Jergović: Radovan Dobronić ili o kome govorimo kada govorimo o jednom od tri najmoćnija muškarca u državi - Monitor.hr
09.02. (20:00)

To je tako kad službenu osobu zovete u kasni sat

Jergović: Radovan Dobronić ili o kome govorimo kada govorimo o jednom od tri najmoćnija muškarca u državi

Radovan Dobronić je pravnik, ali on u ovom istupu ne govori pravničkim jezikom. Neobično je to za predsjednika Vrhovnog suda, jednog od trojice institucionalno najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, jedinog koji ne samo da nije političar, nego ne bi smio politički nastupati, niti publiku zabavljati svojim svjetonazorom i afektima, i svaki njegov istup morao bi ostati unutar pravnog merituma i biti izgovoren metajezikom pravne struke. Kada kaže da je “ona” (Severina) “vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj, i zato što je jako popularna i zato što je imućna”, građanin Dobronić se bavi nečim što nije u djelokrugu Vrhovnog suda: popularnošću!

Kad Radovan Dobronić kaže da “nije oduševljen da se o nečemu piše”, čovjeka hvata nelagoda, jer Radovana Dobronića ni kao građanina u hrvatskoj krčmi, ni kao predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne može se tu shvaćati malim i nemoćnim muškićem. Ja bih tu bio jako oprezan. Miljenko Jergović za svoj blog.


Slične vijesti

Danas (10:00)

Prema poželjnijoj strani svijeta

Ivančić: Zapad na demokraciju

Da li se službena hrvatska vanjska politika naziva vanjskom zato što se vodi iz Hrvatske prema vani ili pak zbog toga što je dirigirana iz vani prema Hrvatskoj? Je li ona dakle tek vanjska ili je iz-vanjska? Što kada se destruktivac s Pantovčaka usudi izjednačiti zločine Putina i Netanyahua, premda za to nije dobio dopuštenje od gospodina Bidena? Iako je odgovor poznat svakom punoljetnom građaninu, ponovimo ga još jednom, radi utvrđivanja gradiva. Hrvatska dakle potpuno samostalno i neovisno donosi odluke koje joj se serviraju iz Washingtona i Bruxellesa. One su uvijek u najboljem nacionalnom interesu, jer je jedino hadezeovska vlast, na čelu s poglavicom, pozvana da presudi što je to nacionalni interes. Pokuša li se tkogod drugi umiješati u taj odgovoran posao – podriva nacionalne interese. Viktor Ivančić za Novosti

Jučer (20:00)

Nekad nisi smio žvakati žvaku u školi bez prijetnje ukorom, a danas...

Andrassy: Nas su roditelji plašili ukorima i slanjem u internat, danas se sa zločestom djecom ne može na kraj

Kod nas ne možeš bit izbačen s ceste čak ni kad ubiješ čovjeka, ne možeš ni iz škole kad se zbog tebe iz nje ispiše cijeli razred, a roditeljima je pušteno na volju da sami odluče što će s problematičnim djetetom – TKO onda uopće ima ovlasti iz škole uklonit uobičajenu djecu koja bježe s nastave iz sigurnosnih razloga? Ali vjerojatno su u slučajnoj državi veće šanse da će cijenu opet platit oni koji nisu krivi, a ovi koji jesu se smiju selit uz “nemoj više” – ako prolazi pedofilima u župama, kako ne bi i školarcima? Njima bi u teoriji možda i mogli poklonit opciju da su mali i da nisu znali bolje, ali ovaj slučaj je ipak prevelik za takav poklon.

Čime ćete zastrašit dijete sklono problematičnom ponašanju ako zna da netko puno gori nije sankcioniran ni izbačen iz škole? Koji alati discipliniranja ostaju ako se u ovakvim teškim slučajevima iz ključnih fotelja umjesto na disciplinu poziva na “smirimo se?” Pita Andrea Andrassy u svojoj kolumni za Miss7.

Jučer (17:00)

“Odjebi, policajko” - rekla je i sjetila se što joj je rekao prijatelj psiholog

Rudan: Ne daj nikome da ti živi u glavi ako ne plaća rentu

Kad imate rak samo vam se on mota po glavi. Znam! Znam! ZNAM! Moram misliti pozitivno, ne misliti na rak nego na lijepe stvari. Što su lijepe stvari? Mirovina od 460 eura, a lijekovi su ti 100 eura, a pregled 640 eura? Biti sretna jer imaš muža koji oko tebe skače i koji ne bi smio znati da ti se po glavi mota samo jedno? Danas sam preko interneta naručila jaknu za 32 eura, L, imam deset kila manje, to je lijepa stvar? A što ako…

Psihić mi je rekao, niste depresivni. “Recite, što vas muči?” “Ništa mi se ne radi. Po čitav dan ležim, gledam serije, čitam knjige i s vremena na vrijeme s užasom razgledavam nered oko sebe.” “Zašto vas to brine? Kome polažete račune? Ako nećete sad raditi što vas volja, kad ćete.” “Strogo sam odgojena, da moj tata vidi razbacane knjige na mom stoliću u boravku, lijekove na radnom stolu, sudoper krcat suđa koje će moj muž strpati u perilicu ali bih mogla i ja…” “Vaš tata, vaša mama i ostala ekipa, garantiram vam, nikad neće doći na vaša vrata i ljutiti se na nered. Oni su samo policajci u vašoj glavi koje trebate izbaciti…” Vedrana Rudan za svoj blog

Prekjučer (13:00)

BDP je zastarjeli termin, očito

Šajatović: Plaće rastu, priuštivost pada. Kako to?

