Šajatović: 17 godina pojedinačnih uspjeha i kolektivnog neuspjeha - Monitor.hr
22.12.2022. (13:00)

Uzdaj se u se

Šajatović: 17 godina pojedinačnih uspjeha i kolektivnog neuspjeha

Prvi broj poslovnog tjednika Lider izašao je 5. listopada 2005., u tjednu kad je Hrvatska formalno počela pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji. Devetstoti broj izlazi u danima kada se odbrojava kada će kunu zamijeniti euro i kada će Hrvatska ući u šengenski prostor. Od 2005. do danas, na razini pojedinačnih projekata mnogi su pošteno napravili uspješne karijere i razvili uspješne tvrtke. Ali, puki zbroj uspješnih poslovnih projekata, koji više-manje izgledaju kao arhipelag međusobno nepovezanih otoka, bez sinergijske nadgradnje, doveo je do toga da unutar Europske unije prema BDP-u nismo uspjeli preskočiti ni jednu drugu zajednicu. Ali druge jesu nas. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Danas (15:00)

Podijeljeni iznutra, ujedinjeni u nogometu

Markovina: Navijanje i emocije, BiH i Hrvatska

Sve što se upravo u Bosni i Hercegovini događa u vezi s Mundijalom i nastupom reprezentacije na njemu, predstavlja savršeni odraz sveopće unutrašnje destrukcije, ali i svega onoga lijepog od čega je ta zemlja sačinjena i svega onoga kakva bi u ljepšem svijetu mogla biti. Evidentni rat simbolima i zastavama i čitava rasprava oko toga, s argumentacijom među nacionalističkim dijelom Hrvata da bi oni sasvim sigurno navijali za BiH, da nema toliko zastava Republike Bosne i Hercegovine, s ljiljanima, koje njih traumatiziraju i podsjećaju ih na ratne traume.

Kada pak govorimo o drugome, ne možemo zaobići da su svim destruktivnim nastojanjima unatoč, vodstvo saveza, stručni štab i ekipa reprezentacije doista sastavljene od svih u Bosni i Hercegovini, da evidentno dišu kao jedno i da su tu činjenicu i emociju prepoznali mnogi u zemlji, regiji i svijetu Konačno da je plasman na Mundijal probudio neku utopijsku nadu da je drugačija Bosna i Hercegovina moguća. Dragan Markovina za Peščanik

Jučer (18:00)

'Bog u Tribunju ima svoj financijski plan'

Dežulović: Šijavica s Isusom

Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1

Nedjelja (22:00)

'Ko sme da protureči nauci?'

Dežulović: Filozofski avion

Statistika profesora Aleksandra Vučića srpske je intelektualce na putu za Tivat podsetila na istraživanje američkog časopisa Žurnal of Statistiks Edjukejšn, koji je pre tridesetak godina objavio formulu za apsolutnu bezbednost od terorizma u vazdušnom saobraćaju. Šanse da u avionu kojim putujete bude i terorist sa paklenom mašinom prilično je, naime, bezbednih jedan naprama deset miliona, ali verovatnost da u avionu, ne znajući jedan za drugog, budu dva čoveka sa bombom, praktički je nemoguća: šanse za to su na kvadrat manje, deset miliona puta deset miliona, odnosno tačno jedan naprama stotinu biliona!

Pouka? Kad budete pakirali prtljagu za let – poentirao je Žurnal od Statistiks Edjukejšn – ne zaboravite da ponesete paklenu mašinu: šanse da u avionu istovremeno budu dvojica sa bombom apsolutno su nikakve! Tako su, eto, računali matematičari na beogradskom aerodromu: kolike su, molim vas, bile šanse da pored njih petorice sa krivičnopravnom evidencijom u avionu za Tivat budu još petorica takvih? Pa su tako, shvatili ste, računali i ostali. I naposletku – da skratim – ceo avion, svih njih osamdeset četvorica, ispali teroristi sa bombom. Da, pardon, kriminalci sa evidencijom. Boris Dežulović za Novosti.

Nedjelja (16:00)

Neka najbolji pobijedi, ali pod našim uvjetima

Jergović: Zašto je ovo svjetsko prvenstvo slično onom protiv kojeg su se pobunile majke sa Svibanjskog trga

Jedino svjetsko prvenstvo nalik ovom odigrano je 1978. u Argentini. Istina, i ono 1934. održano je u Mussolinijevoj, fašističkoj Italiji, ali toga se odavno već nitko ne sjeća, a ni ta Italija još uvijek nije bila nasrnula na Etiopiju, niti se nalazila izvan civilizacijskog konteksta unutar kojeg je moguće igrati nogomet. Za razliku od Jorgea Videle i Adolfa Hitlera, Donald Trump odvažio se podrediti Svjetsko prvenstvo političkim, ideološkim, pa i supremacijskim i rasnim kriterijima vlastite politike. Nakon toga, američke su imigracijske službe započele sa selektivnim maltretiranjem nogometaša i pratećeg osoblja, iz zemalja koje nisu podložne Trumpovom režimu, ili prema kojima ima zazor iz otvoreno rasističkih razloga. Najboljem afričkom sucu zabranjen je ulazak u SAD, samo zato što je iz Somalije. Gianni Infantino na to je samo slegnuo ramenima.

