Svetislav Basara: Klozeti i demokratija - Monitor.hr
09.08.2021. (09:00)

Nije za tankoćutne

Svetislav Basara: Klozeti i demokratija

Pročitavši naslov naše današnje kolumne, sigurno ste se zapitali kakve veze imaju klozeti i demokratija. Odgovor je – višestruke. Budući da je po stručnoj oceni Ljilje Smajlovićke moja neznatnost „čovek klozetskih metafora“, osećam se pozvanim da našu današnju kolumnu posvetim nekim demokratsko-klozetskim metaforama. Naša tema je pitanje od 1.000.000.000 sendviča: kakva je drugačija politika mogla nastati u društvu koje u prestoničkim kafanskim klozetima gaca po govnima nego politika teških sranja. Izađimo iz nužnika na ulice, pa se zapitajmo – kakav je mogao biti urbanizam u prestonici u kojoj je usred centra, na Slaviji, decenijama zjapila deponija isluženih šporeta i mrtvih mačaka – oni sa dužim pamćenjem setiće se Mitićeve rupe. Iliti poetski rečeno – nema demokratije i dobre politike dok se ne obriše dupe. Opšta kultivisanost počinje u nužnicima… piše Svetislav Basara.


Slične vijesti

Prekjučer (23:00)

Poučak iz istorije koji nikako da nauče

Basara: Priča o zanatima

Ako ostavimo po strani nematerijalnu kulturnu baštinu, istorija sveta je vrlo slična poetici popularnih TV serija, što će reći da se svodi na formulu: pucačina, otimačina, jebačina. „Naši stari“ su u XIX veku dokonali da ako kaniš pobijediti i ujediniti sve Srbe, moraš pucati i otimati (u XIX veku „jebati“ se nije pominjalo, što ne znači da se nije jebalo), ali „naši stari“ nikada nisu dokonali – niti su njihovi potomci do današnjeg dana dokonali – da ako kaniš otimati, iza sebe moraš imati jako puno tenkovskih (u stara vremena konjičkih) divizija, inače si jebo čvorka. (To je onaj jebački deo formule za gledanost TV serija i uspeh istorijskih poduhvata. Neko mora biti jebena stranka).

Uzmimo primer iz balkanskih ratova koji će se docnije ponavljati u sve katastrofalnijim alotropskim modifikacijama. Balkanski ratovi su, uzgred, bili početak serije srpsko-albanskih pičvajza, koji će se potonjim generacijama i generacijama – naročito našoj – obijati o glavu, poglavito zbog toga što, za razliku od Srba, Albanci nisu išli usqwrz kolektivnom zapadu. Neka ovo bude zabeleženo „tamo gde treba“, zlu ne trebalo. Svetislav Basara

Subota (17:00)

Šteta nastala zbog brkanja sjećanja i povijesti

Basara: Idemo Usqwrz

U Srbiji je uvreženo mišljenje da je istorija „kolektivno sećanje“ – koje je moguće koliko i već poslovično kolektivno dupe – ali tome uopšte nije tako. Sećanje je, politički rečeno, lični, a istorija je zvanični stav. Relativan i pristrasan, isto koliko i lična sećanja, ali fiksiran radi smanjenja konfuzije i kakve-takve stabilizacije prošlosti, jednog od najvažnijih nacionalnih resursa za uobličavanje sadašnjosti, s kojim se u Srbiji nedomaćinski posluje.

Svi ovdašnji zvanični istorijski stavovi su privremeni. Ne drži ih mesto. U našoj prošlosti vri kao u kotlu i zato – ni zbog čega drugog – vri i u sadašnjosti. Jer pazite, da je srpska istorija – da upotrebim izraz iz telefonije – „fiksna“, da li bi bilo moguće da partizani četrdeset pet godina budu good guys, da sledećih četrdeset pet godina good guys budu četnici, a da istorijsku zamenu uloga dobrih i loših momaka obave bivši partizani? (Račun s krčmarom kaže da nam ostaje još jedanaest godina do ponovnog uspona nekih novih partizana.) Svetislav Basara

13.04. (00:00)

Oni ne da su izgubili, nego su bili i ostali izgubljeni

Basara: Grunfovi amandmani

Grunfov aksiom „ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ uopšte nije toliko glup koliko se čini na pravi pogled, kao što ni Grunfov domicilni strip „Alan Ford“ uopšte nije bezazlena crnohumorna zajebancija – mada jeste i to – nego mračno proročanstvo. Nije bez neke težine što je „Alan Ford“ najveću popularnost u Evropi – gde je prošao maltene nezapaženo – ostvario u štokavskim republičicama bivše Jugoslavije. Valjda su „Alanovi“ fanovi slutili šta ih čeka, pa ko vele: daj da se malo nasmejemo pre nego što zaplačemo. Grunfovom aksiomu bi se mogao dodati još jedan amandman: ako u politici kaniš izgubiti, moraš biti glup ko noć za politku.

