svake zgrade bilo je zgodno mjesto za nogomet. Moj Sopot bio je zelen i misteriozan, labirint stvoren za dječje avanture.

Tek kasnije, kad sam već polako prestajao biti dječak, i nakon što sam upoznao neke druge gradove koji žive drugačijim životom, počeo sam primjećivati ono drugo lice: praktičnu, ali sivu gradnju u službi funkcionalnosti prije nego estetike, sivilo naselja zamišljenog kao spavaonice, projektiranog tako da razvodi stanovništvo prema obližnjim naseljima i njihovim sadržajima. Valjda je to onda bilo tako planirano, evo Sopotu školski centar, a druga naselja će dobiti svoj dio nečega: knjižnica ovdje, dom zdravlja ondje.

Nisam se zbog toga osjećao zakinuto, dapače: šetnja do knjižnice u Zapruđu i nazad, s par knjiga pod rukom, jedno je od mojih dražih sjećanja. Pedijatar u Sigetu, malo manje.

No, zašto ja kao dijete nisam primjećivao ono što primjećujem sad? Zato što mi zapravo nije niti bilo važno: obavijen zelenilom naselja Novog Zagreba, ovo drugo, sivo, nisam niti primjećivao. I zbilja, posjetite li Zagreb s južne strane Save, promotrite količinu zelenila i slobodnog prostora, pa sliku usporedite s centrom grada, gdje su zelene površine više iznimka nego pravilo, često skrivene unutar u sebe povučenih blokova zgrada.

Zelenilo Novog Zagreba na otvorenom je, ponuđeno je na uživanje svima, a kvartovi gotovo redovito imaju veliki zeleni park. U velikom parku biološka raznolikost: razne vrste ptica i životinja, razne vrste susjeda i njihovog podmlatka. Nasuprot ksenofobičnim zelenim površinama središta grada, ove površine zovu na druženje, nogomet, bicikle, šah i boćanje.

Nedavno su počeli rušiti stabla na sjeverozapadnom kraju Sopota, na livadi koja je taman do velikog križanja i preko puta Avenue Malla. I uslijedi tako komentar na Facebook grupi: “gle, kako nam ruše sjećanja”.

Pomalo je to tužno, ali i neizbježno: grad je svojevrsno živo biće, on raste i razvija se zajedno sa svojim stanarima: grad je simbioza arhitekture i života. Mislim da ne pretjerujem u toj definiciji, svrha grada je da služi ljudima koji u njemu žive, a da bi to obavljao nužno se mora i mijenjati, razvijati se, rasti.

Nažalost, i ovdje Janus ima dva lica. Jedno je benevolentno, želi služiti građanima i učiniti im život boljim, pa čak i pod cijenu rušenja stabala koja su desetljećima tamo rasla, pa makar nekim ljudima odrezali, prepilili i u drvnu građu prodali dječje snove i sjećanja. To je ipak mala žrtva napretka.

Drugo lice je bešćutno, i ono livadu promatra kao kvadraturu izgradive površine, kalkulira cijenu kvadrata i mogući profit, a stabla i sjećanja samo su dosadne smetnje napretku koji mora uništiti staro da bi načinio novo, jer samo novo daje žuđenu zaradu.

Balansiranje između ova dva lica delikatan je posao i rijetki ga znaju izvesti kako treba. Mi, mi ga ne znamo izvesti, niti nas zapravo zanima bilo kakav balans. Naš Janus ima samo jedno lice, ono koje pogledom proždire zelene površine dok slini za profitom. Gradi! Gradi! Više! Dublje! Brže!

Posljedica toga je devastacija grada: od naoko bezazlenih intervencija poput pupanja fontana, pa sve do drskih i nekažnjenih intervencija u samo kulturno tkivo grada, naš Janus provodi viziju ekstraprofita i bez puno snebivanja proždire životnu srž grada kojem bi trebao služiti.

Jer, realno govoreći, tko želi živjeti u preizgrađenom, prenapučenom i zagušljivom kvartu gdje žive čovjek na čovjeku, a priroda se vidi tek s prozora par najviših katova, okrenutih prema sjeveru?

Centar grada već je izgrađen, građevine zaštićene, pa prolazi tek poneka divljačka intervencija u jezgri, nedovoljna i puno manja od Janusova apetita.