Neobično je samo to što reakcija iz Europe i iz slobodnih zemalja Zapada na sve ovo, zapravo, i nema. Jednima, nogomet je, ipak, samo zabava i igra. Drugi, pak, patriotski raspoloženi, bliski su idealima Trumpova režima i ne bi ni okom trepnuli kada bi on svim sportašima i sportskim funkcionarima židovskoga, pardon muslimanskoga i arapskog podrijetla, zabranio dolazak u Sjedinjene Američke Države. To je nešto što će na ovim društvima ostaviti zlokobnijeg traga od svega što mogu sugerirati ijedne sportske igre. Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (10:00)

Priprema, pozor, apatija!

Basara: Kultura izbora

Kad moja neznatnost huška na izbore, ona to čini u nadi (mnogo manjoj od sumnje) da će se zamrle političke tenzije povećati, što se poslednjih nekoliko predizbornosti i izbornosti nije događalo, ali što nije – kako se (opet pogrešno smatra) – povećavalo „tenzije“ nego je povećalo letargiju, inerciju i – poslužiću se medicinskom terminologijom – nekrozu društvenog tkiva.

Ono, fakat, histerična politička scena je prepuna netrpeljivosti, omraza, prepičkavanja i pičkaranja, povazda tu vrcaju varnice, bude tu i uličih okršaja, ponekad i razbijenih izloga i glava, ali to je samo pirotehnika, dimna zavesa (od pičkinog dima) koja sakriva da je ovo društvo utonulo u stravično političko mrtvilo i odsustvo bilo kakve ideje šta (i kako) dalje od sutrašnjeg dana.

Nijedna od opozicionih stranaka i pokreta, uključujući studentski, nema primjedbi na Vučićev (Ćosićev, Miloševićev, Koštuničin) nacionalni program i politiku, svima pomenutima smeta samo modus operandi kojima Vučić taj program i tu politiku sprovodi.

A ja vama kažem: u ovom mrtvilu i ćorsokaku, u nacionalnom jedinstvu oko svega osim Vučića, samo se takva politika može sprovoditi. Bolje ne može. Gore može. I možda će moći. Svetislav Basara

Subota (20:00)

Socijal-liberalizam - dobro zvuči, a ne znamo što znači

Ivančić: Rat liberala

Uopće, trebalo bi s vremena na vrijeme povesti računa o lažnome predstavljanju hrvatskih političkih formacija. Hrvatska socijalno-liberalna stranka od ranih je dana bila liberalna onoliko koliko je, na primjer, Hrvatska demokratska zajednica bila demokratska, dakle suštinski – na planu dnevnoga djelovanja – puna prezira prema terminu što ga nosi na svojoj etiketi, pa su svejedno HSLS-ovcima puna usta liberalizma, a HDZ-ovcima demokracije. Kada floskule dopiru s viđenijih partijskih pozicija, konceptualni nesporazum dobiva onu očaravajuću notu kao kad alkoholičar nastupa s mjesta ravnatelja ustanove za liječenje ovisnosti. Treba li iz svega izvući zaključak da se među hrvatskim liberalima vodi rat do istrebljenja između desnoga i lijevog krila? Kao loše upućenome nevježi, pritom tek ovlašno zainteresiranom za temu, teško mi se nositi s tom dilemom, jer na sceni još i mogu uočiti lijevo i desno krilo, ali ne i liberale. Viktor Ivančić za Novosti.

Subota (14:00)

Budućnost je tu

Dežulović: Kad roboti igraju moravac

Ukratko, ako je potpisani novinar dobro razumeo, zahvaljujući robotima u Srbiji će se otvoriti nova radna mesta. Jer šta? Jer neko mora i da pravi robote, je li tako?, tako je. I kad se nakon Šapca kineske fabrike robota otvore diljem zemlje, Srbija će da procveta. Šta će, međutim, da rade svi ti roboti koje Srbija proizvede?, upitao se onda potpisani novinar.

Na primer, u fabrikama: roboti su pouzdaniji, tačniji i jevtiniji od ljudi, rade dvadeset četiri časa dnevno i ne traže leba da jedu. Znači li to da će na kraju zameniti i ljude u fabrici robota u Šapcu? Dabome da znači, zato ćemo i da ih pravimo. Roboti će, dakle, sami sebe da prave? Tačno. Ja se izvinjavam, ali šta će onda Srbi da rade?

