Yungblud - Idols: Novi rock idol je rođen - Monitor.hr
Danas (08:00)

Neki novi klinci

Yungblud – Idols: Novi rock idol je rođen

„Idols“ je ambiciozni hod po rubu objedinjavanja stilskih poglavlja rocka koja su nam u kolektivnoj memoriji. To je Yungbludovo veranje prema samom Olimpu žanra koji je u današnje vrijeme skliska litica i za one kojima je to pošlo za rukom u prošlosti. U biti, možda i nema sigurnije formule za neuspjeh od želje da se snimi rock album koji bi mogao puno toga objediniti i da bude po ukusu uvijek podozrive rock publike, ali, eto, nađe se neko odvažno mlado srce iz kojeg kipti žar i koje hoće dokazati kako je u stanju za tako nešto. Zoran Stajčić za Ravno do dna ima hvalospjeve za novi album mladog Yungbluda, kojeg su mnogi tek primijetili na oproštajnom koncertu Ozzyja, gdje je upečatljivo otpjevao Changes Black Sabbatha…


Slične vijesti

Prekjučer (12:00)

One album wonder

The Black Keys – No Rain, No Flowers: Za ovakvo cvijeće nije se isplatilo kisnuti

Činjenica je da su nakon albuma “El Camino” Dan Auerbach i Patrick Carney prestali isporučivati hitove. Na “Turn Blue” su se okrenuli nekakvom zvuku soula sedamdesetih koji ušima publike nije bio prijemčiv poput ranije spomenutih rock hitova, da bi zatim na “Let’s Rock!” pokušali ganjati stadionsku priču, ali bez imalo nadahnuća i kvalitetnog materijala. Kako ni “Ohio Players” nije izvršio svoju zadaću, odgovor na prvo pitanje – zašto više nisu dovoljno popularni – vjerojatno je upućivao na to da je vrijeme u kojemu je prepoznatljivi stil benda privlačio publiku sad konačno prošlo. Odgovor na drugo pitanje – kako ponovno postati popularan – upućivao je na to da se na sljedećem albumu, brzinski isporučenom “No Rain, No Flowers”, odustane od prepoznatljivog stila benda i zamijeni ga se nekakvim pitkim pop pjesmama na kojima će raditi ekipa stručnjaka za nekakav pitki pop… na Ravno do dna nisu oduševljeni…

03.08. (21:00)

Povratak korijenima

Buddy Guy – Ain’t Done with the Blues: Fenomenologija bluesa

Buddy Guy je s navršenih 89 godina vjerojatno posljednja živuća i još uvijek aktivna izvorne generacije čikaškoga bluesa, a sudeći ne samo po naslovu njegovog novog albuma, već i po njegovom zvuku i vitalnosti starog majstora koju je ovog proljeća pokazao i na filmu glumeći cameo ulogu u horor hitu Ryana Cooglera “Sinners”, još uvijek nije raskrstio s bluesom, kao ni blues očito s njim. Možda je najveći problem ovog albuma njegova glomaznost s čak osamnaest pjesma i preko sat vremena trajanja, pa se tako možda moglo i izbaciti koju od obrada kako bi se postigla kompaktnija cjelina, ali to je tek omanja zamjerka iz obijesti s obzirom na činjenicu da je djed Buddy uspio i u ovako poznim godinama snimiti album koji zvuči svježije od mnogih ploča mlađih kolega, kažu na Ravno do dna

02.08. (20:00)

Prenježan za ovaj svijet

Nick Drake – The Making of Five Leaves Left: Rizle pri kraju

Obožavateljima Drakeove glazbe i raznim kompletistima nova kompilacija “The Making of Five Leaves Left” donosi vrlo neočekivani pogled na materijal koji je činio njegov kultni prvijenac iz naslova okupljajući novopronađene zapise za koje se prethodno praktički nije ni znalo. Jedna od njih bila je u posjedu Nickove prijateljice, engleske folk pjevačice Beverley Martyn i donosi snimke s prvog sessiona u londonskom studiju Sound Techniques, dok druga donosi kućne demo snimke kako ih autor izvodi svom prijatelju Robertu Kirbyju te s njim komentira moguće aranžmane koji bi ih mogli krasiti u njihovim konačnim verzijama. Ravno do dna

15.07. (21:00)

Duša iz matične ploče

The Velvet Sundown ‘Dust and Silence’: Hit album nepostojećeg benda

Možda se može reći da umjetna inteligencija nema dušu, ali je ima onaj tko s njom radi i koji je „pegla“ dok ne dobije surogat najbliži duši. A iz The Velvet Sundown se cijede, ne sati, već dani i dani nečijeg, zasad anonimnog, rada. I naravno, drugi je par rukava što taj posao nije vidio druge glazbenike, producente, ton majstore, inženjere masteringa i ostale, ali duh je pušten iz boce, The Velvet Sundown fizički ne postoji, ali ne može se zanemariti da postaje neki fakt, jer taj Gabe Farrow primjerice u „Hold The Light“ zvuči kao Jim Morrison blendan s Chrisom Isaakom, iako je napravljen od nula i jedinica. Zoran Stajčić o bendu koji je djelo umjetne inteligencije, za Ravno do dna. Na Spotifyju ih sluša 400.000 ljudi mjesečno, a neki dan su o njima pisali i na Indexu.

12.07. (21:00)

Ništa se neće promijeniti, sve je isto kao lani

Brkovi – Naša mala zemlja: Punk kakav bi trebao biti

Ubitačan pankerski refren iz 2011. godine – „ova je naša mala zemlja u totalnoj banani, ništa se neće promijeniti, bit će isto kao lani“ i istaknuta poruka “državnom se aparatu u čarapu serem“ danas su izgleda aktualniji nego ikad prije. U novoj verziji „Naša mala zemlja“ zvuči kao najbolja neobjavljena traka iz zlatnih godina Dubioza kolektiva, dok Shamso u spotu izgleda kao jedan i jedini anti-Thompson. Može li nastaviti tim putem, pa da stalno provocira vikend ustaše, podjebava kleronacionaliste i usput se posere u čarapu državnom aparatu koji sve to podržava? Mogao bi, potencijala u njemu sigurno ima, ali to ne znači da hoće. Ilko Čulić za Ravno do dna

26.06. (01:00)

Pulp bez pulpa

Pulp – More: Pogled u retrovizor vlastitog života

Muzički u dvadeset i četiri godine koliko je prošlo od prethodnog studijskog albuma “We Love Life“, vrijednog pamćenja prvenstveno po tome što ga je producirao legendarni, danas pokojni Scott Walker, nisu promijenili gotovo ništa, što znači da i dalje dominiraju indie, barokni pop, art rock i disco koji će vas puno prije natjerati na razmišljanje nego na ples. Zahvaljujući stažu to ne treba shvatiti kao prigovor, posebno jer je većina pjesama studiozno aranžirana zbog čega se čak i u onim slabijima nađe zanimljiv solo na gitari, klavirska dionica ili efektno ukorporirani gudači. Pritom nema prevelikih poskliznuća, ali ni stvari koje bi ušle u neki budući ‘best of’, kažu na Ravno do dna

24.06. (01:00)

I on se bacio na "road again"

Sin country legende Willieja Nelsona snimio svoj prvi solo album: ‘American Romance’ – jabuka nedaleko od stabla

Lukas Nelson, stariji od dvojice najmlađih muzikalnih sinova country legende Willieja Nelsona, ima 36 godina, ali već je dugo na glazbenoj sceni. Sinovi slavnih odmetnika na “American Romance” pokazali su da je štafeta njihovih otaca ostala u obitelji i da je u dobrim rukama, ali i to da je Lukas Nelson sad već sigurno stasao u samostalnog umjetnika koji je sposoban djelovati i izvan goleme sjene staroga Willieja koji će zauvijek stajati nad njim poput kakvog stogodišnjega hrasta. Ravno do dna

19.06. (22:00)

Kao da je bilo nekad

Ekatarina Velika – Samo par godina za nas: Dva lica jedne sudbine

Tadašnja rock kritika je sasjekla album, što u post festumu možda najbolje govori o tome koliko je ta ista kritika voljela EKV i polagala nade u njega. Bila je dovoljna samo jedna pukotina, jedan album u kojem je nekoliko pjesama zazvučalo kao da su napravljene na autopilotu pa da krene drvlje i kamenje. Kritika je tada najviše zamjerala bendu da je pokušao ponoviti formulu albuma „Ljubav“, a to je svakako deplasirana ocjena koja nema veze s realnošću. Naime, Ekatarina Velika je jedan od onih rijetkih bendova koji je doslovce svaki albuma radio na drukčiji način, zato oni eklatantno svi zvuče drukčije jedan od drugog (od vizije, preko aranžmana, do produkcije) i to sve u periodima od godinu dana, a sasvim je drugi par rukava što je slušatelju jasno da je tu riječ o istom bendu. Retrospektivno Ravno do dna

18.06. (22:00)

Dobrodošao mrak

Jagatić o novom albumu Trobeca: Isti, posebni slobodni, svoji

Jedan od najvažnijih hrvatskih alternativnih bendova posljednjih 40 godina koji i na novom albumu zvuče kao da su sa svojih dvadeset i nešto godina prvi puta uzeli instrumente u ruke i onako puni energije zasvirali kao da nema sutra. Kao da se ništa nije promijenilo od te daleke 1981. godine kada su se prvi puta okupili do danas. Pritom valja naglasiti da je naziv ove grupe izazvao brojna zgražanja i negodovanje javnosti kada su se pojavili jer su se nazvali po najpoznatijem serijskom ubojici u ondašnjoj Jugoslaviji, Metodu Trobecu, te načinu na koji je uklanjao trupla svojih žrtava. Iako su kroz tih četrdesetak godina objavili tek šest albuma ili bolje reći izdanja, TKP su zadržale status jedne od najboljih alternativnih rock grupa na ovim prostorima, a sudeći prema novom albumu ‘Radost’ ponosno mogu zadržati titulu najboljih.Dubravko Jagatić za Nacional

18.06. (15:00)

Neil će forever biti Young

Neil Young and the Chrome Hearts – Talkin to the Trees: Novi bend, isti kalup

Osim (donekle) nove postave pratećeg sastava, novi album Neila Younga donosi malo toga što bi se moglo prezentirati kao bitno drugačije u odnosu na zvuk po kojemu je poznat u posljednjih četvrt stoljeća. Youngov recentni rad karakteriziraju teme koje se često usko vezane za politički i ekološki aktivizam, što često pretjerano visi poput oblaka nad tim pjesmama i ne dopušta im da prerastu u nešto više od parola koje pozivaju na akciju. One su više nego često popraćene i sirovim, prljavim lo-fi gitarističkim zvukom koji je postao prisutan kod svih bendova koje bi Neil okupio da ga prate na ovim albumima. Ovdje neće propustiti priliku sukobiti se i s Elonom Muskom (“ako si fašist, onda kupi Teslu”), a s ponovnim izborom njegovog neprijatelja Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, naravno da Youngove pjesme opet odišu duhom političke borbe i pobune stvorene da prati prosvjede poput onih koji se upravo održavaju diljem Amerike. Ravno do dna