No, zato je tu Novi Zagreb, neobično zelen, neobično neizgrađen, neobično širokih ulica i, što je valjda najgore, s neobično mnogo slobodnih površina na raspolaganju stanovnicima.

Ako cijenite slobodan prostor onda i znate da je onovremeno “prokletstvo” Novog Zagreba kao spavaonice radničke klase postalo njegova glavna prednost: još uvijek ne bivajući pretrpan komercijalnim sadržajima, nudi odmor od gradske vreve, sigurno mjesto za dječju igru i opuštene šetnje.

I baš to uništit će Janus: ukrast će kvartovima, jednom po jednom, raspoložive zelene površine i pretvoriti ih u beton i građevine. Prva je žrtva već pala: Središće se polako ali sigurno betonizira, i trenutno je možda najizgrađeniji kvart u Novom Zagrebu (ne računajući divlju i divlje urbaniziranu Kajzericu). Pogledajte na kartu, usporedite kako je to izgledalo prije deset godina i kako izgleda danas – otkrit ćete kako je četvrtina nekadašnje zelene površine oteta i komercijalizirana.

Nije to ništa novo, svojedobno su stanari Dugava, funkcionalno možda najbolje riješenog naselja (i primjera kako je moguće napraviti naselje koje služi stanovnicima, a ne oni njemu) vodili kratkotrajnu i uspješnu bitku protiv komercijalizacije svog središnjeg parka, mjesta gdje bi Janus, samo da je mogao, uredno sagradio košnicu za desetak tisuća novih stanara. Godinama kasnije, Siget se branio… od Turaka.

Ako su park obranili jednom, to ne znači da su ga obranili zauvijek: svojedobno je uspješno branjeno i baseball igralište, baš ono mjesto na kojem danas niče američka škola – a igralište šaptom pade.

Interes je uvijek postojao, a Središće je samo potencijalno najprofitabilnije naselje zbog svog položaja i blizine Bundeka, ironično upravo zelenog sadržaja koji nekretninama značajno podiže vrijednost. Već jako dugo priča se kako bi i hipodrom trebalo negdje iseliti, jer da mjesto nije pogodno. Letimičan pogled na satelitsku snimku, uz pomisao koliko kvadrat tog premium zemljišta može dati profita od gusto naseljenih stambenih kvadrata novih desetak ili petnaest tisuća stanovnika sugerira da faktor ipak nije miris iz štala.

Jesam li možda ksenofobičan ili jednostavno zadrto konzervativan, pa mi smeta što bi tamo došli neki novi ljudi, mahom mladi i perspektivni manageri, marketinški stručnjaci i vlasnici IT startupa koji samo što nisu postali novi Apple?

Nije upitno trebaju li se naselja razvijati i evolvirati, no to treba biti u funkciji stanovnika koji su već tamo, a ne potencijalnih budućih stanovnika kojih može biti ali i ne mora(*).

Janus, naime, ne brine za infrastrukturu. Što je pod zemljom njega pretjerano ne zanima, jer cilj je izgraditi, prodati i zatim graditi dalje. Hoće li biti dovoljno vode u cijevima, hoće li zimi raditi centralno grijanje, hoće li dolaziti do ispada energetske mreže – to Janusa ne zanima. Održivost, ugodnost života, sve su to beznačajne stvari; Janus angažira arhitekte destrolucije koji će fokusirano odraditi svoju sitnu česticu i za posao pokupiti novac, ne mareći za one finije aspekte svog arhitektonskog školovanja: za njih, uostalom, nisu niti plaćeni.

A da stvar nije bajna u Novom Zagrebu vidimo već i sad: najočitiji primjer je prometni kolaps koji se događa u špicama, kad je Dubrovačka avenija zakrčena gotovo od Zapruđa pa sve do rotora, maltene cijelom svojom dužinom. A nije tanka ta arterija: tri trake sa svake strane.

Dodajte novih desetak, dvadeset tisuća stanovnika, pa tako i desetak tisuća novih automobila koji nužno moraju proći baš tim pravcem i dobili ste pravi prometni ugrušak. Rotor, glavno mjesto začepljenja, ima kapacitet od pedeset tisuća vozila dnevno. Većina vozila koja tuda prolaze idu u ili iz Novog Zagreba. Bez ozbiljne i skupe rekonstrukcije, svaka nova prekosavska građevina osjetit će se kroz produženje svakodnevnog prometnog kolapsa.