Davno smo apsolvirali da je ponavljanje loše istorije – praćeno neodustajnom nadom da će ponavljanje grešaka doneti dobar rezultat – verovatno najstariji srpski zanat. Deo opozicije – cinik bi rekao s većinskim kapitalom – opet je ponovio istoriju i odlučio se za bojkot, obrazložen ubuđalim, budalastim floskulama – od kojih je najbudalastija „neka se igraju sami“ – tipa „nećemo da dajemo legitimitet“, „ogolićemo vlast“, „aktivno ćemo bojkotovati“.

Ostavimo po strani što je opozicija prihvatanjem mandata za republičku skupinu dala legitimitet vlasti, pa se zapitajmo: koji qwrz Viskom Mestu, Evropskoj uniji i to all whom it may concern treba davanje legitimiteta za gradske izbore od strane grupe građana koji su već dali legitimitet na republičkim izborima. Svetislav Basara

10.04. (18:00)

Banalnost zla

Basara: Kultura neodgovornosti

Ne garantujem baš za tačnost statističkih podataka, ali u (približno) sedam od deset slučajeva naletanja na pešaka „nesavesni“ vozači, umesto da zaustave auto, povređenom pešaku ukažu prvu i pozovu Hitnu pomoć, dodaju gas i beže u nadi da neće biti savatani. Tako je bilo i u slučaju devojčice – praktično bebe – Danke Ilić, čiji je nestanak izazvao opštenacionalnu i regionalnu uznemirenost i bio povod za višednevno tabloidno mahnitanje, koje je znatno omelo, verovatno i produžilo istragu. Kao i obično u takvim situacijama, novindžije serbske zašle su po komšilucima „nesavesnih“ vozača da se raspitaju a da kakvi su to ljudi bili i listom su dobijali (standardne) odgovore da su to bili „normalni“ ljudi, „spremni da pomognu“ i tako dalje.

Uopšte ne sumnjam da su inkriminisani vodoinstalateri bili „dobre komšije“ i „normalni ljudi spremni da pomognu“, ali zar Hannah Arendt nije još na suđenju Eichmannu ustanovila da je bio sasvim normalna osoba koju su ideološko slepilo i emocionalna otupelost naveli da počini masovni zločin. Svetislav Basara

03.04. (00:00)

Ljubav ili smrt

Basara: Psihološka pozadina

Godinama, ako ne i decenijama, govorim i pišem da naš problem nisu loše politike, nego loša psihologija, koja, istina, onemogućava – kad zatreba i nasilnim putem – afirmaciju nekih boljih politika, ali politike su u tom zamešateljstvu ipak posledica. Gde je uzrok. Osnovna karakteristika psihologije o kojoj govorimo – koja je u Srbiji maltene obavezna za sve – jeste reagovanje emocijama na situacije u kojima bi valjalo reagovati racionalno. Same po sebi uzete, emocije su jako dobra stvar, nevolja s njima je to što su nestabilne, nekontrolabilne i što se previše lako pretvaraju u svoju suprotnost.

Gotovo svakog meseca u novinčinama nailazimo na naslove: „žena ubila muža, muž zaklao ženu“. Ali ako malo mućnemo glavom, brzo ćemo dokonat da je okidač za ta ubistva – ako zanemarimo brakove iz računa, koji nisu garancija da ubistva neće biti – bila ljubav, a ne mržnja. Razloge pretvaranja ljubavi u mržnju nema svrhe analizirati, bezbroj ih je. Zadržaćemo se na ključnom zaključku naše današnje kolumne: na ljubav se na duže staze nije pametno oslanjati. Svetislav Basara

30.03. (11:00)

Članstvo u biblioteci

Basara: Savet Srbiji

Kako stvari stoje – i kuda vetrovi duvaju – „lažna država Kosovo“ će uskoro postati članica Saveta Evrope. Da sve bude veća muka duhu serpstvujuščim patriotima, u evropskom „tamo gde treba“ doneta je odluka da Kosovo u SE bude primljeno bez ključnog dokaza lažnosti – zvezdice i fusnote. Već sam ovde u više navrata pisao da je članstvo u Savetu Evrope maltene isto što i članstvo u nekoj biblioteci. Ni članstvo u biblioteci nije mala stvar. Ako si član, možeš pozajmljivati knjige, ako nisi – ne mere. Sasvim je druga stvar što u Srbiji malo ko čita knjige i što biblioteke uglavnom zvrje prazne.

Ukoliko Visoko Mesto bude ozbiljno mislilo i izdalo naređenje da se Srbija ispisuje iz SE – što nije sasvim izvesno – i bude pritom odašiljalo signale približavanja Rusiji (što je suvišno, Rusija je uvek blizu), biće to tipičan primer psihološke, a ne političke reakcije, proizašle iz afekta, a ne racionalnog promišljanja. Ali biće to neizbežna posledica. To je stvar inercije. Iza te odluke – ako bude doneta – stajaće 170-godišnja tradicija nepromišljenih poteza, prebijanja stvari preko kolena i ljutnje na selo koje završava. Svetislav Basara

28.03. (00:00)

Ništa bez Kuste

Basara: Sećam te se, Doli Bel

Kusturica i Sidran su bili idealna kombinacija, neka vrsta sarajevskih Lenona i Makartnija, Džegera i Ričardsa, možemo sada samo nagađati (i žaliti) kakvi bi još blistavi filmovi nastali iz njihove saradnje – pod uslovom da se ne popičkaju, čemu su i jedan i drugi bili skloni – da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Znate već šta. Ali eto, dogodilo se – umal, grešna mi duša, ne napisah dogodio se narod – pa je umesto mnoštva dobrih stvari nastalo mnoštvo jada, čemera i pičvajza.

