Zrinka Paladino: Kako očuvati dostojanstvo malih galerija, važnih simbola kulturnoumjetničke ponude Zagreba - Monitor.hr
26.10.2020. (19:00)

Mali bljesci kulture u nekulturom gotovo pokorenu gradu

Zrinka Paladino: Kako očuvati dostojanstvo malih galerija, važnih simbola kulturnoumjetničke ponude Zagreba

“Zahvaljujući dugom radnom kontinuitetu, još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća dobro poznatom zagrebačkoj kulturnoj i umjetničkoj javnosti, u sjećanjima građana i umjetnika ta galerija nije samo mjesto organiziranja izložbi na kojima su izlagala vodeća imena likovne umjetnosti, već predstavlja mjesto susreta, druženja te razmjena mišljenja i ideja. Ona je pritom svakako i svjedokom jedne epohe i određuje ne samo zagrebačku već i širu hrvatsku modernu i suvremenu umjetničku scenu”, piše o galeriji Josip Račić Zrinka Paladino za Jutarnji list

Slične vijesti

Danas (20:00)

O sindromu slona u stakleniku i sjedenju na dvije stolice kao nacionalnom sporrtu

Krušelj: Zdravstvo nam je najbolesniji dio društva

Možda je sve to, osim što može biti smrtonosno, ujedno i zabavno, da slučaj Zadravec ne ukazuje i na nešto jednako uznemirujuće, što se u prepucavanju vlasti i oporbe gubi iz vida. Ista ta „majstorica kaosa“ upozorava da masovni otpor protiv njena preuzimanja Zavoda ima i vrlo racionalno polazište. Interesantno je da to oporba ne uočava.

U prvotnom je predstojničkom mandatu uočila, naime, ozbiljne makinacije vezane uz evidencije rada i dežurstava radiologa, uz mogućnost njihovog dodatnog rada u privatnom sektoru, koji su doveli do toga da je nekima bilo moguće zaraditi i „dvije ministarske plaće“. Toliko ih ne mogu plaćati ni privatne klinike koje im u slučaju odlaska nude zaposlenja. Ukoliko je to točno, razumljivo je da se protiv „zločeste“ i „nekooperativne“ šefice vodi nesmiljena kampanja.

S druge strane, ako su u pitanju tako krupne financijske malverzacije, zar naš prosvijećeni apsolutist i njegovi kadrovski fikusi ne mogu pronaći rješenja koja bi spriječila zloporabe bez uznemiravanja onkoloških bolesnika? Zar to može učiniti samo „agresivna ludara“, kako je dio kolega svjesno vrijeđa, kojoj moć daje HDZ-ova iskaznica? Možda i to govori koliko smo bolesno društvo. Željko Krušelj za Danicu

Prekjučer (09:00)

Zastava se vije, antifašizam se smije

Dežulović: Predstava Marša na Rim u Mrduši Donjoj

Istinabog, Frane Tente – pripadnik Ustaške mladeži umro u zatvoru Lepoglava 1948., osuđen na tri godine robije – nije bio osuđen zbog danas mitologiziranog podizanja ustaške zastave na Marjanu 10. travnja 1947. godine: zapravo je osuđen zbog crtanja poglavnika Ante Pavelića i simbola ustaškog pokreta na zidu splitske gimnazije, te dijeljenja letaka i vrbovanja ljudi za terorističku skupinu Hrvatski oslobodilački pokret, koja je organizirala čuvenu akciju podizanja zastave. Mladićima iz splitske Torcide, neonacističke skupine Prevrat i prvoaprilskog društva 104 to, međutim & naravno, ne smeta da već godinama Franu Tentu predstavljaju kao heroja koji je komunistima u brk na Marjanu podigao hrvatsku zastavu, zastavu dakle države koju danas, sedamdeset osam godina kasnije, imamo zahvaljujući upravo herojima poput Tente. Još istinabogije, u potpuno istoj toj Republici Hrvatskoj za potpuno iste stvari koje je napravio 1947. godine heroj Frane Tente bio bi potpuno isto osuđen po potpuno istim točkama potpuno istog zakona – recimo, po članku 99. Kaznenog zakona Republike Hrvatske o “javnom poticanju na terorizam”. Boris Dežulović za N1