Ne samo u Hrvatskoj, vode se rasprave je li pokazatelj visine i rasta bruto domaćeg proizvoda dovoljno dobar da označi što se događa u ekonomiji pojedinaca i obitelji. Prema svemu sudeći, ekonomski znanstvenici bili bi korisni kad bi osmislili indeks priuštivosti. Za sada Ekonomski institut, Zagreb, objavljuje indeks priuštivosti kupnje stana. Ali potreban je pokazatelj koji bi uključio i priuštivost robe u trgovinama, vrtića, cjelodnevnog boravka u školi, zdravstvenih usluga, podstanarstva, kupnje prve nekretnine, priuštivost radnog mjesta, ljetovanja/zimovanja i smještaja u domu za starije. Pristup ‘od kolijevke do groba. Nažalost, minusa bi bilo više od plusova, kaže Miodrag Šajatović za Lider.

Ponedjeljak (01:00)

Budućnost – kad povijest dođe u retrovizor

Dežulović: Odiseja 2074

Prema optimističnom scenariju, hrvatski futurolozi imaju zanimljiv prijedlog: “Godine 2074. u Hrvatskoj se uz pomoć napredne tehnologije povijesni događaji rekonstruiraju pred očima turista.” Pa hajmo probati zamisliti da su 1974. ili neke druge povijesne godine iz Croatia Osiguranja postavili izložbu kakvu su postavili nedavno:

Recimo to ovako: znajući da je posljednji Hrvat prosječne životne dobi koji se rodio i umro u istoj državi bio još odani vojnik habsburške krune ban Josip Jelačić, koji je umro punih četvrt stoljeća prije nego što je uopće utemeljeno Croatia osiguranje, prilično je ambiciozno raditi projekcije budućnosti prostora na kojemu nijedna država nije trajala dulje od pedeset godina, i na kojemu je posljednja takva – Austrougarska Monarhija iz 1867. – potrajala točno pedeset i jednu. Boris Dežulović za Novosti

Nedjelja (18:00)

Radić u gostima

Beck: O, jadna moja DOMovINO s Radićevim bajkama

To da se frakcija Domovinskog pokreta nazvala isto kao što se već zove zagrebačka udruga za afirmaciju „kreativnog umjetničkog i queer izražavanja“, kako piše na njihovoj stranici, ubraja se u najneobičnije gafove hrvatske politike, piše Boris Beck za Večernji list. U vukovarskoj stranci žele okupiti zdrave snage koje će ojačati duh i tijelo naroda, a u Zagrebu žele ohrabriti ljude da se svojim tijelima služe slobodno. Ako Radić nije bio svjestan te podudarnosti, znači da zadnjih dvadeset godina nije pratio društvena i kulturna zbivanja u glavnom gradu, što je sasvim u skladu s općenitim nesnalaženjem te stranke u Zagrebu. Izgubljenost Domovinskog pokreta u pregovorima s HDZ-om izgledala je kao politička epizoda humoristične serije Stipe u gostima. Dobroćudni i lakovjerni provincijalac stiže u metropolu, da bi ga tamo velegradski lisci očerupali i narugali mu se.

Odakle raskolnicima iz Domovinskog pokreta ime udruge koja potiče muško-mušku žudnju? Pa odatle što se i hrvatska politika sastoji uglavnom od muškaraca koji se vole nadmetati s drugim muškarcima kojemu je duži, i koji može pišati dalje i po više ljudi. Cijeli tekst donosi Narod

05.10. (21:00)

Ali nećemo o tome previše, da ne padnu tužbe

Jergović: Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura, što ih je zamračila muzejska računovotkinja?

Za nas koji smo u životu mijenjali radna mjesta i redakcije, postojalo je oduvijek to vrijeme navikavanja, prilagođavanja, adaptacije… U tom vremenu svoj posao radiš s većim naporima i s više tegobe, te manje automatizma. Radiš ga, na kraju krajeva, lošije i kvrgavije nego što ćeš ga raditi nakon što se privikneš na nove novine i novu redakciju, na novi prostor na kojemu će bivati objavljivan tvoj tekst. Ako je istina da je Marinela B., uglavnom uz pomoć debitne bankovne kartice, opelješila MUO za 1.334.823 eura u samo dvije i pol godine, to znači da ona nije prolazila kroz proces navikavanja, ili je taj proces trajao ekstremno kratko.

