Starešina: Čuđenje i razočaranje doktora Banožića nije teško razumjeti - Monitor.hr
14.08.2023. (10:00)

Doktoru znanosti neće imati tko da piše

Starešina: Čuđenje i razočaranje doktora Banožića nije teško razumjeti

Doktor Banožić dovoljno je duboko klijentelistički umrežen da znade kako u povlaštenoj hrvatskoj političkoj i društvenoj kasti ima mnogo sličnih, a moguće i lošijih doktora od njega. Zato ne čudi da se doktor Banožić pita zašto baš njega razotkrivaju među tolikima. Od 2014. do 2022. u Hrvatskoj je priznato čak 1088 diploma s različitih, mahom privatnih sveučilišta iz BiH i Srbije i to po brzom postupku. Ni sličnom onom mrcvarenju koje su u 1990.-ima u postupku nostrifikacije diploma prolazili mladi hrvatski povratnici, diplomandi s tamo nekih pariških Sorbonnea. U sljedećem koraku više neće biti glupi oni koji padaju razrede i stječu doktorate po benzinskim crpkama, već oni koji ne znaju kupiti diplomu i osvojiti ‘poziciju‘. U tom sustavu doktor Banožić jednom će i postati profesor. Ali komu? Zbog takvih doktora i takvog sustava su oni koji vrijede otišli. Odlaze. I otići će. Višnja Starešina za Lider.


Slične vijesti

Prekjučer (11:00)

I njega zaboli uvo

Basara: Donald Bastać

Umesto drekavaca na letnju scenu su stupili atentatori-diletanti koji ili promaše političarsku „metu“, ili je samo rane i završe likvidirani po kratkom postupku. Globalno javno mnjenje je saglasno u smatranju da je neuspeli atentat Trampu popločao put u Belu kuću, kojoj sve više priliči i epitet „luda“. Bilo je predvidivo da će teoretičari zavere ispresti priču da je upravo s tim ciljem Tramp i upriličio neuspeli atentat. U šta, bez obzira na to što je Tramp spreman na sve, sumnjam. Preveliki bi bio rizik. Nevična ruka može zadrhtati u odsudnom trenutku… Ne pije vodu.

Kako god, neuspeli atentat na Trampa – koji je povećao izglede za njegov povratak u Belu kuću – kao da je dao krila šarenom, ali homogenom međunarodnom društvu, među njima i našem, koje puno očekuje od Trampovog uspenija na vlast.

Možda grešim, ali mi se čini da su to očekivanja bez krčmara. Sve govori – i sam Tramp to javno govori – da on naprosto nije ličnost koja bi pomogla bilo kome osim sebi, a da je ličnost sprema ko zapeta puška da svakog zajebe. Svetislav Basara

Petak (13:00)

Against all odds

Markovina: Što Vučić i opozicija mogu naučiti od Plenkovića

Birački spiskovi realno u Hrvatskoj nisu sređeni i izborni sistem ide na ruku HDZ-u, ali ne postoji već desetljećima nikakva stvarno utemeljena sumnja da su bilo koji izbori ukradeni. Dodatno, opozicija je premoćno pobijedila u tri od četiri najveća grada u zemlji. Na kraju krajeva i ništa manje bitno, HDZ ne radi aktivno na razbijanju opozicije, SDP je zadržao snagu i stabilno biračko tijelo od 15-ak posto glasova, što, npr. Demokratska stranka u Srbiji nije, opozicija je zaista opozicija i na izborima nema fantomskih i zavaravajućih lista, s izuzetkom Domovinskog pokreta. Poanta je, razumjeli ste, u tome da u Hrvatskoj već postoji doslovno sve ono što opozicija u Srbiji traži, pa i snažna opozicijska infrastruktura i bitne lokalne sredine u kojima se HDZ ne može ni približiti vlasti, sam Plenković bez obzira na sve autokratske tendencije koje iskazuje, jednostavno nije autokrat, ni populist Vučićevog tipa. Dragan Markovina za Peščanik.

Petak (00:00)

O nekim drugim bebama niti riječi

Ivančić: U ime beba

Na portalu Srpskog privrednog društva “Privrednik” – p-portalu – mogu se pronaći različite varijante nacionalističkih buncanja, a asortiman je proširen nedavnim tekstom Žarka Markovića o 12 beba koje su u banjalučkoj bolnici umrle tokom svibnja i lipnja 1992., jer zbog međunarodnih sankcija nije bilo moguće dostaviti kisik koji ih je održavao na životu. Štivo je prigodno, jer vlasti Republike Srpske, kako naglašava sam autor, svake godine obilježavaju te tragične događaje, “uz jedinstvenu poruku da međunarodni moćnici nisu dozvolili bebama da žive”. Smisao teksta na portalu “Privrednika” nije u tome da podsjeti na tragičnu ratnu sudbinu banjalučke novorođenčadi, nego da, podsjećajući na tragičnu sudbinu novorođenčadi, veliča vojsku Republike Srpske i oda počast njenom komandiru, optuženom za ratne zločine. Viktor Ivančić za Novosti.

