Willie Nelson ‘A Beautiful Time’ – u zavjetrini životne mudrosti i staloženosti - Monitor.hr
26.08.2022. (19:00)

Za slušateljske uši lijepo utrošeno vrijeme

Willie Nelson ‘A Beautiful Time’ – u zavjetrini životne mudrosti i staloženosti

„Mudrost dolazi s godinama“, pjeva Willie Nelson na ovom album koji teče skladno spajajući mudre misli i ljubav s glazbom. Zvuči kao da je iskovan nevjerojatnom lakoćom, gotovo bez napora i za razliku od nekih prijašnjih albuma potpuno oslobođen teških misli i slutnji. Ovo je album zahvalnog Willieja Nelsona, onog koji je proveo predivno vrijeme, kako upućuje naslov, i koji želi otići s osmjehom, kako poručuje u posljednjoj „Leave You With A Smile“, iako to nije uvijek bio njegov stil. On se čak šali i na temu pogreba, objašnjavajući da ne ide na njih jer zasigurno neće ići ni na svoj („I Don’t Go to Funerals“), kao što savjetuje: „Živi svaki dan kao da ti je posljednji i jednog dana ćeš pogoditi“. Ravno do dna


Slične vijesti

Prekjučer (22:00)

Svirajte nešto žestoko

Bad Brains – I Against I: Četrdeset godina ploče koja je zauvijek promijenila hardcore

Uz presudnu ulogu koju su odigrali u razvoju brojnih bendova i scena, vašingtonskim Bad Brainsima treba odati priznanje i za razbijanje dvije predrasude vezane uz punk. Prva je ona da pankeri ne znaju svirati – članovi grupe prve su glazbene korake napravili u jazz sastavu, dok se druga odnosi na tvrdnju da je u pitanju žanr rezerviran isključivo za bijelce. Crnih pankera bilo je i ranije, no Bad Brains su svakako prvi afroamerički punk bend s golemim i izuzetno širokim utjecajem. Henry Rollins često je isticao kako su mu promijenili život, Beastie Boys su inspirirani njihovom eklektičnošću stekli hrabrost prijeći iz hardcorea u hip-hop, a album kojim se ovdje bavimo kasnije su kao putokaz na svojim ključnim ostvarenjima koristili Faith No More, Red Hot Chili Peppers i Living Colour.

“I Against I“ objavljen je prije četrdeset godina, u trenutku kada je grupa sijala kaos po američkim i europskim pozornicama već čitavo desetljeće, kao njihovo treće i presudno studijsko ostvarenje. Na njemu su prestali biti samo najbolji hardcore bend na svijetu i tu agresivnu vrstu punka proširili na niz žanrova od kojih su neke, poput crossover thrasha, pritom skoro pa izumili. Vedran Harča za Ravno do dna

27.07. (20:00)

Muzika za svačije tržište, s ukusom

Yard Act – You’re Gonna Need a Little Music: Karta za Ameriku

Pretprošle godine Yard Act imao je u rukama zamalo perfektan drugi album „Where’s My Utopia?“, vrhunsko izdanje UK dance punka u produkciji Remija Kabake iz Gorillaz. Za treći album jorkširski bend je u Leedsu opremio vlastiti studio gdje je na 6-mjesečnom sessionu snimio 40-ak demo traka i probrao 11 pjesama za završne radove obavljene u Los Angelesu s top producentom, kažu na Ravno do dna, a mi poručujemo da bacite uho.

17.07. (21:00)

Ispovijed na disco podiju

Madonna – Confessions II: Mračni disco kraljice popa

Poveže li se Madonnino učestalo pozivanje na ples, kojem daje važnost duhovnog pročišćenja i ozdravljenja, stvari nekako liježu na svoje mjesto kad se uzme u obzir da je današnji svijet postao tempirana bomba nakupljenog stresa. Madonna time cilja u dva smjera. U prvom, iako u poodmakloj dobi, ali u duhu titule „kraljice popa“ i vladarice plesnih podija s albumom pokušava izvesti svoj labuđi pjev, tj. ponuditi vrhunski plesni album, a s druge strane ne skriva tmaste misli, strahove i želju za oprostom. Recenzija na Ravno do dna

 

14.07. (15:00)

Neka se čuju gitare

Jack White – Frozen Charlotte: Ponovno rif u prvom planu

Nakon nekoliko albuma s kojima je testirao gdje su mu granice, White se na prošlom albumu vratio onom što najbolje zna, a sad je nastavio sigurno koračati tim putem. Ovo opet nije neka revolucija, već gaženje utabanim putem garažnog blues rocka. Ali kad on to radi, jasno je da sve zvuči urnebesno ludo, kao da ga neki đavo tjera na vražja posla, kažu na Muzici.

