Basara: Vraćanje na novo - Monitor.hr
19.04.2022. (21:00)

Vučić s(a)motnjak treba odabrati čopor. Sigurno će pogriješiti

Basara: Vraćanje na novo

Nije prošlo ni dva meseca od početka invazije, a već je kristalno jasno da više „neće biti povratka na staro“. Tako su govorili i srpski komunistički agitatori posle Drugog svetskog rata, pa se posle četrdesetih godina Srbija vratila na staro. Bilo bi dobro da se Srbija, za promenu, jednom vrati na novo, ali mrka kapa. Videćete zašto. Najpre se zapitajmo kakvo će biti to „novo“. Jebenije i zaguljenije nego staro, eto kakvo. Detalje ćemo saznavati kako vreme bude prolazilo. Završio se rat u Ukrajini sutra ili se završio za tri godine, kako god, uostalom, završio, rascep u svetu ostaje zacementiran za jako dug vremenski period. Od kraja februara o. g. pa dok se drugačije ne naredi, narodima zemaljskim na raspolaganju će biti samo dve stolice…
Za nas će biti i te kakav problem ako definitivno izgubimo i Kosovo i EU perspektivu i EU investicije, a dobijemo izolaciju, sankcije i vizni režim. Šta ćemo tad raditi? Kako šta? Uvatićemo se u kozaračko kolo, uturiti prste u dupeta i zapevati „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“
– vidi budućnost kristalno jasno Svetislav Basara.

Slične vijesti

Danas (14:00)

Iz crvenog u crno

Ivančić: Zašto Split?

Da, zašto se baš urbani centar Dalmacije profilirao kao centar neofašističke desnice? Već nekoliko decenija Split uživa imidž “crnoga grada”, s klimatskim i socijalnim prilikama idealnim za bujanje nacionalističkih strasti, a u zadnje je vrijeme preko nekoliko markantnih događanja taj status potvrđen i osnažen. Stvar utoliko više zbunjuje što je do uspostave samostalne i suverene Republike Hrvatske Split slovio kao “crveni”, lijevi, radnički i napredni.

Prema jednoj teoriji, Split – za razliku od Zagreba, Osijeka, Karlovca ili Zemuna – nije osjetio puno iskustvo življenja u NDH, jer ga je ustaška vlast poklonila Italiji, pa se taj povijesni gubitak sada pokušava nadoknaditi zdušnim i neobuzdanim ustašovanjem. Poznato je da talijanski fašisti, kao bolećivi fićfirići, nikada nisu dosegnuli ustašku razinu averzije prema Srbima, Židovima, Romima ili komunistima. Ako je do pada Italije Split bio zakinut za blagodati Endehazije – smatraju, po toj teoriji, aktualni ustašofili – zašto da si to ne priuštimo danas, kad nas već nitko ne ometa? (Zastupnici ove teze, inače, smatraju da su rečenu strategiju skovali idioti – jer moraš biti ozbiljno umno oštećen da veličaš ustaše u gradu koji su ustaše dali Talijanima – ali napominju da su idiotizam i fašizam savršeno kompatibilni.) Viktor Ivančić za Novosti.

Danas (13:00)

Obećana zemlja, ali kako za koga

Vizek: Prosječni američki potrošač ima veliku kupovnu moć, ali i osjetno lošiju kvalitetu brojnih usluga

Primjerice, bankovnoj uplati u Americi treba nekoliko dana da sjedne na račun, dvostruka provjera identiteta pri kupnji na internetu gotovo je nepoznat pojam, a unos PIN-a na POS uređaju, čak i pri velikim kupnjama, opcija je, a ne obveza. Zatezne kamate na neplaćene račune kreditnih kartica dosežu i 35 posto, a za svako plaćanje karticom izvan zemlje naplaćuje se transakcijska provizija. Posebna su priča premije osiguravatelja, koje su netransparentnije u usporedbi s našim prilikama. O lošoj kvaliteti telekomunikacijskih usluga, nepriuštivom zdravstvenom sustavu i općenito neadekvatnoj korisničkoj podršci u SAD-u mogla bih napisati zasebne kolumne. Posebna su tema i kvaliteta hrane te svi mogući prehrambeni aditivi koji se u Americi koriste, a u Europskoj uniji strogo su zabranjeni, i to s razlogom. Maruška Vizek za tportal.

