Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Za smirivanje "tenzija", još jedne strane riječi koja označava riječ "napetost"
Basara: Kultura dijaloga
Nije, naime, bez neke što moja neznatnost – koja nije jezički purista – insistira na izbacivanju iz javne upotrebe svih stranih reči za koje postoje odgovarajuće srpske, od koji su mnoge doslovni prevodi stranih. Jedna od takvih je i reč „dijalog“, koja bukvalno znači „razgovor“. E, ali „dijalog“ zvuči otmenije, pa se valjda zato od njega i očekuje da čuda stvara. U suštini, kad se na srpskoj političkoj sceni pomene dijalog/razgovor, misli se na pregovaranje i dogovaranje, što su pojmovi koji one naše vrapce tera na još gromoglasniji smeh. Dijaloga – tj. razgovora vlasti i opozicije što se tiče – ne oskudeva, štaviše, ima ga isuviše za moj ukus. Nije, dakle, problem kvantitet dijaloga, nego njegov kvalitet. Pisac hoće da kaže da nikakav dogovor nije moguć u razgovorima/pregovorima političkih (i analitičkih) persona dramatis (svih boja), koje se međusobno nazivaju fašistima, a čije su se babe karale sa ustašama ili kriminalcima, lopovima i uzurpatorima. Svetislav Basara. Točka.
