Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nemoj ići lijevo ako semafor je desno
Vučetić o izborima: Između sudbine i realnosti, poniženja i dostojanstva
Od hrvatskih građana se traži da neprestano dokazuju ljubav prema domovini, a zapravo bi od svakog svjesnog subjekta bilo poželjno očekivati jedan iskreni domovinski podsmijeh. Hrvatska je država s minimalnim tehničkim uvjetima, naknadno legalizirana, baš kao što su naknadno legalizirane bespravno izgrađene građevine. Dobro, nekako smo sklepali državu, legalizirali smo je i sada živimo u njoj. Zar da prema tome razvijemo zahvalnost? Pa, svatko živi u nekoj državi, to se podrazumijeva. Živjeti u nekoj državi, pa tako živjeti i u Hrvatskoj, i nije neka posebna referenca, to je puka, sasvim neutralna činjenica. Ako se od nas traži da budemo zahvalni na činjenici što smo živi i što taj, manje ili više, iako uglavnom manje, smislen život živimo u Hrvatskoj, sasvim je jasno koja je naša uloga u državi – da budemo ponižene političke sluge i prosjaci koji ovise o dobročinstvu domoljubnih velikana. Marko Vučetić za Autograf.
