Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Sljedbenici olova i olovnih žica
Sead Alić: O jeziku olova ili autocenzuri
Autocenzura je uvijek uspješnija od cenzure. Ona je nevidljiva. Za nju se nikad nikoga ne može okriviti. Barem ne službeno. Uvijek je prisutna tamo gdje se ništa ne kritizira, a cijelo vrijeme govori o važnosti kritike. Autocenzura suvremenog kukavičluka ima estetski karakter. I jezik je sredstvo i autocenzure i cenzure. Jezikom se podižu zidovi koji su viši i snažniji od bodljikave žice na granicama. Osim toga zidovi jezika omogućuju da se uljezi prepoznaju i kad prijeđu granice ukrašene bodljikavom žicom. Za zidove jezika ponajviše je krivo – olovo. Ono je omogućilo tiskarsku tehnologiju, a ova je tehnologija omogućila nacionalizme. Tako je govorio Marshall, a ja mislim da je bio u pravu. Svi veliki nacionalisti ljudi su tipografskoga uma. O autocenzuri, olovu i o tome zašto je važno vjerovati u propagandnu poruku Budimo odgovorni (ironično, doduše), povezuje i zaključuje Sead Alić u novom tekstu za Epohu.