Jučer (23:00)

Simboličan datum

Dežulović: Kratka istorija Petog oktobra

Sve u Srbiji, kad čovek bolje razmisli, zapravo je i počelo tog 5. oktobra. Pritom uopšte nisam mislio na onaj Peti oktobar. Srpska istorija pamti, naime, mnogo petih oktobara: na taj dan 1908. godine, recimo, Austrougarska je aneksijom Bosne i Hercegovine stigla Srbiji na Drinu, istog je dana 1912. Srbija sa Bugarskom i Crnom Gorom predala Turskoj ultimativnu notu kojom je objavljen Prvi balkanski rat, a 5. oktobra 1915. opštim je artiljerijskim napadom počela ofanziva Centralnih sila na Srbiju. Osamdeset godina kasnije, na primer, 5. oktobra 1995. postignut je istorijski sporazum o prekidu vatre u Bosni i Hercegovini, koji će dovesti do mirovnih pregovora u Dejtonu. Da je Srbija, uostalom, malo srećnija zemlja, ne bi njoj peti oktobar bio istorijski zato što je na taj dan 1991. od srpske ruke u Dubrovniku poginuo dubrovački pesnik Milan Milišić, nego zato što se na taj dan 1940. rodila velika Milena Dravić. Boris Dežulović za Novosti

Jučer (11:00)

Ustav na leru, vlada u magli

Basara: Gde je “na vladi”

Može neko društvo ne davati pet para na ustav – kao što, recimo, naše ne daje – hajalo ne hajalo, ustavne manjkavosti će mu se obijati o glavu (kao što se vekovima obijaju našem). Može to društvo ne davati pet para na legitimitet, manjak legitimiteta će mu mrsiti konce. Sam po sebi legitimitet je neutralan. Može li neko imati pun legitimitet i napraviti gomilu sranja? Uzmimo primer Staljina. Teško da je iko u XX veku imao čvršći legitimitet nego on, što ne znači, da tako legitiman, Staljin nije napravio žestoke pičvajze. Pisac hoće da kaže sledeće: Politički legitimitet nije garancija da sranja neće biti, ali i podseća da je nelegitimitet garancija da će sranja biti.

Posle konstituisanja jugurt-skupštine, na redu je formiranje vlade, što bi moglo da se oduži – a zašto to ne bi bilo dobro, objasniću kasnije – iz više razloga. Razlog prvi: Ne postoji šef političke parade, koji po pravilu za sebe zadržava funkciju premijera i onda sam bira članove kabineta, koji će sedeti „na vladi“. Svetislav Basara

Četvrtak (21:00)

O sindromu slona u stakleniku i sjedenju na dvije stolice kao nacionalnom sporrtu

Krušelj: Zdravstvo nam je najbolesniji dio društva

Možda je sve to, osim što može biti smrtonosno, ujedno i zabavno, da slučaj Zadravec ne ukazuje i na nešto jednako uznemirujuće, što se u prepucavanju vlasti i oporbe gubi iz vida. Ista ta „majstorica kaosa“ upozorava da masovni otpor protiv njena preuzimanja Zavoda ima i vrlo racionalno polazište. Interesantno je da to oporba ne uočava.

U prvotnom je predstojničkom mandatu uočila, naime, ozbiljne makinacije vezane uz evidencije rada i dežurstava radiologa, uz mogućnost njihovog dodatnog rada u privatnom sektoru, koji su doveli do toga da je nekima bilo moguće zaraditi i „dvije ministarske plaće“. Toliko ih ne mogu plaćati ni privatne klinike koje im u slučaju odlaska nude zaposlenja. Ukoliko je to točno, razumljivo je da se protiv „zločeste“ i „nekooperativne“ šefice vodi nesmiljena kampanja.

