Recenzija albuma: Birds in Row - Gris Klein (2022) - Monitor.hr
10.10.2022. (22:00)

Ćud im je ostala ista, samo je drugačije ispoljavaju

Recenzija albuma: Birds in Row – Gris Klein (2022)

Album je slika svijeta s pozitivistički umivenim porukama iz blata, kaljuže i govana, tematskim preokupacijama vrlo slično Bonu čija je glava uvijek bila u nebesima, a ovdje malte ne da se kristalizira između redaka floskula ‘u najtežim trenucima je bitno da se svi držimo za ruke’. Struktura kompozicija se stoga drži neuobičajeno lagodnog minimalizma nafeganog dinamičkim aranžmanima pobijajući onu njihovu raniju shemu da im pjesme nalikuju jedna drugoj. Nepredvidljiv je ovo rad od početka do kraja s usponima i padovima u lucidnim izletima od agresije do iznenadne mirnoće i staloženosti. Terapija


Slične vijesti

Nedjelja (18:00)

Vratila se žena

Erykah Badu & The Alchemist – Before the World Blows: Kontra inflacije R&B-ja

Erykah se odavno specijalizirala za neprolazne veličanstvene albume neosoula i R&B hip hop crossovera. Od njenih pet studijskih LP izdanja četiri su neosporno antologijska. Premda je u posljednjih nekoliko sezona imala dosta koncertnih aktivnosti činilo se kako je ipak više zainteresirana za brzorastući biznis oko legaliziranog kanabisa u koji je ušla s vlastitim brendom That Badu. Perspektiva se počela mijenjati tek prošle zime s najavom snimanja novog albuma s proslavljenim producentom The Alchemistom. Recenzija na Ravno do dna

02.09. (16:00)

Izraziti tugu progressive metalom

Mastodon – Marrow Deep: Tuga i krivnja poslije Brenta

Smrt bivšeg gitarista nadahnula je novu ploču Mastodona, ali ujedno i promiješala karte otvarajući prostor za neke nove zvukove, kao i brojne slavne goste. Brent Hinds bio je možda najistaknutiji među njima, ali s vremenom je njegovo (auto)destruktivno i nepredvidivo ponašanje postalo, kao što je često slučaj u glazbenom svijetu, svojevrsnim albatrosom obješenim za vratove ostalih članova i početkom prošle godine donijeli su tešku odluku i izbacili nepouzdanog lead gitarista iz benda. Uslijedilo je razdoblje u kojem je Hinds javno istupao govoreći ružne stvari o svojim bivšim kolegama, a samo pet mjeseci kasnije – pred malo više od godine dana – Brent je poginuo u motociklističkoj nesreći. Momci iz Mastodona ostali su u šoku: morali su se pitati koliko je otkaz koji su mu uručili imao veze s njegovom smrću.

Govorit će o tome mnogo i javno, kao primjerice u kratkom filmu “The Mastodon in the Room” koji su mu posvetili, no osjećaj tuge zbog gubitka, ali i krivnje postat će i kamenom temeljcem za njihov novi album “Marrow Deep” koji je već sad naširoko prihvaćen kao njihovo najbolje izdanje još tamo od “Crack the Skye” iz 2009. Ravno do dna

29.08. (19:00)

Malo manje masivni napad

Tricky – Different When It’s Silent: Tužni majstor ceremonije

Već dugo, barem desetljeće, čini se kako Adrian Thaws sve manje želi biti Tricky. Ovih 14 pjesama vjerojatno predstavljaju i najdalji odmak koji je Thaws dosad napravio od klasičnog bristolskog zvuka, u čijem je stvaranju imao presudnu ulogu – najprije surađujući s Massive Attackom, a potom i vlastitim remek-djelom “Maxinquaye”. Umjesto toga ima mnogo više gitara, smještenih negdje između tjeskobe post-punka i sanjivosti shoegazea, s čim bi, sudeći po “Different When It’s Silent”, bilo dobro da nastavi i u budućnosti. Tricky je na njemu, barem u izvođačkom smislu, tek master of ceremony, no od ekipe kojom se okružio mogao bi još puno toga izvući. Recenzija na Ravno do dna.

05.08. (00:00)

Svirajte nešto žestoko

Bad Brains – I Against I: Četrdeset godina ploče koja je zauvijek promijenila hardcore

Uz presudnu ulogu koju su odigrali u razvoju brojnih bendova i scena, vašingtonskim Bad Brainsima treba odati priznanje i za razbijanje dvije predrasude vezane uz punk. Prva je ona da pankeri ne znaju svirati – članovi grupe prve su glazbene korake napravili u jazz sastavu, dok se druga odnosi na tvrdnju da je u pitanju žanr rezerviran isključivo za bijelce. Crnih pankera bilo je i ranije, no Bad Brains su svakako prvi afroamerički punk bend s golemim i izuzetno širokim utjecajem. Henry Rollins često je isticao kako su mu promijenili život, Beastie Boys su inspirirani njihovom eklektičnošću stekli hrabrost prijeći iz hardcorea u hip-hop, a album kojim se ovdje bavimo kasnije su kao putokaz na svojim ključnim ostvarenjima koristili Faith No More, Red Hot Chili Peppers i Living Colour.