Uncle Keith i Džeger nikada nisu prekinuli saradnju – i dobro su učinili – Lenon i Makartni jesu, ali posle razlaza nisu bili ono što su bili dok su radili zajedno. U slučaju tandema Kusturica-Sidran, Kusturica – najpre jedva primetno, potom sve očiglednije – više nije bivao isti, dok je Sidran bivao sve bolji i bolji. Možda ne toliko kao scenarista – mada je i dalje pisao scenarije po kojima su snimani filmovi – koliko kao pesnik i prozaista. Svetislav Basara o velikom Abdulahu Sidranu.

25.03. (20:00)

Odavno je već i nema, samo što smo to, zagledani u iPhone i androide, propustili primijetiti

Basara: Četvrti svetski rat

Evo kako stvari stoje u kugli: ko god da pobedi na izborima u Americi, Bajden ili Tramp, kako god da se završi rat u Ukrajini (ako se ikad i završi), svet će – nemojte sad očekivati da ispalim ubuđalu frazu da „više neće biti isti“, jer nikad nije isti, svakog trenutka se menja – biti bitno različit od sveta na koji smo navikli i koji se već tri-četiri decenije urušava. Kakav-takav svetski poredak uspostavljen posle II svetskog rata definitivno je izgubio upotrebnu vrednost, a ako nam je za nekakvu utehu, svetski poredak uspostavljen posle I svetskog rata tu je vrednost izgubio trostruko brže.

Kad se sve završi, jedne od triju velikih sila više neće biti, svakako ne u dosadašnjem formatu, a na ruševinama će nići za sada nepoznat broj banana državica. Neke od tih državica bi mogle raspolagati i nuklearnim naoružanjem, što će dodatno komplikovati ionako komplikovanu budućnost (ako je uopšte bude). Svetislav Basara gleda u kristalnu kuglu.

24.03. (17:00)

Za smirivanje "tenzija", još jedne strane riječi koja označava riječ "napetost"

Basara: Kultura dijaloga

Nije, naime, bez neke što moja neznatnost – koja nije jezički purista – insistira na izbacivanju iz javne upotrebe svih stranih reči za koje postoje odgovarajuće srpske, od koji su mnoge doslovni prevodi stranih. Jedna od takvih je i reč „dijalog“, koja bukvalno znači „razgovor“. E, ali „dijalog“ zvuči otmenije, pa se valjda zato od njega i očekuje da čuda stvara. U suštini, kad se na srpskoj političkoj sceni pomene dijalog/razgovor, misli se na pregovaranje i dogovaranje, što su pojmovi koji one naše vrapce tera na još gromoglasniji smeh. Dijaloga – tj. razgovora vlasti i opozicije što se tiče – ne oskudeva, štaviše, ima ga isuviše za moj ukus. Nije, dakle, problem kvantitet dijaloga, nego njegov kvalitet. Pisac hoće da kaže da nikakav dogovor nije moguć u razgovorima/pregovorima političkih (i analitičkih) persona dramatis (svih boja), koje se međusobno nazivaju fašistima, a čije su se babe karale sa ustašama ili kriminalcima, lopovima i uzurpatorima. Svetislav Basara. Točka.

16.03. (14:00)

Scenarij za seriju prema teoretičarima trećeg metka

Basara: Zoran Đinđić po drugi put među Srbima

Dani streljanja Zorana Đinđića, tako bismo mirne duše mogli nazvati ovonedeljni mini-serijal. Kao što smo u prethodnim nastavcima apsolvirali, komemorativni dani posvećeni Đinđićevom streljanju pretvorili su se u ritual s razrađenim ceremonijalom. Prvog dana se „odaje pošta“, drugog dana se postavljaju pitanja: šta bi bilo – i na šta bi Srbija ličila – da je Đinđić nekim slučajem preživeo, treći dan je rezervisan za pitanja šta bi Đinđić rekao o situaciji u Srbiji kad bi nekim slučajem ustao iz mrtvih, da li bi se zgrozio i da li bi nešto preduzeo. Sledstveno, kad bi se i Đinđić po drugi put vratio među Srbe, čisto sumnjam da bi bio nešto naročito osupnut ili užasnut – što je poželjan (možda i obavezan) odgovor na određenim televizorima i u nekim novinama – pre svega, ne bi video (ni čuo) ništa što nije video i čuo, i to u mnogo goroj varijanti kad se, na njegovu nesreću, prvi put vratio među Srbe u (samoubilačkoj) nameri da je apdejtuje i preuredi u moderno društvo. Možda se pitate šta bi potom bilo kad bi tako bilo. Eh, šta bi bilo? Isto što i kad je Đinđić prvi put bio među Srbima. Svetislav Basara