Povećanje broja stanovnika nužno mora pratiti povećanje infrastrukture, a to se jednostavno neće dogoditi. Izgradimo dovoljno novih zgrada i stvari će početi kolabirati, a troškovi infrastrukture narasti, time i računi građana.

Promet ćemo teško poboljšati… iako, mrzovoljni Janus i za to ima rješenje: moguće je sa svake strane Dubrovačke otkinuti po još jednu traku (nauštrb beskorisnog zelenog pojasa između kolnika i pločnika), ili čak dvije, ako se riješimo pješačkog dijela: tko, uostalom, danas želi pješačiti?

Starosjedioci će u ovom grabežu proći najlošije – no to i nije začudno, jer Janusu nisu bitni: već imaju stanove koje su kupili i neće od njega kupiti novi stan, dakle jednako su vrijedni kao i to nesretno drveće koje samo potkopava asfalt i čini štetu. Nove zgrade po zakonu moraju imati osigurana parkirna mjesta. Prije to nije bio slučaj, niti je trebalo: u Novom Zagrebu se do prije desetak godina uvijek i svugdje moglo naći neko mjesto za parkiranje.

No, zakrčenjem ulica i parkirnih mjesta dogodit će se grabež jednog od ostataka društvenog vlasništva, pa će cijeli Novi Zagreb postati parkirna zona. Stanare u novogradnjama to vjerojatno neće jako brinuti jer će većina imati kupljene garaže ili privatna parkirna mjesta: harač će plaćati uglavnom starosjedioci. Oni tihi susjedi što gledaju svog posla i ne bi se šteli mešati.

Što učiniti, kako se obraniti?

Obzirom da je iz komentara na društvenim mrežama očito da starosjediocima nije svejedno i da se trude sačuvati ljudskost svojih naselja, neki aktivno a većina pasivnim odobravanjem, potencijala za otpor svakako ima. Dvije su stvari ključne: organiziranje i koordiniranje svih kvartova Novog Zagreba (ako danas padne stablo u Sopotu, već sutra će pasti i u Sloboštini), te aktiviranje zelenih površina.

Pasivnošću Janus sigurno neće biti zaustavljen, i polako će proždirati dio po dio naselja, onako kako već stanje na tržištu bude diktiralno najveći profit. U trenutku dok ovo čitate, upravo žvače Središće i možda će ga cijelog sažvakati, ne obazirući se na proteste domorodaca. I to će tako biti sve do trenutka kad lokalni domorodac kaže: “Mi predstavljamo glasove 100.000 birača iz cijelog Novog Zagreba”. To je sila koja može Janusa držati pod kontrolom, ali zahtijeva građansku svijest i ozbiljnu količinu dobre organizacije.

Zelene površine koje nisu u funkciji trebale bi se nekoj funkciji privesti: stvar je mašte i volontiranja stanovnika naselja da zelenu površinu oplemene i pretvore u ad-hoc park, šetnicu, dječje igralište ili sportski teren… nešto, samo ne zapuštenu livadu. Time bi ne samo pokazali da im je stalo do kvalitete života u naselju i do zelenila, već bi stekli i važnu svijest o tome da su te zelene površine zapravo njihove, to su površine stanara naselja i oni imaju i pravo i obavezu dati im svrhu i aktivno ih koristiti. Uloženi trud i inicijativa posve sigurno će biti nimalo laka prepreka betonizaciji zelenih površina.

No, najvažnije: grad će doći u poziciju da mora sa stanovnicima naselja razgovarati o tome što će se i kako u njihovom naselju graditi. Budimo realni, Novi Zagreb će se mijenjati, izgrađivati i prilagođavati novim vremenima. I ljudima i njihovim željama i potrebama, a bilo bi idealno da ti ljudi budu stanari tih naselja, ne građevinski poduzetnici.

Da bi se to dogodilo, stanovnici moraju osvijestiti svoje mjesto i svoju ulogu u životu naselja, postati aktivni participanti u svemu što se s naseljem događa i, na kraju krajeva, samima sebi i drugim susjedima urediti, uljepšati i održavati naselje; kao što već dobro znamo (ali lijeni smo da to promijenimo), nitko osim ljudi koji tamo žive neće brinuti o kvaliteti života. Za promjene, potrebno je mrdnuti guzicom. Online platforme služe samo umirivanju vlastite savjesti, akcija i promjena moguće su isključivo osobnim angažmanom u fizičkom svijetu.