Utorak (11:00)

Pohod na Novo Visoko Dupe

Basara: Međuguzje

(Za sada) poslednji srpski jaki čovek koji je platio glavom silazak s vlasti bio je Zoran Đinđić. Srbija je taj silazak veoma skupo platila – ja sam u nekim fikcionalnim radovima pisao da je prošla gore od Đinđića – zato što se uvek skuplje plaća vraćanje na bljuvotinu nego prethodno valjanje u bljuvotini.

Ovo je druga beskrvna – umal grešna mi duša ne napisah „bezdimna“ – smena vlasti zaredom, što uliva nadu da će – kad se zbude – takva biti i treća. Mada me nemojte držati za reč. Srbija je velika tajna.

Vlast je, dakle, relativno lako smeniti – Visoka je ovoliko potrajala zato što do pre godinu i kusur dana niko nije preduzimao ništa ozbiljno da je smeni – mnogo je jebenija stvar izvući se iz dupeta prethodne i što bezbolnije i neprimetnije se uvući u dupe novoj vlasti, što je problem s kojim mnoge multirežimlije kubure ovih dana. Svetislav Basara

Nedjelja (13:00)

I to se uvozi sa zapada

Dežulović: Duvaj ga, Fernando!

Istorija savršene pljačke banke pamti upravo genijalne mastermajndove. Najbliže tome verovatno je bio Fernando Arauho, slobodni umetnik iz Buenos Airesa. Njegov motiv nije bio novac, već upravo izazov: da li je zaista moguća savršena pljačka? Onda je okupio tim i izveo ono što se danas naziva “El robo del siglo” – Pljačka veka.

“El robo del siglo” bilo je Fernandovo umetničko remek delo, savršena pljačka banke, ali na kraju je ipak i on završio iza rešetaka. Na sve je, naime, računao, osim na onaj jedan klišej, odviše bolno banalan za takav genijalan plan: kao u svakom mafijaškom filmu – baš kao da ga je Martin Skorsiz napisao i režirao – jedva mesec dana posle pljačke jedan iz bande sa svojim je delom plena pobegao ljubavnici, i ljubomorna žena, šta će, prijavila je debila policiji.

Dugo je Davor Macura lomio glavu kako da izvede savršenu pljačku, sve dok mu na pamet nije pala fantastična ideja. Kako da preko noći otvori banku? Odgovor je bio u samom pitanju. I bio je bolji od Fernandovog plana: nije, vidite, umešnost da kopaš kanale i gacaš po govnima da bi izvukao pare, već je umešnost da drugi kroz vodovod i kanalizaciju donesu pare tebi… Boris Dežulović za Novosti

Subota (17:00)

Svi na bijelom, a piše im se crno

Jergović: Kratka povijest kokaina u Hrvatskoj ispričana kroz jedan javni skandal

Kokain u našim se krajevima pojavio još krajem devetnaestog stoljeća, najprije i dugo kao zubarski anestetik, sedamdesetih i osamdesetih bio je umjereno prisutan, kao najskuplja droga na tržištu. Od devedesetih, ili od rata, kokain biva sve prisutniji, sve ga više ima i, naravno, sve je jeftiniji. Kokain u prvoj fazi stvara budalasno samopouzdanje i sigurnost u sebe, prekomjernu verbalnu agresivnost i rječitost, da bi u nekoj od sljedećih faza sve to prešlo u paranoju. Kokain je, kao i fašizam i nacionalizam, droga paranoika. Kako živjeti kao srednja i visoka klasa na zapadu? Za kulturu, mimo turbofolka, Thompsona, te možda premijere u HNK ili otvorenja Mimare, novonastala hrvatska klasa odavno nije imala nikakvog interesa.

