Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Veliki naš (dobro, njihov) Andrej
Vučetić o aferi s Berošem: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
Plenković bi, da ima imalo razvijeno kritičko mišljenje, trebao strahovati od Turudićeve odluke da USKOK i DORH vode Berošev slučaj. Jasno je da Plenkovićevi ministri ništa ne rade samostalno. On ih je izabrao da njemu služe, da ugode njegovoj patološkoj potrebi da bude iznad drugih, a posebno iznad bliskih suradnika. Pogledajte samo Gordana Grlića Radmana, Olega Butkovića ili Šimu Erlića. Riječ je o karikaturama koje je lako izmijesiti, riječ je o ljudima koji poprime oblik prvog nadređenog, a onda preuzmu i njegove karakteristike. Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija. Plenković u vladi ne želi nikoga osim samoga sebe i sve suradnike birao po tom ključu – njihov zadatak je da Andreja Plenkovića podsjećaju da je odrastao u jakog i moćnog muškarca, odnosno da je izašao iz sjene oca i da on sad nudi svoju sjenu da u njoj žive svi oni koji bi mu trebali biti suradnici. Marko Vučetić zanimljivo analizira za Autograf.
