'Deadpool 2' - korektan i zabavan nastavak - Monitor.hr
20.05.2018. (11:46)

‘Deadpool 2’ – korektan i zabavan nastavak

Ma koliko me zabavio sa svojim logorejičnim protagonistom, živahnim scenariom prepunim referenci, meta-filmskih momenata i rušenja četvrtog zida, te sa osvežavajućom samostalnošću u okviru Marvelovog filmskog sveta i kompaktnim formatom od svega nešto preko 100 minuta, jedan sam od onih koji u originalnom ‘Deadpoolu’ nisu videli nešto istinski revolucionarno u svetu “superhero” filmova. Ispod te anarhično-šarene površine krila se osnova tipičnog super-herojskog filma “origins” sorte i u to se nije diralo. Pomislite na majicu sa likom Najpoznatijeg Svetskog Ikoničkog Revolucionara™ kao proizvod Poznate Kompanije™ koju su sašili radnici u nekoj zemlji trećeg sveta na rubu ili preko ruba eksploatacije. Mislim, majicu ćete nositi ako vam se sviđa (a u ‘Deadpoolu’ ima dosta toga za pohvalu), ali time nećete promeniti svet, zapravo samo ćete učvrstiti postojeće stanje.

Bilo kako bilo, ‘Deadpool’ je dobio svoj nastavak, sa jačim budžetom i u jačem terminu, te sa poznatijim rediteljem u fotelji. Ti “detalji” samo podižu očekivanja, a nastavci, posebno oni sa brojem 2, su sami po sebi problematični. Jer kako se odnositi prema hitičnosti prvog dela? Još istoga? Ponovno izmisliti točak? Nešto između? Promeniti mu suštinu, a ostaviti formu? Napraviti blagu varijaciju na temu tipa “isto to, samo malo drugačije”? Hajdemo reći da ‘Deadpool 2’ balansira između poslednje dve solucije i da je u konačnici ovo (još) više Marvel, a manje ‘Deadpool’ film, ako me razumete.

A nije da se scenaristički dvojac Rhett Reese / Paul Wernick, sada proširen na trojac glavnim glumcem Ryanom Reynoldsom koji izgleda sam sebi piše replike kao kakvu stand-up rutinu, ne trudi da učini nastavak posebnim filmom, referirajući se na njegovu porodičnu potku koja se skriva ispod ponosno iznešenog amblema R-filma (namenjenog 17+ gledaocima), ili čak ubijajući glavnog lika negde pri početku filma (referirajući se, naravno, na Logana, prošlogodišnju ozbiljnu superjunačku dramu). Ili nudeći komentar političke situacije kroz stvaranje rodno neutralne progresivne super-skupine X-Force (derivativno ime odmah biva prokazano), da ne pominjemo da se jedan od junaka u njoj zove Zeitgeist i jedina mu je mutantska osobina riganje kiseline (što je bio efekat Zeitgeist filmova i političke filozofije na mene), a Colossus (glasovnu ulogu reprizira Stefan Kapičić) je sada otvorenija ruska komunjara nego što je to bio u prvom filmu – Marxov portret mu visi sa zida. Za pohvalu je i uvođenje prve gay superhero veze – Negasonic Teenage Warhead (Hildebrand) sada ima devojku Yukio (Kutsuna) koja izgleda kao odbegla manga-heroina.

Srž obiteljske drame u filmu je pokušaj spasavanja duše jednog izmučenog klinca, Russella, odnosno Firefista (Julian Dennison iz ‘The Hunt for Wilderpeople’), mladog mutanta koji ima nameru ubiti direktora sirotišta (Marsan) koji ga sadistički muči, što će mu dati osećaj moći i pretvoriti ga u super-zlikovca (jer super-heroji ne primaju debele u svoje redove). Po njega iz budućnosti dolazi Cable (Josh Brolin u drugoj ulozi u drugom Marvel filmu u mesec dana, što biva primećeno i u scenariju), kao očiti omaž originalnom ‘Terminatoru’, sa kojim će naš naslovni junak održavati prijateljsko-neprijateljske odnose do kraja filma.

E, da, ‘Deadpool’ nam je nešto depresivan i suicidalan jer su mu ubili Vanessu (Morena Baccarin, izuzetna), pa jedva čeka da joj se pridruži. Naravno, ništa od toga ne mora biti permanentno, ali žrtvovanje jednog takvog lika sa kojim protagonista ima hemiju i ping-pong dijaloge obično osakati film. Ovde to igrom slučaja nije slučaj, jer se u X-Force pojavljuje jednako pričljiva, duhovita i bezobrazna Domino (Beetz), cura koja stvarno ima puno sreće, pa će ona uskočiti u Vanessine cipele u humorno-dijaloškom smislu, ne i u onom romantičnom. Od Reynoldsa smo navikli da mu Deadpool kao lik toliko stoji da ga sada više ne skida ni u drugim svojim filmovima, ali Zazie Beetz se može pokazati kao pravo otkrivenje filma.