Šta će Srbi da rade?!, zaprepastio se predsednik pred novinarskom glupošću. Ništa. Ništa? Tačno. Mogu, na primer, da plešu. Evo, nemam pojma, moravac.

Celom Nacionalnom ansamblu narodnih igara i pesama Srbije, shvatate, on platio avionske karte do Šangaja i natrag, obezbedio im hotelski smeštaj, obroke i dnevnice, potrpao ih onda u autobus i odveo na Kineski zid – desetine hiljada evra platila Republika Srbija da se na Kineskom zidu zaigra moravac, kako bi se gospodin predsednik osećao kao kod kuće – dok kineski roboti besprekorni moravac igraju za dž. Boris Dežulović za Novosti.

Petak (14:00)

Brončana posla i gipsane maštarije

Andrassy o reakcijama na fotku u badiću pored bazena: “Tko mi je kriv što se ne kupam u skafanderu”

Normalno je i da žena bira odjeću koja joj se sviđa, svaka po vlastitom ukusu – moj ukus je većinom “profesorica tjelesnog”, dijelom zbog toga što mi se ne da drugačije, ali u Rovinju mi se dalo… i odlučila sam da smijem, opet zato što je to normalno. Ono što je nenormalno je da netko u moje ime – ili u ime bilo koje druge žene – odlučuje da je odjeća “preizazovna.” Što znači preizazovna? O kojem izazovu pričamo?

Kad se sljedeći put nađete u šetnji gradom, bilo svojim, bilo nekim u kojem ste samo turistički, bacite oko na statue žena koje su svojim djelovanjem zaslužile bit ovjekovječene u bronci. Bacite oko i na njihove, netko tko nije dama bi rekao sise, ali ja ću reć grudi – zašto je na mnogima baš u tom predjelu izlizan premaz, odnosno boja?

Zato što ih netko dira? Prije nekoliko godina, u Leedsu se dogodila najezda muškaraca koji su dirali, ljubili i lizali gipsani kip žene, a kad je njihova pohota prerasla u viralni problem, branili su se jednom od najgorih ideja u povijesti najgorih ideja: “Mislili smo da je prava žena.” Konkretno, mislili su da je riječ o umjetnici koja je obojila tijelo i glumi da je kip, što je… poziv da ju ližeš? Naravno da nije poziv, nego IZAZOV. Andrea Andrassy za Miss7

Četvrtak (13:00)

'Ali, Hal, zajebavali smo se', uzaludno će Dave

Dežulović: Ima li zajebavanja s AI-jem?

Kada ja upozorim mog druga Vinka da je za ljudski mozak od čitanja Facebook statusa Ivice Bubala bolji fentanil – mrvu skuplji, ali sigurniji – Zuckerbergova tehnologija smjesta pali uzbunu, briše komentar i suspendira me s Facebooka, jer “kršim Standarde zajednice” i podržavam “kupnju, prodaju, promoviranje ili razmjenu droga koje izazivaju tešku ovisnost”. Nije meni, doduše, nešto ni stalo do toga, jebo Facebook – više ja zaradim na jednom Sweet’N Low pakiranju fentanila nego u godinu dana pisanja komentara na Fejsu – pa vam sve ovo i ne pričam zbog Ivice Bubala i sintetičkih opioida. Pišem ovo zbog tehnologije koja ne razumije jednostavan humor i bazičnu ironiju, i koja vas je zbog toga u stanju društveno diskvalificirati: danas s društvene mreže, a sutra iz društva kao takvog. Boris Dežulović za N1

07.06. (09:00)

S TikToka na čelnu poziciju

Raos: Demokracije možda ne prolaze kroz krizu povjerenja, već kroz krizu proizvodnje elita

otovo cijelo posljednje desetljeće političke rasprave na Zapadu vrte se oko nekoliko istih pojmova: populizam, ideološka i kulturna polarizacija, dezinformacije, društvene mreže, umjetna inteligencija te pad povjerenja u institucije. Veći dio 20. stoljeća obilježila je jasna dominacija institucija. Političke stranke proizvodile su političare, sveučilišta razne profile stručnjaka, redakcije novinare, a državna administracija upravljačke kadrove. Taj je sustav bio daleko od savršenog. Često je bio spor, zatvoren te sklon reprodukciji postojećih privilegija. Međutim imao je jednu ključnu funkciju: filtrirao je ljude prije nego što bi dobili ozbiljan društveni utjecaj. Autoritet nije proizlazio samo iz osobne karizme ili popularnosti, već i iz sâme institucije koja je stajala iza pojedinca. Danas taj model ubrzano slabi, kaže Višeslav Raos za tportal.