S druge strane, ako su u pitanju tako krupne financijske malverzacije, zar naš prosvijećeni apsolutist i njegovi kadrovski fikusi ne mogu pronaći rješenja koja bi spriječila zloporabe bez uznemiravanja onkoloških bolesnika? Zar to može učiniti samo „agresivna ludara“, kako je dio kolega svjesno vrijeđa, kojoj moć daje HDZ-ova iskaznica? Možda i to govori koliko smo bolesno društvo. Željko Krušelj za Danicu

Srijeda (09:00)

Zastava se vije, antifašizam se smije

Dežulović: Predstava Marša na Rim u Mrduši Donjoj

Istinabog, Frane Tente – pripadnik Ustaške mladeži umro u zatvoru Lepoglava 1948., osuđen na tri godine robije – nije bio osuđen zbog danas mitologiziranog podizanja ustaške zastave na Marjanu 10. travnja 1947. godine: zapravo je osuđen zbog crtanja poglavnika Ante Pavelića i simbola ustaškog pokreta na zidu splitske gimnazije, te dijeljenja letaka i vrbovanja ljudi za terorističku skupinu Hrvatski oslobodilački pokret, koja je organizirala čuvenu akciju podizanja zastave. Mladićima iz splitske Torcide, neonacističke skupine Prevrat i prvoaprilskog društva 104 to, međutim & naravno, ne smeta da već godinama Franu Tentu predstavljaju kao heroja koji je komunistima u brk na Marjanu podigao hrvatsku zastavu, zastavu dakle države koju danas, sedamdeset osam godina kasnije, imamo zahvaljujući upravo herojima poput Tente. Još istinabogije, u potpuno istoj toj Republici Hrvatskoj za potpuno iste stvari koje je napravio 1947. godine heroj Frane Tente bio bi potpuno isto osuđen po potpuno istim točkama potpuno istog zakona – recimo, po članku 99. Kaznenog zakona Republike Hrvatske o “javnom poticanju na terorizam”. Boris Dežulović za N1

Utorak (11:00)

Pohod na Novo Visoko Dupe

Basara: Međuguzje

(Za sada) poslednji srpski jaki čovek koji je platio glavom silazak s vlasti bio je Zoran Đinđić. Srbija je taj silazak veoma skupo platila – ja sam u nekim fikcionalnim radovima pisao da je prošla gore od Đinđića – zato što se uvek skuplje plaća vraćanje na bljuvotinu nego prethodno valjanje u bljuvotini.

Ovo je druga beskrvna – umal grešna mi duša ne napisah „bezdimna“ – smena vlasti zaredom, što uliva nadu da će – kad se zbude – takva biti i treća. Mada me nemojte držati za reč. Srbija je velika tajna.

Vlast je, dakle, relativno lako smeniti – Visoka je ovoliko potrajala zato što do pre godinu i kusur dana niko nije preduzimao ništa ozbiljno da je smeni – mnogo je jebenija stvar izvući se iz dupeta prethodne i što bezbolnije i neprimetnije se uvući u dupe novoj vlasti, što je problem s kojim mnoge multirežimlije kubure ovih dana. Svetislav Basara

15.11. (13:00)

I to se uvozi sa zapada

Dežulović: Duvaj ga, Fernando!

Istorija savršene pljačke banke pamti upravo genijalne mastermajndove. Najbliže tome verovatno je bio Fernando Arauho, slobodni umetnik iz Buenos Airesa. Njegov motiv nije bio novac, već upravo izazov: da li je zaista moguća savršena pljačka? Onda je okupio tim i izveo ono što se danas naziva “El robo del siglo” – Pljačka veka.

