I bi tišina
U dugim crno-bijelim filmovima Bele Tarra sve je rečeno o ljudskoj egzistenciji
Kritičar New York Timesa A.O. Scott jednom prilikom opisao je Tarra kao sličnijeg “srednjovjekovnom klesaru koji je slučajno došao do kamere” nego tipičnom režiseru, a to nigdje nije očitije nego u “Sátántangu”. Ipak, unatoč statusu “Sátántanga” i drugih filmova, kao kruna njegove karijere možda stiže njegov posljednji igrani film “Torinski konj” čiji su naslov i vizija nadahnuti mentalnim slomom filozofa Friedricha Nietzchea koji je u gradu iz naslova svjedočio izlijevu bijesa jednog kočijaša prema svom konju, kad se mudrac bacio na tlo i zaglio konja u suzama. Nije to lak zalogaj za prosječnoga gledatelja, pogotovo u eri Netflixa i TikToka, ali nakon što ga jednom doživite, ovo iskustvo ostaje s vama do kraja života i premda tuirno, sporo, ponavljajuće i mučno, teško ga je opisati kao bilo što drugo nego veličanstveno. Ivan Laić za Ravno do dna