Dakle, na to neće trošiti. Velika putovanja, božići u Rimu i u Londonu, erotska masaža na Baliju, maloljetnice u Tajlandu, sve to može, ali ne košta dovoljno. Ili, možda, košta previše. Za plaću kakvog suca ili sutkinje od četiri-pet tisuća eura, ili ministra i ministrice do desetak tisuća, sa svim pratećim berivima, kokain je idealan trošak. Riječ je o klasi koja je počela šmrkati jer im je to postalo stvar socijalnog prestiža. Kao u socijalizmu, kada je svaki direktor morao imati ljubavnicu, jer bi se inače mislilo da je peder. Miljenko Jergović

Subota (13:00)

Balkanski Kafka

Ivančić: Srbin u Hrvatskoj

Kada se Andrej Plenković jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se pretvorio u golemog Aleksandra Vučića. Nekoć je zlobne opaske iz neprijateljskih redova da “sve više nalikuje Vučiću” lakonski odbacivao i pripisivao opozicijskoj nemoći, no toga jutra, kada je supruga Ana iz kuhinje doviknula “Aco, doručak!”, presječe ga u stomaku. Nisu li njegova svakodnevna obraćanja novinarima sve duža i duža? Nisu li se pretvorila u groteskne monologe i vulgarnu demonstraciju samoljublja? Nisu li njegova kolutanja očima na spomen opozicije sve jača i jača?

Ako se Plenković transformirao u Vučića, zašto bi mu u Zagrebu odrubili glavu? Hrvatska, Bogu hvala, nema pobunjene studente, niti ikoga pobunjenog, glava se čini dosta sigurnom… Ali Hrvatska ima Hrvate, fak, Hrvatska ima Hrvate, a on, pretvorivši se u Vučića, postaje Srbin u Hrvatskoj. Prema tome: jebat će mu mater… Viktor Ivančić za Novosti

12.11. (12:00)

Sad im treba neki mitski junak

Basara: Čekajući Herakla

Sad samo čekam neku od tupoumnih majki invencije, koje su dubokoumno kliktale – „treba nam Krivokapić“, „treba nam Stanivuković“ – da se oglasi i da kaže: „Treba nam Herakle“.

Fakat, dobro bi nam došao neki Herakle, ali budući da je Herakle nedostupan – a i da je dostupan, čisto sumnjam da bi se prihvatio tako golemog posla – posao čišćenja naših Augijevih štala moraćemo da obavimo sami. Naravno, pod uslovom da se stekne politička volja da se štale počiste, što nije sasvim izvesno da će se dogoditi.

Ne mislim tu na đubretarski, deponijski i ekološki nered – ti neredi su samo posledica većeg nereda s kojim bi se i Herakle namučio – mislim na mentalne Augijeve štale srpskog stila, u koje se kolektivno sere već decenijama, a koje niko nikad nije ni pomišljao da očisti.

Dubinsko čišćenje – ako ga ikada bude – na dugačkom je štapu. Svetislav Basara

11.11. (19:00)

Astrologija je za budale, a religija za ministre

Dežulović: Čestit vam i blagoslovljen retrogradni Merkur

Što, recimo, da je ministrica nauke i obrazovanja obznanila kako se – sad napamet govorim – na nebu pojavio mladi mjesec hilal, i kako “od 19. februara do 20. marta traje taj takozvani Ramazan, mjesec ibadeta i duhovnog osnaženja”? Što da je rekla, “ne znam koliko u to vjerujete, ili uopšte znate o tome”, ali da ona “svakako jest čula, negdje kao i upozorena da pripazi na ponašanje”? Što da se ministrica onda “odlučila malo povući do Bajrama”, pa i nama toplo preporučila da hranu, piće, cigarete, seks i sve aktivnosti “koje planiramo u narednom periodu ostavimo za iza Bajrama”, jer bi se valjda retrogradni Ramazan “tada trebao povući i onda se sve vraća u normalno stanje”?