Dobra stvar je da svaka akcija traži određenu, konačnu količinu uložene energije: to može biti puno uložene energije nekolicine volontera ponaosob, ili posve malo uložene energije svakog iz velikog broja ljudi okupljenih oko zajedničkog cilja.

Odgovara li vam da vas Janus sažvače, tja… i to je u redu. Samo nemojte kukati kad se promjena dogodi: tad je kasno. Ostanite zavaljeni u udobnu fotelju.

(*) Zanimljiva pretpostavka: obzirom da sve više ljudi iseljava iz Hrvatske, ali neki sele i u Zagreb koji polako postaje jedan od svega par živućih centara u državi, nije nemoguće zamisliti trenutak u kojem više od polovice preostalog produktivnog stanovništva živi u Zagrebu; kad se to dogodi, naslovnice novina više neće glasiti “Premijer primio gradonačelnika na konzultacije”, već “Gradonačelnik primio Premijera na konzultacije”.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.

18.03.2018. (12:11)

Even parity

Radoslav Dejanović o testiranju lijeka na hrvatskoj djeci: Eksperimentalna dječica

“Premijer Plenković na marginama sastanka u Davosu nagovorio je predstavnike farmaceutske tvrtke Roche, koja upravo razvija konkurentski lijek za spinalnu mišićnu atrofiju, da našu djecu uvrsti u klinička ispitivanja. Ne mogu se oteti dojmu da je sukus ove naoko sretne priče ovakav: ‘Ne možemo (ne želimo) više plaćati skupe tretmane vašoj djeci, ali sredili smo da sudjeluju u kliničkom ispitivanju – pa vi sad kako god želite'”, komentira Monitorov Radoslav Dejanović. Monitor.hr

26.12.2017. (00:59)

EVEN PARITY

Radoslav Dejanović: ICO – inicijalna javna ponuda žetona

Nije svaki ICO nepošten. Postoje tu ljudi iskrenih namjera, koji računaju da će pomodarstvo tog načina investiranja i njihovom ozbiljno osmišljenom projektu donijeti bolje početno ulaganje. No, kako je poput fame Bitcoina i u priču oko ICO-a počeo hrpimice ulaziti špekulantski kapital ljudi koji razumiju samo da je to nešto super što puno brže dobiva na vrijednosti od dionica, obveznica i drugih stvari iz kamenog doba, ljudi koji su spremni uložiti ozbiljne novce u nešto što uopće ne razumiju, tako se širom otvaraju vrata ljudima spremnim iskoristiti tuđu naivnost, piše Monitorov IT-stručnjak Radoslav Dejanović. Monitor.hr

12.12.2017. (12:19)

EVEN PARITY

Radoslav Dejanović o lokalnom ransomwareu: Bauk kruži Balkanom

Pojavio se ransomware koji cilja na zemlje regije. Sam po sebi, taj ransomware nije ni po čemu različit od drugog sličnog digitalnog zla. Ono što je zanimljivo je činjenica da se infekcija događa otvaranjem zaražene Word datoteke te se koriste lokalna imena osoba, imena lokalnih tvrtki, brojevi računa koji izgledaju autentično, a sadržaj poruke liči na dopis iz odvjetničkog ureda. Neiskusan ili nepažljiv korisnik tako bi lako mogao bez provjeravanja ispravnosti dokumenta aktivirati malware i zaraziti računalo, piše Radoslav Dejanović. Monitor.hr

08.12.2017. (10:21)

EVEN PARITY

Radoslav Dejanović: Hackiralo Bendera

Kriptovalute su česta meta (uspješnih) cyberkrađa. I to je ono što vam evangelisti kriptovaluta i proroci novog financijskog doba neće reći. Digitalni novac krade se relativno često, i krade se u velikim količinama. I ne dobiju svi pokradeni svoj novac nazad, piše Radoslav Dejanović i dijeli savjete oko kriptovaluta i rudarenja. Monitor.hr

08.12.2017. (10:19)

Hackiralo Bendera

Ako vas je zahvatilo kriptonovčano ludilo i sa žarom u očima pratite koliko je svakog ranog jutra narastao Bitcoin, kupujete čim malo padne jer će sutra već vrijediti višestruko više, planirate rano umirovljenje ili ste već napustili posao kako biste se psihički pripremili za život milijardera… onda ovo nije tekst za vas.

Želim reći da vas razumijem. U svojoj široj familiji imam izvrstan primjer kriptogroznice: gospođa u mirovini pitala me da joj objasnim što su te neke „kompjutorske valute”, jer je njoj njena prijateljica (sličnih godina) nedavno rekla da je to super stvar i da zašto i ona ne bi, poput nje, ulagala u kriptovalute – jer je to bolje od dionica i svega.

One opreznije među nama zanimat će informacija o provali u NiceHash, online servis na kojem su zainteresirani mogli iznajmljivati svoju procesorsku snagu za rudarenje neke od milijardi kriptovaluta („… and counting”) ili je pak unajmljivati kako bi pojačali vlastite kriptomišiće.

U načelu, NiceHash je posrednik, middleman između ljudi koji žele prodati svoju procesorsku snagu i onih koji je žele kupiti. Pomalo Ostap Benderovski pristup: „ideje naše, benzin vaš”; no, ništa loše u tome. I to je vrsta biznisa, dapače mudrog: u vrijeme (one prave) zlatne groznice obogatili su se tek rijetki sretnici, dok su ostali izgubili – ali ne svi: trgovci koji su prodavali opremu za rudarenje su više ili manje svi lijepo, ne spektakularno ali lijepo zaradili. Tako i ovo posredništvo, zapravo dobro osmišljen i relativno siguran posao, prihod bez rizika, epitom trgovine. Drugi rade, oni nadziru, raspodjeljuju i čuvaju.

I sve je to lijepo dok se ne dogodi cyberkriminal: provala. Ne tako spektakularna kao pljačka prave banke, sa pucnjavom, jurnjavom i prevrtanjem vozila u plamenu, ali provala koja je lopovima uprihodila (trenutno, obzirom da vrijednost Bitcoinu raste) potencijalnih 73 milijuna dolara.

Netko je ušao, prebacio preko 4500 BTC-a na svoj račun i u pet minuta postao kriminalno bogat.

Ti Bitcoini, baš kao i novac banke, nisu vlasništvo NiceHash-a, već onih rudara koji su iznajmljivali ili unajmljivali procesnu snagu, a tvrtka je bila samo posrednik. Kad opljačkaju banku, opljačkali su novac ljudi koji su ga banci povjerili na čuvanje.

No, banke su osigurane protiv takvih događaja; uvijek kad su u pitanju velike sume (pogotovo tuđeg) novca, mudro je osigurati se od neželjenih događaja. To košta (i uvrštava se u troškove koji se kasnije lijepo prebace na korisnike), ali pri nastupu štetnog događaja spašava glavu. Plus, banke su obavezne osiguravati se.

NiceHash je 2015. godine na svojim stranicama imao podatak o tome da surađuju sa tvrtkom BitGo koja, tvrdili su, u potpunosti osigurava sredstva u digitalnom novčaniku.

E, tu je problem. BitGo je tvrtka koja jest velika, respektabilna, možda i ozbiljna – ali to nije niti banka, niti osiguravajuća kuća. Riječ je o tehnološkoj tvrtci koja pruža određene usluge, i među njima jest način osiguranja digitalnog novčanika, a sama kupuje (pravo) osiguranje od ozbiljne osiguravajuće tvrtke.

BitGo ima određene sličnosti sa „starim” novčarskim sustavom jer osigurava do 250.000$ po novčaniku, plus 1% osigurane svote za veća osiguranja. No, ista tvrtka već je imala „nezgodu” sa Bitfinex provalom, unatoč hvaljenom sigurnosnom rješenju. No, valja napomenuti i kako se BitGo izvlačio od osiguranja zbog toga što je šteta nastala nepažnjom klijenta.

Ta je krađa tad skoro uništila Bitfinex koji je razmišljao čak i o raspodjeli gubitka među ulagačima koji nisu pokradeni, ali su se na kraju izvukli sa mnogomjesečnom otplatom ukradenog novca, dok svi gubitci nisu pokriveni.

