Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Svi smo mi nasljednici državne imovine
Vučetić: Izbori su ostavinska rasprava za imovinu oca domovine
Svi kojima se svidi hrvatski politički život, na koncu se, ovako ili onako, svedu na djecu oca domovine, a djeca imaju poseban problem. Ovo me podsjeća na opasku Michela Houellebecqa kako djeca, ulaskom u pubertet, ne mogu podnijeti pomisao da su im roditelji seksualna bića. Oni, naime, smatraju da je njihova seksualnost završila činom rađanja djeteta, odnosno, ako ima više djece, svako dijete smatra da je upravo ono dokinulo seksualnost roditelja, jer je u njemu ili njoj ostvarena punina života iduće generacije, te to dijete polaže najveća prava na imovinu roditelja. Houellebecq zaključuje kako se nakon utvrđene smrti seksualnosti odnosno plodnosti roditelja, daljnjim odrastanjem, djeca posvećuju očekivanju smrti roditelja, jer je to jedini put dobivanja njihove imovine. Drugim riječima rečeno, boli njih briga za roditelje, njih zanima da dođu u posjed onoga što roditelj ima. A naš pokojni otac domovine posjedovao je jednu malu državu, upravo onu u kojoj svi mi živimo. Marko Vučetić za Autograf.