Ili da je, na primjer, samo dan ranije dramatično objavila kako je danas Čista srijeda i kako “od Pepelnice 18. veljače do Velikog četvrtka 2. travnja traje ta takozvana Korizma, četrdeset dana posta i duhovnog osnaženja”? Što, eto, da je rekla, “ne znam koliko u to vjerujete”, ali da je i ona “negdje kao i bila upozorena da pripazi na ponašanje”? I da se “odlučila malo povući do Uskrsa”…

Kada, međutim, ministrica nauke i obrazovanja u Vladi Federacije BiH objavi kako će se, budući da je “ona Blizanac u znaku, a Merkur njena planeta”, povući iz javnog života dok se “retrogradni Merkur ne povuče i sve se vrati u normalno stanje” – cijela se ona, kako se zove, regija mjesec dana nadmoćno smije i zajebava. Boris Dežulović za N1

08.11. (17:00)

'Sretan ti rođendan, Ivane'

Dežulović: Ekskluzivno – umro Tito!

Mogu, rekoh, razumjeti: tko može reći kad je dijete dovoljno odraslo da se suoči s istinom da ne postoje Bambi i Djed Mraz, kad je pravo vrijeme da sazna da je umro drug Tito? Nisam dječji psiholog, ali možda – sad napamet govorim – kad navrši pedeset. Jasno mi je kako će Ivan to teško prihvatiti, njegov djed Tito bio je sidro koje ga je čuvalo u nekom davnom, sretnom i bezbrižnom vremenu, šarena ograda onog sigurnog igrališta s klackalicama i drvenim konjićima koje se zvalo Jugoslavija.

Lijepo je živjeti u toploj iluziji, ne kažem da nije, ali za koji tjedan će još jedna Nova godina, Penavina pedeset druga, i malo je – dopuštam da je riječ mrvu preteška – bolesno da još uvijek pred Novu godinu ustreptao čeka Druga Tita, pa razočaran što mu Najvećeg Djeda Naših Naroda i Narodnosti već evo četrdeset šest godina nema na rođendanu djetinje gnjevno “upire prstom u komunistički režim i sve njegove čelne ljude od Josipa Broza Tita pa nadalje”. Boris Dežulović za Novosti.

07.11. (21:00)

Ne jede jabuke, to smo otklonili

Krušelj: Enigma zvana Milanović, u javnosti se kovitlaju tri teorije…

Stvarno, čim se to bavi, ako se nečim uopće bavi, naš Milanović? U javnosti se kovitlaju tri teorije. Prva je ona koja je bliska njegovom radnom elanu. Ničim. Čeka da se temeljito odmori do kraja mandata. Usput podijeli kantu-dvije državnih odlikovanja. Druga teorija ima dosta sličnosti s prvom. Svjesno se ne bavi politikom. Nije u pitanju, stoga, spontani nerad. Šuti da bi drugi mogli govoriti. Treća bi kuloarska opcija ipak bila vrhunac Milanovićeve mudrosti. Konkretno rečeno, SDP i Možemo bi krenuli u zajedničku berbu lijevih i centrističkih glasova, a on bi se velikodušno odrekao kraja svog predsjedničkog mandata i krenuo u okupljanje protuhadezeovske desnice, po potrebi i mjerača onog istog kukuruza, a i stranački neopredijeljenog građanstva. Palo bi tu ponešto saborskih mandata. Tada bi se njegovo neuplitanje u proustaško divljanje po hrvatskim ulicama, stadionima i koncertima pokazalo vrhunskim potezom. Ušlo bi u udžbenike o strateškom političkom planiranju. Željko Krušelj za Danicu