Koliko, u takvom razvoju događaja, NiceHash može očekivati pokriće kroz BitGo? Sudeći prema objavi na službenoj Facebook stranici, moglo bi biti čupavo. Iako se u video poruci (neka mi nitko ne zamjeri, ali poprilično amaterskom pokušaju kontrole štete – javite se, fantje, znam odlične PR stručnjake koji bi ovo pokrili daleko kvalitetnije) spominje iznimno sofisticiran hackerski napad (o čemu imam svoje neko mišljenje), problem bi mogao nastati ispostavi li se da je riječ o trivijalnom sigurnosnom previdu u sustavu ili nekoj drugoj ne-baš-tako sofisticiranoj tehnici, u kojem slučaju bi BitGo mogao raditi probleme oko osiguranja, a pitanje je da li bi NiceHash mogao ponoviti otplatu na način kako je to odradio Bitfinex.

No, ono što želim ovdje napomenuti nešto je posve drugo: kriptovalute su česta meta (uspješnih) cyberkrađa. I to je ono što vam evangelisti kriptovaluta i proroci novog financijskog doba neće reći. Digitalni novac krade se relativno često, i krade se u velikim količinama. I ne dobiju svi pokradeni svoj novac nazad.

Dakako, o tome se ne priča jednako kao što ni banka potencijalnim novim klijentima ne priča o mogućnosti da bude opljačkana, ili da krah novčarskog sustava spriječi klijenta u podizanju vlastitog novca, ili o nekoj trećoj, malo vjerojatnoj ali ipak realnoj strahoti.

Tako i kriptovalute: sve što u novinama možete o njima pročitati su fenomenalne priče o nevjerojatnom rastu i sretnoj budućnosti u kojoj će svi koji sad ulože biti multimilijunaši, ako ne i multimilijarderi, bez oranja i bez kopanja: sjediš, i na monitoru samo pratiš kako se automatski bogatiš.
Ono ružno vam nitko neće ispričati.

Jer, ne zaboravite: kriptovalute nisu regulirano tržište, već Divlji Zapad, i to u vrijeme zlatne groznice. Svašta se tamo može naći. Postoje dobri razlozi zašto su novčarske institucije tako snažno regulirane i nadzirane, upravo zato da se znaju pravila i da se zna što se čini u kojem trenutku, uključujući tu i izvanredne situacije.

U nereguliranom kripto svijetu, takve regule su vrlo slabe ili nepostojeće, što omogućuje veliku plastičnost tog tržišta, ali pritom i veliku nestabilnost i nesigurnost – puno veću od „klasičnih” novčarskih institucija.

Zato, pamet u glavu. Ne želim sugerirati niti da se bavite, niti da se ne bavite kriptovalutama. Odlučite sami. Pripazite samo na jednu stvar: kad vam netko krene prodavati priču, obavezno si dajte truda provjeriti i drugu stranu te medalje. To često zna biti naporno, ali jednako često i spašava od gubitka novca.

Jednoj stvari ne vjerujte: ne postoji sustav koji generira vrijednost na osnovu samog sebe; stariji će se sjetiti i domaćeg buma vrijednosnica kojima je vrijednost rasla bez obzira na poslovne rezultate tvrtke koja je izdala vrijednosnicu, a sjetit će se i kako je to završilo. Budite jako oprezni na benderovska obećanja o bilo kakvom bogatstvu preko noći, a da to ne uključuje ispunjavanje listića lutrije.

Najzad, u svjetlu gore opisanih sigurnosnih problema, jedan savjet od srca: nemojte koristiti aplikacije za financijsko poslovanje na mobilnim uređajima, kao niti bilo koji drugi softver koji čuva neke vama drage i vrlo tajne podatke, ako oni sami nisu čvrsto zaštićeni na način koji nije ovisan o platformi na kojoj se nalazi.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.

28.08.2017. (08:54)

EVEN PARITY

Dejanović: Bitcoin groznica

“Fantastičan rast vrijednosti Bitcoina navodi me na pomisao kako je riječ o još jednom balonu koji će puknuti, a onda će mnogi plakati. Ovaj eksperiment govori manje o tehnologiji, a puno više o ljudskoj prirodi. Pokazao je da jedna matematička ideja ima smisla, da postoji praktična primjena tehnologije, ali i to da je, rekao bih, moguće i donekle pretpostaviti buduće događaje oslanjajući se na univerzalne karakteristike ljudske naravi: pohlepu i glupost”, piše Radoslav Dejanović. Monitor