"'The Gunman' - tajna njegove zabavnosti je u tome što je loš" - Monitor.hr
06.04.2015. (06:22)

"’The Gunman’ – tajna njegove zabavnosti je u tome što je loš"

Da se ne foliramo, ‘The Gunman’ je loš film i to je bilo poznato još iz “trailera”, iako na papiru sve izgleda u redu. Reditelj Pierre Morel je veteran francuskih (i globalnih) trashy akcijada. S ‘Taken’ je čak pokrenuo jedan novi trend da ozbiljni glumci u ozbiljnim godinama igraju akcione uloge. Upalilo je s Liamom Neesonom, čak mu je oživelo karijeru, pa što ne bi i s Seanom Pennom. Naročito kada se uzme u obzir jaka glumačka postava za sporedne uloge, globalni “setting” i tempo koji ne nudi ni trenutka predaha i pomoću kojeg se svakakve nelogičnosti mogu podvaliti i sakriti. Problem je u tome što je scenario neuredan i proizvoljan i nije načisto je li u pitanju obična akcijada, triler s angažmanom ili ljiga za podizanje svesti.

Priča je problematična, pa ću biti kratak. Sve počinje u Kongu gde je Terrierova (Penn) firma uposlena na obezbeđenju humanitarnih radnika, ali i na tajnim zadacima. Kada izvrši jednu tajnu misiju, biva promptno poslan kući i za sobom ostavlja Annie. Osam godina kasnije, eto njega ponovo u Kongu, gde pere savest kopajući bunare u ugroženim područjima, dok naoružani momci ne pokušaju atentat na njega. Čini se da sve ima veze s njegovim prethodnim angažmanom, pa ga potraga vodi prvo u London, pa onda i u Barcelonu, gde Annie živi zajedno s njegovim bivšim kolegom Felixom. Terrier pokušava da otkrije ko mu je smestio i zašto, da li neko uklanja tragove, i to ga vodi u seriju okršaja, nadmudrivanja i teških odluka…

Evo nekoliko primera. Počinje i završava se ničim izazvanim lažnim isečcima iz vesti koji govore o situaciji u Kongu. Jedan deo priče nam da naslutiti da će ovo biti politički triler koji ispituje zapadnjačku umešanost u lokalne ratove i korupciju i generalno kolonijalni mentalitet. Međutim, u filmu imamo dva profilirana crna lika, od kojih je jedan zapadnjak i agent Interpola (uludo potrošeni Idris Elba čija se uloga svodi na besmisleni monolog o kućicama na drvetu i jeftini “Usual Suspects” trik s upaljačem), a drugi je praktično paž glavnom liku, dok su ostali u najboljem slučaju bezoblična masa, a u najgorem razularena rulja. Nema ovde govora o nekom smišljenom kripto-rasizmu, ovo je stvar lenjosti i prigodnosti, nalik na još jednu ljigu na temu Afrike ‘Tears of the Sun’ (2003), snimljenu za belačku publiku s osećajem krivice toliko da bi uplatili za humanitarnu pomoć, ali ne bi batalili dijamante. Bitni su, dakle, jedino belci i njihova perspektiva, domaće stanovništvo je nebitno, iako se, kao, borimo za njegova prava i kukamo nad njegovom sudbinom u rukama rata, korupcije i zlih korporacija.

Na šta se ja žalim, pa ni ostali likovi nisu baš primer detaljne razrade. Uzmimo Annie kao primer. Ona je žena, ona je trofej, ona je žrtva, ona je neko koga se štiti, ona je pasivna i ne učestvuje u akciji. Nju veoma drveno igra Jasmine Trinca, ali kako drugačije odigrati takav lik? Ili Stana (Winstone) koji je protagonistin verni kamerad. On je “cockney geezer”, govori kao londonski uličar i služi da mu loši momci dođu glave. Ili negativce nižeg nivoa, oni su rečnikom kompjuterskih igrica NPC-jevi, služe samo da poginu. Ništa bolje nisu prošla ni dva “shady” lika, bivših kolega. Jedan se popeo po korporativnoj lestvici, pa je umesto operativca postao glavešina (igra ga Mark Rylance koga retko viđamo na filmu, uglavnom je u teatru), dok je drugi postao obogaćeni humanitarac i pijana budala (Javier Bardem u apsolutno užasnom, karikaturalnom izdanju, zaboravite na njegovo brbljanje u ‘The Counselor’).

Dobro, možda su glumci samo bili kolegijalni prema Seanu Pennu, pa svojim lošim i polovičnim izvedbama omogućavaju njemu da zablista. Međutim, i on je poprilično loš. To je samo delimično njegova krivica (birao je ulogu, potpisuje produkciju i rad na scenariju), a jedan deo se može pripisati tome da mu akcione uloge ne stoje jer je pre svega dramski glumac koji zahteva pouzdano rediteljsko vođenje. Istini za volju, on je i ranije imao katastrofalne uloge, neke od njih su čak nagrađivane (‘Milk’), ali nikad nije bio “riba na suhom” kao što je u ovom filmu. Dobro, hteo je da pokaže fizičku formu, pa je napumpao mišiće i s nabreklim venama priziva u sećanje Sylvestera Stalonea. Međutim, čini se da ga ovde čak i oponaša u lošim manirizmima. Kažem, likovi su nerazrađeni i proizvoljni, pa tako i njegov. U priču je ubačena bolest (rani alzheimer ili PTSP, nije utvrđeno), koristi se proizvoljno, a glumcu kao jedina opcija ostaje afektiranje. Čini se da je iskoristio i ime svog lika za neslanu šalu, pa nekoliko puta slaže face kao da će u trenutku zarežati na nekoga.

Svako umešan u ovaj projekat, dakle, ima istoriju pogrešaka i bedarija koje je napravio. Reditelj Pierre Morel isto tako. Pomenuo sam ‘Taken’ kao pun pogodak, međutim ostao sam vam dužan još jedan naslov. U pitanju je “trashina” ‘From Paris with Love’ s Johnom Travoltom, njegovom frizurom i glumatanjem frajera. Donu MacPhersonu se kao greh iz prošlosti može očitati ‘Avengers’ (1998), trash film po motivima kultne stare serije. Pete Travis je uglavnom reditelj, i to solidnih filmova, a ovo mu je prvi scenario i očito mu pisanje nije jača strana.

Kao što rekoh, ‘The Gunman’ je loš film, pre svega zbog odsustva fokusa. Čini se da priča služi da na proizvoljan način poveže akcione scene koje su u najboljem slučaju osrednje i rutinske i koje prema kraju padaju i logički i na nivou spektakla. Ona korida na kraju bi se mogla protumačiti kao autorska sloboda (korida se ne održava u Barceloni već jako dugo, a zgrada stoji samo zato što je kulturni spomenik) da je scena obračuna išta valjala. Dodajte na klimavu priču i slabo napisane likove i podvucite crtu. Slamka spasa leži u tome što je ‘The Gunman’ istovremeno i pratljiv, neopterećujući i umereno zabavan film za pogledati i zaboraviti. Opet, tajna njegove zabavnosti je više u tome što je loš, pa ćete se slatko nasmejati lošim forama, logičkim greškama, debilnim obratima i lošoj glumi. Faktor iznenađenja je ogroman: nećete ni pretpostaviti kada šta može uleteti. (3/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji