Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
V megli, zgubleni
Klauški: Oporba ne odlučuje između Ukrajine i Rusije, već između tima Plenković i tima Milanović
Lijeva oporba ima veliki problem. Mora slijediti Milanovića, ali se ne slaže s njegovim stavovima. Treba rušiti Plenkovića s kojim prečesto dijeli stavove. Tako je sada i u raspravi o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Stvari bi u Hrvatskom saboru bile mnogo jednostavnije da se radi o izboru između Ukrajine i Rusije. I oporba se s time jutros nosila kako je znala: neki su oportunistički pobjegli od rasprave, poput Mosta, neki su očajnički tražili alternativne formulacije, poput Možemo!, neki su uporno tvrdili da su protiv HDZ-a, ali za Ukrajinu, poput Suverenista. Pritom je ponovno Ustav bio kolateralna žrtva političkih natezanja i manipulacija. Svatko se za njega hvata kad mu to odgovara, ignorira ga kad mu smeta. I Ustav je bio paravan iza kojeg je oporba željela sakriti svoju izgubljenost u odlučivanju između Plenkovića i Milanovića, više nego između Ukrajine i Rusije… piše Tomislav Klauški za 24 sata o problemu nerazmišljanja vlastitom glavom.