To znači, dakle, da je Marinela B. od prvog dana na novom poslu počela da radi isto što će raditi i posljednjeg svoga dana. Logičan zaključan bio bi da je Marinela B. u MUO došla da bi radila upravo to i ništa drugo. Prije nego što je za išta optužimo, prije nego što je ružno pogledamo na fotografijama snimljenim tako što je policija nelegalno i protuzakonito novinama i novinarima dojavila kad će biti privođenje, dobro promislimo o čovjeku, ili o ljudima, koji su Marinelu B. postavili na mjesto voditeljice računovodstva u Muzeju za umjetnost i obrt. Oni su, a ne Marinela B. i njezin ojađeni mladi đuvegija, stvarni akteri ove priče.

Ti ljudi, skupa s Turud-kadijom, Plenkošenkom, Njonjom, policajministrom Božinovićem i kompletnom premijernom elitom iz HNK i iz Bogovićeve, stvaraju taj duboki i zastrašujući nesklad između javnog i privatnog, tojest između krezovskog bogatstva, svoga i svojih pulena, i islamabadskog i podujevskog siromaštva i sirotinjstva zagrebačkih pločnika, podruma i fasada. Iz njih i njihovih moralnih načela izbija sav južinasti smrad zagrebačkih kanalizacija. Miljenko Jergović za svoj blog.

05.10. (16:00)

Umjesto 'čovjeka iza kojeg bi svi stali' - artikulirana politika

Basara: Iza jednog čoveka

Akademik i pisac Duško Kovačević je u intervjuu za NIN „ocenio“ da je na političkoj sceni već deset godina sve „isto“, da je vladajuća – nazovimo je Visoka – stranka organizovana kao (polu)vojna formacija, da su takvoj stranci/formaciji „suprotstavljeni ljudi iz deset, petnaest udruženja i stranaka koje podsećaju na razred u srednjoj školi koji vređa nastavnika, a ovaj ih onda za kaznu obori na popravni“ i da opozicija, ako kani pobijediti, a ne izgubiti, treba da „stane iza jednog čoveka“ – da ne kažem baš ćo’eka – jer narod „hoće jednog moćnog čoveka, od Karađorđa do Vučića“.

Cinik bi rekao: pa šta onda narod hoće, ako već ima jakog Visokog čoveka i zašto narod misli (ako uopšte misli) da će sledeći moćni čovek – iza koga stanu rogovi iz opozicione vreće (smeh vrabaca iz offa) – promeniti bilo šta u autoritarnoj tehnologiji vladavine koja je samo dvaput u novijoj istoriji nakratko suspendovana.

Kao pozitivan primer stajanja iza jednog čoveka Kovačević navodi svojevremeno stajanje iza Koštunice – svako pravo, što rekli pokeraši – ali moja neznatnost drži da je to bilo jedno od najpogubijih stajanja iza jednog čoveka, a zašto tako misli, stotinama puta sam ovde objašnjavao. Svetislav Basara

05.10. (12:00)

Oni su za-laganje

Ivančić: Hrvatski odgoj

U duhu načela što ga je još početkom devedesetih, u doba prvobitne akumulacije državnosti, formulirala novinarka Dunja Ujević, obznanivši da je spremna pisati neistine ako je to u interesu Hrvatske, Marija Selak Raspudić odlučila je u predizbornoj kampanji promovirati laganje kao vrhovnu političku vrlinu. A kako je veza između politike i obmane takoreći notorna, tekovina s aromom tople vode, domoljubna matrica je ta koja anulira negativne konotacije i osigurava javnu prihvatljivost. Na stvari je dakle za-laganje za Hrvatsku.

Nešto drugačiji pristup složenoj problematici derogiranja istine njeguje državni tužilac Ivan Turudić: u njegovu fokusu nije nacionalna sigurnost, već nacionalna pristojnost. Ivan Turudić inzistira da se o njegovim lažima raspravlja na čistome hrvatskom. Naučite se pristojnosti, gospodo! Ako vas gledam u oči i lažem, a to činim na pravilnome hrvatskom jeziku, najmanje što mogu očekivati je da se istim tim jezikom služite i kada moje laži propitujete, a ne da ovo časno mjesto skrnavite srbizmima. Ponašajte se pristojno! Viktor Ivančić za Novosti

05.10. (00:00)

A ideja Europe bez granica lagano umire...

Markovina: Do Ljubljane i nazad, Jugoslavija i EU all inclusive

Ono što je u Sloveniji istovremeno i lijepo, a i bolno za nas iz ostalih postjugoslavenskih republika, očito, jeste puno zdraviji odnos prema vlastitoj prošlosti. Ne znači to da u Sloveniji nema historijskog revizionizma ili nacionalizma, ali je činjenica da se partizansko i jugoslavensko nasljeđe nisu izbrisali, niti doveli u pitanje. I to bez obzira na to što je Slovenija prva dovela u pitanje opstanak SFRJ, onakve kakva je bila i što je na kraju krajeva plebiscitarno istupila iz te zajednice i socijalističkog društvenog uređenja. Dojmove s Retrofesta prenosi Dragan Markovina, za Peščanik.