“El robo del siglo” bilo je Fernandovo umetničko remek delo, savršena pljačka banke, ali na kraju je ipak i on završio iza rešetaka. Na sve je, naime, računao, osim na onaj jedan klišej, odviše bolno banalan za takav genijalan plan: kao u svakom mafijaškom filmu – baš kao da ga je Martin Skorsiz napisao i režirao – jedva mesec dana posle pljačke jedan iz bande sa svojim je delom plena pobegao ljubavnici, i ljubomorna žena, šta će, prijavila je debila policiji.

Dugo je Davor Macura lomio glavu kako da izvede savršenu pljačku, sve dok mu na pamet nije pala fantastična ideja. Kako da preko noći otvori banku? Odgovor je bio u samom pitanju. I bio je bolji od Fernandovog plana: nije, vidite, umešnost da kopaš kanale i gacaš po govnima da bi izvukao pare, već je umešnost da drugi kroz vodovod i kanalizaciju donesu pare tebi… Boris Dežulović za Novosti

14.11. (17:00)

Svi na bijelom, a piše im se crno

Jergović: Kratka povijest kokaina u Hrvatskoj ispričana kroz jedan javni skandal

Kokain u našim se krajevima pojavio još krajem devetnaestog stoljeća, najprije i dugo kao zubarski anestetik, sedamdesetih i osamdesetih bio je umjereno prisutan, kao najskuplja droga na tržištu. Od devedesetih, ili od rata, kokain biva sve prisutniji, sve ga više ima i, naravno, sve je jeftiniji. Kokain u prvoj fazi stvara budalasno samopouzdanje i sigurnost u sebe, prekomjernu verbalnu agresivnost i rječitost, da bi u nekoj od sljedećih faza sve to prešlo u paranoju. Kokain je, kao i fašizam i nacionalizam, droga paranoika. Kako živjeti kao srednja i visoka klasa na zapadu? Za kulturu, mimo turbofolka, Thompsona, te možda premijere u HNK ili otvorenja Mimare, novonastala hrvatska klasa odavno nije imala nikakvog interesa.

Dakle, na to neće trošiti. Velika putovanja, božići u Rimu i u Londonu, erotska masaža na Baliju, maloljetnice u Tajlandu, sve to može, ali ne košta dovoljno. Ili, možda, košta previše. Za plaću kakvog suca ili sutkinje od četiri-pet tisuća eura, ili ministra i ministrice do desetak tisuća, sa svim pratećim berivima, kokain je idealan trošak. Riječ je o klasi koja je počela šmrkati jer im je to postalo stvar socijalnog prestiža. Kao u socijalizmu, kada je svaki direktor morao imati ljubavnicu, jer bi se inače mislilo da je peder. Miljenko Jergović

14.11. (13:00)

Balkanski Kafka

Ivančić: Srbin u Hrvatskoj

Kada se Andrej Plenković jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se pretvorio u golemog Aleksandra Vučića. Nekoć je zlobne opaske iz neprijateljskih redova da “sve više nalikuje Vučiću” lakonski odbacivao i pripisivao opozicijskoj nemoći, no toga jutra, kada je supruga Ana iz kuhinje doviknula “Aco, doručak!”, presječe ga u stomaku. Nisu li njegova svakodnevna obraćanja novinarima sve duža i duža? Nisu li se pretvorila u groteskne monologe i vulgarnu demonstraciju samoljublja? Nisu li njegova kolutanja očima na spomen opozicije sve jača i jača?

Ako se Plenković transformirao u Vučića, zašto bi mu u Zagrebu odrubili glavu? Hrvatska, Bogu hvala, nema pobunjene studente, niti ikoga pobunjenog, glava se čini dosta sigurnom… Ali Hrvatska ima Hrvate, fak, Hrvatska ima Hrvate, a on, pretvorivši se u Vučića, postaje Srbin u Hrvatskoj. Prema tome: jebat će mu mater… Viktor Ivančić za Novosti