Četvrtak (18:00)

Kad se sudi prije optužbe

Jergović: Što će se dogoditi kada prvi strani radnik u Hrvatskoj učini zločin nad Hrvatom?

Migranti, dakle, ne samo da nisu dobri ljudi, nego su ih njihove strašne životne prilike učinile potencijalno gorim i opasnijim od nas. Mi bismo im, pak, trebali pružiti mogućnost da budu kao mi. A to da budu kao mi znači i da imaju jednako pravo da čine isto zlo koje činimo i mi. Jednakost u dobru se podrazumijeva, ali možemo li zamisliti jednakost i u zlu? Ako ne možemo, onda imamo problem sa sobom i svojim pogledom na svijet. Ako ne možemo zamisliti da je taj čovjek kojeg prihvaćamo dok legalno ili ilegalno prelazi našu državnu granicu možda jednako pokvaren kao najpokvareniji član naše šire obitelji, ako ne možemo zamisliti da je čovjek kojemu pružamo čašu vode i skrivamo ga od policije kojom upravlja jedan Božinović kvaran do srži, onda imamo problem s inherentnim, neosviještenim i naivnim, tobože dobroćudnim, rasizmom i šovinizmom. Miljenko Jergović.

Utorak (01:00)

Pamet je samo glupa iluzija

Andrea Andrassy: “Isuse, kako sam glupa!” – rekla sam prošli tjedan (samo) dvaput

Prvi put u ponedjeljak prijepodne, kad sam prala auto u onoj praoni s automatom u koji ubacuješ kovanice. Kad mi je ostalo još 30 sekundi, primijetila sam da sam ostavila otvoren prozor – ne puno, možda dva prsta, ali i dalje dovoljno da napravim i neplanirano unutarnje pranje. Da stvar bude još bolja, na sjedalu ispod otvorenog prozora je stajala papirnata vrećica s odjećom koju sam planirala vratit u dućan čim operem auto. Bilo mi je smiješno, to su situacije u kojima se najbolje samo nasmijat, ali u pozadini je opravdano lepršala ideja da sam glupa. Glupa sam bila i dan kasnije, kad sam ciljano išla u dućan zbog jedne stvari i vratila se bez nje jer sam ju zaboravila kupit. Glupa sam minimalno dvaput tjedno – kad perem veš pa zaboravim stavit stvar zbog koje sam ga i krenula prat, kad uđem u prostoriju i nemam pojma po što sam došla, glupa sam kad izađem iz stana bez ključeva, a pogotovo sam glupa kad bacam smeće pa mi ključevi (koje nisam zaboravila) odlete u kontejner zajedno s vrećicom. To se dogodilo samo jednom, ali i jednom je bilo dovoljno da pomislim “Isuse, kako sam glupa!”… piše tako vrlo utješno Andrea Andrassy.

14.07. (21:00)

Religulous

Vučetić: Klečavci očekuju da hrvatsko društvo prestane biti sekularno

Bog nije društvena i politička kategorija, niti to ikada treba postati. On pripada i prebiva u vjeri, religiji i kulturi. Opasno je kada ono što je duboko osobno ili subjektivno, kao što je to vjera, postane izvor za uređivanje društvenih odnosa i javnih politika. Molitelji na trgovima, poznati kao klečavci, ne brane vjerske istine, njihovo pravo na slobodu vjeroispovijesti ničim nije ugroženo, oni to pravo demonstriraju svake prve subote u mjesecu, ali, nažalost, oni to pravo svake prve subote u mjesecu i instrumentaliziraju. Oni, naime, molitvu koriste kako bi ostvarili društvene i političke, a ne religijske ciljeve. Molitelji na trgovima, izabravši baš trg za molitvu, uporno nastavljajući s tom aktivnošću iako su vidjeli da ona izaziva otpore i podjele u javnosti, ne zbog toga što je riječ o molitvi nego upravo suprotno, što se molitva zloupotrebljava, desakralizirali su molitveni čin. Marko Vučetić za Autograf.

