Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Ima se, može se
Repecki: Država troši milijune na kabanice i olovke da bi promovirala obnovu nakon potresa. Pa što je to nego li ruganje građanima?
Država, kako bi promovirala da ipak nešto radi po pitanju obnove, namjerava potrošiti preko dva milijuna kuna za nabavu promotivnih materijala, poput letaka, kišobrana, kemijskih olovki, blokova, kišnih kabanica, pa čak i platnenih maski na kojima će biti istaknute oznake projekata obnove. Osim toga, namjeravaju plaćati i reklame na radiju, televiziji, društvenim mrežama, portalima itd. Nejasno je, zapravo, koga bi te njihove reklamne kampanje trebale informirati i o čemu, s obzirom na to da se radi o obnovi državnih nekretnina. Znači obiteljskih kuća koje su u vlasništvu države i kojima upravlja Središnji ured za stambeno zbrinjavanje, a ne o privatnim nekretninama. Znači, država će potrošiti preko dva milijuna kuna kako bi nas informirala da radi ono što im je i tako obveza. Piše Marko Repecki za Telegram
