Yungblud - Idols: Novi rock idol je rođen - Monitor.hr
15.08. (08:00)

Neki novi klinci

Yungblud – Idols: Novi rock idol je rođen

„Idols“ je ambiciozni hod po rubu objedinjavanja stilskih poglavlja rocka koja su nam u kolektivnoj memoriji. To je Yungbludovo veranje prema samom Olimpu žanra koji je u današnje vrijeme skliska litica i za one kojima je to pošlo za rukom u prošlosti. U biti, možda i nema sigurnije formule za neuspjeh od želje da se snimi rock album koji bi mogao puno toga objediniti i da bude po ukusu uvijek podozrive rock publike, ali, eto, nađe se neko odvažno mlado srce iz kojeg kipti žar i koje hoće dokazati kako je u stanju za tako nešto. Zoran Stajčić za Ravno do dna ima hvalospjeve za novi album mladog Yungbluda, kojeg su mnogi tek primijetili na oproštajnom koncertu Ozzyja, gdje je upečatljivo otpjevao Changes Black Sabbatha…


Slične vijesti

Subota (11:00)

I frontmen mi je ukrao majicu

Stoned Jesus – Songs to Sun: Šuljanje kroz jazbinu usnuloga zmaja

Prvo poglavlje nadolazeće trilogije ukrajinskog stoner/doom trija dokaz je kako je njihov osnivač i glavni autor Igor Sydorenko zalutao na neke nove i posve neočekivane teritorije kreativnosti. “Songs to Sun” predstavljen je kao uvodno poglavlje trilogije koju će činiti još i “Songs to Moon” i “Songs to Earth” čiji su datumi izlaska planirani za naredne 2026. i 2027. godinu. Čini ga samo šest pjesama, ali njihovo je trajanje dovoljno impozantno da cijela ploča prebacuje i više nego pristojnih četrdeset minuta. Ravno do dna

25.09. (00:00)

Elektronika koja je mrak

Nine Inch Nails pomiču granice filmske glazbe uz ‘TRON: Ares’

Album, prethodno najavljen singlom „As Alive As You Need Me To Be”, donosi potpuno novu, originalnu glazbu za treći dio revolucionarne filmske franšize „TRON” i predstavlja prvi filmski soundtrack kojeg potpisuju kao Nine Inch Nails, iako su Trent Reznor i Atticus Ross već samostalno skladali glazbu za više od 20 filmova, za što su osvojili dva Oscara, tri Zlatna globusa, Grammy i Emmy nagradu.

Soundtrack za „TRON: Ares” donosi inovativnu zvučnu arhitekturu koju potpisuju Trent Reznor i Atticus Ross. Sastavljen od pulsirajućih sintesajzera, distorziranih tekstura i mračnijih melodija, album je potpuno oslobođen od klasičnog orkestralnog zvuka, pružajući slušatelju snažnu zvučnu eksploziju koju bi mogli očekivati od Nine Inch Nails. Zvukovi opasnosti, melankolije i energije pomiču granice, ostavljajući snažan dojam od početnih taktova. Ravno do dna

20.09. (19:00)

Vrijeme kad je rock bio subverzija

Kongres Rock Majstora: Tajne veze rock kongresnika i četverosmjerne ceste

O obljetničkom reizdanju kultne rock kompilacije objavljene 1975. godine na Ravno do dna: Uz medijsku pomoć magazina Džuboks formirano je svojevrsno natjecanje ponajboljih gitarista u nekadašnjoj Jugoslaviji. Od 10 gitarista, po odluci Mihaljeka i njegovih kolega u uži su izbor ušla četiri i svaki od njih je dobio “jednu stranu” LP-a da pokaže svoje autorsko i izvođačko umijeće, odnosno, snime originalan, još neobjavljen materijal. Tu su čast dobili Vedran Božić, Goran Bregović, Josip Boček i Miodrag Bata Kostić. 50 godina kasnije, situacija pokazuje da prvotni odabir četvorice nije bio loš: sva četvorica su “opravdala poziv izbornika” te na ovaj ili onaj način dočekala pola vijeka bavljenja muzikom i za svu četvoricu ovo je na neki način bilo pismo namjere o njihovim potencijalima.

10.09. (22:00)

Za vaš poslijepodnevni groove

Kerala Dust – An Echo Of Love: Hipnotički krautrock za 21. stoljeće

Treći studijski album britanskog benda s privremenom berlinskom adresom ukazuje na to da ćemo ubrzo dobiti novu senzaciju. S ovim su dobili efekt svjetskog benda kojeg bi po zvuku lako mogli izmjestiti u New York ili Pariz, s obzirom da bravurozno vladaju plesnom post punk estetikom na koju nas je navukao LCD Soundsystem, ali su zvučno ogoljeniji, dok njihov low-fi nimalo ne gubi na raskošnosti cjelokupne priče s obzirom na vraški dobro poigravanje zvučnim elementima koji ovisno od pjesme do pjesme bivaju gurnuti u prvi plan – ponajviše sola, koja su očigledno opet u modi. Ravno do dna

09.09. (14:00)