14.07. (19:00)

Ploče su zakon

Dežulović: Napomen-ploča

Pročitajmo za početak još jednom – nikad nije previše – zlatopisom ugraviranu rečenicu na ploči u dvorištu Matice hrvatske: “Matica hrvatska izradila je nacrt i predložila Vladi Republike Hrvatske da se donese Zakon o hrvatskom jeziku koji je 26. siječnja 2024. izglasao Hrvatski sabor.” Kakva je to naime budalaština, što je uopće to? Kako je – to mene zanima – jedna usputna administrativna rečenica iz fascikle s izvještajem o radu Matice hrvatske za 2023. godinu završila zlatnim slovima uklesana u mramor?

Jednako su tako u dvorištu Matice mogli svečano otkriti i spomen-ploču na kojoj bi zlatnim slovima pisalo, nemam pojma, “Broj događanja u Središnjici Matice hrvatske u 2023. godini povećao se za tri stotine posto… Ako su u Matici hrvatskoj naumili cijeli godišnji izvještaj štampati zlatotiskom na crnom mramoru, trebat će im bogami rashod malo veći od dvanaest milijuna i tristo hiljada kuna, i mnogo, mnogo više od četrnaest posto više. Boris Dežulović za Novosti.

13.07. (18:00)

Građani opasnih namjera

Jokić: Ništa rod, samo politička magla – kako se raskrinkao Domovinski pokret

Bilo bi zanimljivo čuti raspravu Peternela, Penave, ministara Dabre i Šipića, europarlamentarca Bartulice o tome što je to ‘rodno značenje’ i što se to jednako odnosi na ‘muški i ženski rod’. Nije li to ‘rodna ideologija’ u režiji Domovinskog pokreta? Pitanje roda politička je kost bačena u arenu pomoću koje se ljude straši do razine da saborski zastupnici izjavljuju da se boje što će im djeca sutra biti – muško, žensko ili neka životinja, dok taj isti pojam, poput Domovinskog pokreta, stavljaju u vlastite statute. Ono što je danas rod već sutra će biti informatika, umjetna inteligencija, teorija evolucije… U pozadini ovakvih tendencija je autoritarni poriv za kontrolom sustava obrazovanja i znanosti. Upozorava Boris Jokić za tportal.

13.07. (00:00)

Zločin je zločin je zločin

Jergović: O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime

Rezolucija posvećena Srebrenici žrtvama ne može pomoći, jer je donose skoro trideset godina nakon zločina. Ona bi trebala senzibilizirati one koji imaju problema s poviješću i sa sjećanjima. Ali, na žalost, to senzibiliziranje odnosi se samo na konkretni događaj, a ne stvara branu i ne gradi odnos prema aktualnim i budućim genocidima. Crnogorska rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen ne može ni na koji način utjecati na hrvatsko društvo i na zbivanja u Hrvatskoj, osim što kod onih koji su ionako bijesni i kivni može poslužiti kao gorivo za mržnju.

Genocid je zločin koji se razumijeva isključivo na općoj ravni, ali ga se može tumačiti jedino na konkretnom slučaju. I to jedino iz perspektive zločina počinjenog u naše ime. Sve drugo je politička manipulacija, put u nesporazum, sve drugo je prostačko upiranje prstom… Miljenko Jergović za svoj blog.

11.07. (21:00)

Umjesto silicijske - silikonska dolina!

Basara se ne opredjeljuje za litij, a objasnio i zašto

Naravno, neću reći da rudarenje litijuma ne nanosi štetu životnoj sredini – nema takvih rudarenja, sva su zagađivači – ali ću reći nešto drugo, tj. postaviću jedno neprijatno pitanje: Na osnovu čega društvo poput našeg, koje je u XX veku na jedvite jade uhvatilo korak sa drugom tehnološkom revolucijom, koje je treću tehnološku revoluciju prespavalo, a prespavaće i četvrtu, veštački inteligentnu, očekuje da će izbeći sudbinu rezervata za tzv. prljave tehnologije? Pročitah onomad kmetsimanovsku izjavu neke opozicione vedete – zaboravio sam joj ime – koja je otprilike rekla, citiram po sećanju: „I Nemačka je bogata litijumom, pa zašto ne kopa u svojoj zemlji, nego hoće da zagadi našu.“ To je tačno. Litijum nije redak u prirodi, svugde ga ima. Ali Nemačka si može priuštiti da litijum ne kopa na svojoj teritoriji zato što se u međunarodnoj podeli poslova našla u grupi zemalja koje drže visak, dočim smo mi – napominjem: plebiscitarnom narodnom voljom – završili u grupi zemalja koje mešaju malter. Svetislav Basara