“I Against I“ objavljen je prije četrdeset godina, u trenutku kada je grupa sijala kaos po američkim i europskim pozornicama već čitavo desetljeće, kao njihovo treće i presudno studijsko ostvarenje. Na njemu su prestali biti samo najbolji hardcore bend na svijetu i tu agresivnu vrstu punka proširili na niz žanrova od kojih su neke, poput crossover thrasha, pritom skoro pa izumili. Vedran Harča za Ravno do dna

27.07. (20:00)

Muzika za svačije tržište, s ukusom

Yard Act – You’re Gonna Need a Little Music: Karta za Ameriku

Pretprošle godine Yard Act imao je u rukama zamalo perfektan drugi album „Where’s My Utopia?“, vrhunsko izdanje UK dance punka u produkciji Remija Kabake iz Gorillaz. Za treći album jorkširski bend je u Leedsu opremio vlastiti studio gdje je na 6-mjesečnom sessionu snimio 40-ak demo traka i probrao 11 pjesama za završne radove obavljene u Los Angelesu s top producentom, kažu na Ravno do dna, a mi poručujemo da bacite uho.

17.07. (21:00)

Ispovijed na disco podiju

Madonna – Confessions II: Mračni disco kraljice popa

Poveže li se Madonnino učestalo pozivanje na ples, kojem daje važnost duhovnog pročišćenja i ozdravljenja, stvari nekako liježu na svoje mjesto kad se uzme u obzir da je današnji svijet postao tempirana bomba nakupljenog stresa. Madonna time cilja u dva smjera. U prvom, iako u poodmakloj dobi, ali u duhu titule „kraljice popa“ i vladarice plesnih podija s albumom pokušava izvesti svoj labuđi pjev, tj. ponuditi vrhunski plesni album, a s druge strane ne skriva tmaste misli, strahove i želju za oprostom. Recenzija na Ravno do dna

 

14.07. (15:00)

Neka se čuju gitare

Jack White – Frozen Charlotte: Ponovno rif u prvom planu

Nakon nekoliko albuma s kojima je testirao gdje su mu granice, White se na prošlom albumu vratio onom što najbolje zna, a sad je nastavio sigurno koračati tim putem. Ovo opet nije neka revolucija, već gaženje utabanim putem garažnog blues rocka. Ali kad on to radi, jasno je da sve zvuči urnebesno ludo, kao da ga neki đavo tjera na vražja posla, kažu na Muzici.

11.07. (13:00)

Slušanje na maksimum

Porto Morto – Minimum: Trkači na duge staze

Ovo je uvjerljivo najambiciozniji, najkompleksniji i najobimniji projekt u opusu zagrebačke sedmorke. Dok pretprošli album „Portofon“ traje svega 32 minute, a prošli „Porto Pop“ standardnih 36 minuta, „Minimum“ je s gotovo maksimalnim rizikom rastegnut na 58 minuta. Kad se materijal prebaci na vinil to će svakako biti dupli LP. U digitalnom formatu i ovakvom rasporedu pjesama djeluje malo drugačije i povremeno zvuči kao su da su dva albuma spakirali u jedan. Ako ste danas u frci s vremenom radije ga ostavite za sutra, nemojte skipati – poručuju na Ravno do dna

13.06. (18:00)

Yesterday i malo sutra

Paul McCartney – The Boys of Dungeon Lane: Album okrenut prošlosti, ali ne i nostalgičan

McCartney je od sve četvorice Beatlesa imao svakako komercijalno najuspješniju solo karijeru, no bez obzira na njegov neupitni autorski status, u retrospektivi začuđuje prosječnost nekih dijelova diskografije. Prvi albumi “McCartney” i “Ram” su bili nepretenciozni, ali vrlo dobri, a kasnije revalorizacije su drastično promijenile tadašnji mlaki prijem. “The Boys of Dungeon Lane”, kao i albumi što mu prethode u zadnjih dvadesetak godina jest okrenut prošlosti, ali nije nostalgičan, jer Macca svoje djetinjstvo i mladost ne idealizira niti mu pridaje romantičarsko ruho. Prošlost je za njega idealistički supstrat, niz zvučnih i drugih osjetilnih asocijacija, nekadašnji realitet koji više nema materijalno uporište, jer „ništa nije izgrađeno da traje“. Prema tome, ostaje memorija, ma kako bila varljiva ili nepouzdana, ali na autorovoj hijerarhiji vrijednosti zauzima visoko mjesto. Kažu na Music Boxu

12.06. (19:00)

More nježnog dečka

Klinika Denisa Kataneca – Ununani: Crvi ispod pliša

Naglašavajući kontrast između bezbrižnih djetinjih vizija i tjeskobne jeze egzistencije Katanec u svojim stihovima postiže mnogo više od prosječnog emo ‘pjesnika’ ogorčenog na život. Utisak koji ovaj album ostavlja mogao bi se dočarati vizijom u kojoj dijete grli plišanog medvjedića, ali osjeća da u tijelu igračke migolje crvi – kažu na Ravno do dna