Zašto idem ovako zbrda-zdola? Prvo, film se toliko oslanja na svoj zaplet da ga je teško zaobići, a isti je prilično linearno zasnovan. Drugo, kada bih nabrajao štoseve redom, samo njima bih ispunio mesečnu kvotu reči. Inače, njih baš ima, čak iako nisu svi jednako uspeli, i po tom rapidnom ispaljivanju je ‘Deadpool 2’ potpuno na liniji sa originalnim filmom. Uspeh tog pristupa, međutim, nije isti – u prvom ‘Deadpoolu’ je to sve bilo novo i sveže za pojmove superhero filma, ovde nemamo samo iskustvo ‘Deadpoola’, već i ‘Suicide Squada’ i još koječega. Opet, valja napomenuti cameo-ulogu Brada Pitta koju ćete bukvalno propustiti ako trepnete u krivom trenutku.

Opet, film nije samo prosti zbir svojih štoseva. Zanatski i formalno, ‘Deadpool 2’ je sasvim solidan kao Marvel film koji se malo poigrava sa ozbiljnošću koja se za dotični filmski univerzum podrazumeva i koji inspiraciju nalazi u starim samostalnim ili rano-franšiznim žanrovskim klasicima poput ‘Terminatora’ ili ‘Robocopa’. Međutim, kao nastavak ‘Deadpoola’ je u svojim htenjima i dometima logičan, premda ne i dovoljno srčan. Naprosto fali momentuma. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

23.05. (19:30)

Kao naručen

Njegić: ‘Oslo‘ – nije za Oscar, ali zaslužuje Nobel za mir, film o mirovnom sporazumu između Izraela i Palestine iz 1993.

Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

03.05. (20:00)

Poziv na gledanje

Njegić: ‘Hobotnica i ja‘ – nakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na ‘hobe‘ ćete gledati drugim očima, možda ih i prestati jesti

Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.

20.03. (20:30)

Korejci rasturaju kinematografiju

Zrinka Pavlić: ‘Minari’ – jedan od favorita za Oscara duboki je korejski korijen u tlu američkog filma

‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal

21.02. (20:00)

Nisam gledao, ali sigurno ne valja. I obrnuto (sigurno je dobar)

Polimac o Dari iz Jasenovca: Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.

26.12.2020. (19:30)

Pavičić i Polimac biraju najbolje filmove: ‘Bijeli bijeli dan’, ‘Časnik i špijun’…

Najbolji film ove godine, po izboru Jurice Pavičića je islandski ‘Bijeli bijeli dan’ o bivšem policaju koji dozna da ga je pokojna supruga varala. Nenad Polimac najboljim je proglasio ‘Časnik i špijun’ Romana Polanskog o aferi Dreyfus. Inače, svaki je odabrao po 10 filmova, ne poklapaju se ni u jednom. Jutarnji

06.12.2020. (10:30)

Ljubav među drukčijima

Zrinka Pavlić: ‘Oaza’ – film koji daje glas onima koji svoju ljubav i očaj ne znaju izraziti riječima

Teško je pisati o ovome filmu, pritom ne otkriti neke od važnijih točaka fabule, a ipak se osvrnuti na sve što nam on govori. Troje mladih o kojima govori – a koje sjajno i dirljivo tumače pravi štićenici jednog doma za mlade s posebnim potrebama – proživljavaju iste stvari koje proživljavaju i milijuni njihovih vršnjaka diljem svijeta. Ljubav, ljubomora, potreba za slobodom i ostvarenjem svojih snova, odrastanje zbog kojeg se imaš potrebu ponašati kao samostalna osoba koja donosi samostalne odluke prema vlastitim željama, a ne prema pravilima društva koje te okružuje – s tim da oni, za razliku od većine drugih mladih diljem svijeta, oko sebe imaju još stroža ograničenja i društvo koje ih još manje shvaća. Piše Zrinka Pavlić za Tportal

27.11.2020. (22:30)

Zanimljiv, emotivan i slojevit

‘Gnijezdo’ – polagano i bolno raspadanje obitelji u jednom od najboljih filmova godine

Novi film Sama Durkina, koji je prije desetak godina oduševio publiku i kritiku svojim prvijencem ‘Martha Marcy May Marlene’, mučna je i mračna drama o truležu u naizgled sretnom braku. Autor je ovim filmom definitivno održao razinu prvoga filma, a možda je čak i nadmašio. Film je uvelike prepušten glumcima i njihovu umijeću, u čemu se posebno iskazala Carrie Coon, te Jude Law, piše Zrinka Pavlić za T-portal.