Dobri stari hard rock

The Hives – The Hives Forever Forever The Hives: Švedski kraljevi garažnog rocka

Novi album nudi pregršt brzog i sirovog amalgama rock ‘n’ rolla i garažnog punka, ipak nudi manje stilske raznolikosti i iznenađenja u odnosu na prethodno izdanje, a pjesme su minimalistički srezane što se može primijetiti u poprilično kratkim uvodima, tranzicijama i povremenim gitarističkim solo dionicama. S druge strane takav koncept pak rezultira izraženim intenzitetom koji se prelijeva iz pjesme u pjesmu. Iako odavno nisu novi bend, i dalje su mnogima omiljeni jer su zadržali entuzijazam i žar kojeg redovito isporučuju kroz energične i žestoke nastupe. Ravno do dna

06.09. (20:00)

Glava koja i dalje govori

David Byrne – Who Is the Sky?: Poznato o nepoznatom

Na svom prvom novom albumu nakon odličnog „American Utopia” iz 2018. kojim je na neki način preispitao i redefinirao što pop, dance, EDM pa i techno glazba može biti krajem prvog desetljeća novog milenija, Byrne se na „Who Is The Sky?” okreće neopterećenijem i jednostavnijem pristupu pisanju pjesama, a rezultat su pristupačne, vesele i pozitivne pjesme koje se na prvu mogu učiniti čak i banalnima. Iako glazbeno možda nije izazovan i uzbudljiv kao svoj prethodnik, ‘Who Is The Sky’ nudi jednu drugačiju vrstu ‘izazova i uzbuđenja’, a koja se prvenstveno nalazi u tekstovima, temama i referencama o svemu onom što nam je tako strano, ali i tako poznato o gradu u kojem vjerojatno nikad nismo bili. Ravno do dna

30.08. (22:00)

Definitivno negluhi tonovi

Deftones – Private Music: Koža je odbačena

Deftones nisu samo narasli kao izvođači. Na “Private Music” vidimo i njihov autorski razvoj u tim nekim nadžanrovskim vodama, a još više u produkcijskom pogledu. Već inicijalne rekacije na internetu “Private Music” proglašavale su jednim od dosad najboljih albuma ove godine, kao i pločom koja može stajati uz bok najhvaljenijim izdanjima Deftonesa. Novi album China Morena i njegove ekipe mogao bi postati simbolom njihovog nadžanrovskog rasta u status gotovo mainstream rock institucije. Kažu na Ravno do dna

25.08. (00:00)

Kad decenije režu rifove

Deftones – private music: Blistavo i romantično

Najnoviji i deseti dodatak toj vibe galeriji je dugo iščekivan i napokon objavljen, s pauzom od 5 godina od prošlog albuma, a odjeven je u veoma nonšalantni gen-z prikladan lower caps naslov – „private music“. S desetljećima iza sebe i nedavnim eksplozivnim rastom u popularnosti, 40-minutni album je za te svijetostvaralačke čarobnjake prilika da pokažu kako sada dišu. Prilika je i da pokažu jesu li jedan od onih dugogodišnjih bandova koji samo nastave raditi iste stvari dok ne padnu u zaborav ili su kadri još više snajperski naciljati i izvući iz svoje glazbe ono s čime generacije i mlade i stare rezoniraju. Muzika

13.08. (14:00)

One album wonder

The Black Keys – No Rain, No Flowers: Za ovakvo cvijeće nije se isplatilo kisnuti

Činjenica je da su nakon albuma “El Camino” Dan Auerbach i Patrick Carney prestali isporučivati hitove. Na “Turn Blue” su se okrenuli nekakvom zvuku soula sedamdesetih koji ušima publike nije bio prijemčiv poput ranije spomenutih rock hitova, da bi zatim na “Let’s Rock!” pokušali ganjati stadionsku priču, ali bez imalo nadahnuća i kvalitetnog materijala. Kako ni “Ohio Players” nije izvršio svoju zadaću, odgovor na prvo pitanje – zašto više nisu dovoljno popularni – vjerojatno je upućivao na to da je vrijeme u kojemu je prepoznatljivi stil benda privlačio publiku sad konačno prošlo. Odgovor na drugo pitanje – kako ponovno postati popularan – upućivao je na to da se na sljedećem albumu, brzinski isporučenom “No Rain, No Flowers”, odustane od prepoznatljivog stila benda i zamijeni ga se nekakvim pitkim pop pjesmama na kojima će raditi ekipa stručnjaka za nekakav pitki pop… na Ravno do dna nisu oduševljeni…

03.08. (21:00)

Povratak korijenima

Buddy Guy – Ain’t Done with the Blues: Fenomenologija bluesa

Buddy Guy je s navršenih 89 godina vjerojatno posljednja živuća i još uvijek aktivna izvorne generacije čikaškoga bluesa, a sudeći ne samo po naslovu njegovog novog albuma, već i po njegovom zvuku i vitalnosti starog majstora koju je ovog proljeća pokazao i na filmu glumeći cameo ulogu u horor hitu Ryana Cooglera “Sinners”, još uvijek nije raskrstio s bluesom, kao ni blues očito s njim. Možda je najveći problem ovog albuma njegova glomaznost s čak osamnaest pjesma i preko sat vremena trajanja, pa se tako možda moglo i izbaciti koju od obrada kako bi se postigla kompaktnija cjelina, ali to je tek omanja zamjerka iz obijesti s obzirom na činjenicu da je djed Buddy uspio i u ovako poznim godinama snimiti album koji zvuči svježije od mnogih ploča mlađih kolega, kažu na Ravno do dna