11.07. (13:00)

Slušanje na maksimum

Porto Morto – Minimum: Trkači na duge staze

Ovo je uvjerljivo najambiciozniji, najkompleksniji i najobimniji projekt u opusu zagrebačke sedmorke. Dok pretprošli album „Portofon“ traje svega 32 minute, a prošli „Porto Pop“ standardnih 36 minuta, „Minimum“ je s gotovo maksimalnim rizikom rastegnut na 58 minuta. Kad se materijal prebaci na vinil to će svakako biti dupli LP. U digitalnom formatu i ovakvom rasporedu pjesama djeluje malo drugačije i povremeno zvuči kao su da su dva albuma spakirali u jedan. Ako ste danas u frci s vremenom radije ga ostavite za sutra, nemojte skipati – poručuju na Ravno do dna

13.06. (18:00)

Yesterday i malo sutra

Paul McCartney – The Boys of Dungeon Lane: Album okrenut prošlosti, ali ne i nostalgičan

McCartney je od sve četvorice Beatlesa imao svakako komercijalno najuspješniju solo karijeru, no bez obzira na njegov neupitni autorski status, u retrospektivi začuđuje prosječnost nekih dijelova diskografije. Prvi albumi “McCartney” i “Ram” su bili nepretenciozni, ali vrlo dobri, a kasnije revalorizacije su drastično promijenile tadašnji mlaki prijem. “The Boys of Dungeon Lane”, kao i albumi što mu prethode u zadnjih dvadesetak godina jest okrenut prošlosti, ali nije nostalgičan, jer Macca svoje djetinjstvo i mladost ne idealizira niti mu pridaje romantičarsko ruho. Prošlost je za njega idealistički supstrat, niz zvučnih i drugih osjetilnih asocijacija, nekadašnji realitet koji više nema materijalno uporište, jer „ništa nije izgrađeno da traje“. Prema tome, ostaje memorija, ma kako bila varljiva ili nepouzdana, ali na autorovoj hijerarhiji vrijednosti zauzima visoko mjesto. Kažu na Music Boxu

12.06. (19:00)

More nježnog dečka

Klinika Denisa Kataneca – Ununani: Crvi ispod pliša

Naglašavajući kontrast između bezbrižnih djetinjih vizija i tjeskobne jeze egzistencije Katanec u svojim stihovima postiže mnogo više od prosječnog emo ‘pjesnika’ ogorčenog na život. Utisak koji ovaj album ostavlja mogao bi se dočarati vizijom u kojoj dijete grli plišanog medvjedića, ali osjeća da u tijelu igračke migolje crvi – kažu na Ravno do dna

20.05. (10:00)

We all go rhytm!

Laibach – Musick: Da ti dođe zlo od glazbe

Laibach, naravno, i dalje komentira sve društvene bolesti današnjice. Unatoč društvenom komentaru, glavna je poruka i dalje to koliko je loša danas popularna glazba postala, a Laibach nam to servira na neonski rozom pladnju koji drži poput zrcala u kojem se sve najgore tendencije tih stilova ogledaju u svom ružnom, neukusnom i apsurdnom obliku. Jedini je problem to što, ako smo već zatrpani ružnom , neukusnom i apsurdno glupom glazbom, ne trebamo da nam i Laibach servira još jedan ružan, neukusan, apsurdni album s deset pjesama od kojih veliku većinu nećemo željeti više nikad poslušati nakon prvog susreta. “Musick” može povremeno biti zabavan, nekad čak i smiješan (ali ne ha-ha smiješan, već kiselo, “kužim što ste htjeli reći” smiješan), ali zapravo je smišljen da testira toleranciju slušatelja i pritom je testira više nego što ju je testirala abrazivna industrijska buka njihovih ranijih radova. Ravno do dna

11.05. (18:00)

Soudtrack za autocestu

The Black Keys – Peaches!: Podsjetnik kako je blues nekad zvučao

Posljednjih godina The Black Keys su počeli štancati albume koji su svakojake kvalitete… Ima tu solidnih, ali ima i teško slušljivih, pa uopće ne treba čuditi da je njihova zvijezda krenula silaznom putanjom, zbog čega smo ih mogli čitati u ‘žutoj kronici’ kako otkazuju sve živo, od turneja do menadžmenta koji ih je do tad vodio. Razlozi za takvo stanje su jasno poznati jer već predugo nisu isporučili nikakav hit, a s novim albumom je sigurno da će se taj post produžiti. Album je najavljen kao povratak njihovim korijenima, ali daleko je to on najranijih albuma benda. Ovo je baš jedan album u kojem blues jam u prvom planu, te niti nema namjeru imalo iskočiti iz tog. Sve vrline i mane s albuma “Delta Kream” bi mogao ponoviti i ovdje jer ovo je nastavak te priče, kaže Siniša Miklaužić za Muziku.

05.05. (21:00)

U svom Elementalu

Remi – Gola: Lady Godiva Balkana

Dva mjeseca nakon objave novog albuma grupe Elemental ‘Dobra djeca’, Remi je otvorila solo poglavlje nazvano ‘Gola’. Nije tu samo u pitanju nekoliko udarnih pjesama dok su ostatak manje i više uspješni filleri, već odlično osmišljen album na kojem se kroz dvanaest pjesama Remi „razgolićuje“ do kraja. To je niska kvalitetno osmišljenih brojeva od kojih gotovo svaki može stajati kao singl, a među kojima je i jedna obrada izvedena na način da je spomenuta glazbenica može nakon ovoga smatrati svojom. Zoran Stajčić za Ravno do dna