Već sam ti rekao da uvažavam to što tražiš da se maknem malo više udesno. Shvatio sam poruku, mičem se koliko mogu, ali nastaviš li me dalje gurati past ću s kreveta, jebo ga bog! I što onda imamo? – reče Andrej Plenković Biračkome tijelu.
“Onda imamo pad s kreveta”, mirno reče Biračko tijelo.
Blizu dvjesto kila žive vage Biračkoga tijela razbaškarilo se posred postelje, u donjem rublju XXXL formata, raširenih ruku i nogu, naguravajući tehničkog premijera uz sami rub. Kakav fićfirić, pomisli. Kad već dijeliš krevet s Biračkim tijelom – a jednom u četiri godine si, htio-ne htio, to obavezan činiti – nitko normalan ne očekuje da mu bude udobno.
“Što ustvari hoćeš?” upita Plenković odgurujući napasnika nogama.
“Bolje je da znaš što neću”, reče Biračko tijelo. “Neću Srbe, neću Novosti, neću Istanbulsku konvenciju, neću abortus…”
“Ali to je neinteligentno!” obrecnu se Plenković.
“Neinteligentno je očekivati da Biračko tijelo bude inteligentno“, mirno reče Biračko tijelo.
“Mislio sam da si u stanju shvatiti moju strategiju. Ali očito nisi.”
“Što se tu ima shvatiti?”
“Da nema boljeg načina za vođenje radikalno desne politike nego da se nominalno držimo političkog centra”, reče Plenković. “Razumiješ? Desničarski ekstremizam neusporedivo je efikasniji uz centrističku kamuflažu. Osam godina se ja trudim to demonstrirati u praksi, a onda mi Biračko tijelo pada s Marsa, i to ravno u postelju, s namjerom da me izgura. Što bi rekli Srbi, džabe sam krečio!”
“Što si krečio?”
Razgovori ugodni kakve ih iza kulisa zamišlja Viktor Ivančić, za Novosti.
