Ludost i neuzvraćena ljubav u filmovima Wong Kar Waija
Što zapravo znači ludost? Jedna definicija kaže da je to “stanje duševne neuravnoteženosti zbog koje se osoba ne uklapa u društvene norme”, iz čega bi se moglo zaključiti da je većina ljudi malo luda, barem u nekoj fazi svog života. Jedna od sigurno najljepših ludosti je zaljubljenost, koja nas ponekad tjera da radimo doista luckaste stvari, posebno kada se hormoni tek bude. Baš ovo toplo proljetno vrijeme prisjetilo me nekih mladenačkih ludosti, doba kada su osjećaji bili intenzivniji i čišći baš zato što su bili tako novi i neproživljeni, uglavnom neuzvraćeni. Isti osjećaj u meni pobuđuju filmovi kineskog redatelja Wong Kar Waija.
Neshvaćeni i usamljeni, njegovi likovi lutaju milijunskim gradovima bez gotovo ijednog prijatelja, dok pokraj njih na ulicama užurbano teče život oni kao da hodaju u snu, zamišljeno stoje, puše i gledaju kaos u koji se tako očito ne uklapaju. Kar Wai stvara likove pune tajni i osjećaja koje čuvaju duboko potisnute, ne priznaju ih čak ni sebi iako ih nekada možemo naslutiti u monolozima koje upućuju publici ili u pogledima. Njihovu melankoliju i čežnju vizualno pojačavaju divne boje kojima ih je zaogrnuo redatelj (i majstor fotografije Christopher Doyle), to su zagasito crvena, baršunasto plava, žuta i neonski zelena. U fokusu su malene sobe, fast food radnje, mračni prolazi i vlažne ulice na kojima se rađa ljubav, događaju mafijaški obračuni i fatalni kratki susreti.
Posebno mjesto u Kar Waijevim filmovima imaju žene, prikazane kao divna elegantna i karizmatična bića, brbljave i vrckaste ili tihe u svojoj boli, a svaka je na svoj način “luda”. Posebno bih ovdje izdvojila dva filma Chungking Express (Chung Hing sam lam) i Fallen Angels (Do lok tin si) čije glavne junakinje prkose društvenim normama.
Faye Wong u stvarnom životu je pop zvijezda iz Hong Konga, no u Chungking Expresu utjelovljuje Faye, vrckavu djevojku vilenjačkog izgleda koja radi na fast food štandu i zaljubi se u policajca (Tony Chiu-Wai Leung) koji je uopće ne primjećuje zbog neprežaljene bivše ljubavi. Faye odlučuje bolje ga upoznati tako što mu svakoga dana provaljuje u stan kada je on na poslu, mijenja raspored stvari i dodaje nove kako bi mu se barem na taj način podsvjesno nametnula u život. Iako je i sama još u potrazi i ne zna točno što želi, privremeno zanemaruje vlastiti život kako bi njemu pomogla da izliječi slomljeno srce i ponovo pronađe sebe.
Druga luda žena je bezimena djevojka (Michelle Reis) koja radi kao pomoćnica plaćenog ubojice (Leon Lai). Ona je zaljubljena u svog poslodavca kojem čisti stan i dogovara poslove, ali ništa ne čini kako bi realizirala tu ljubav, a njih dvoje se nikada ne susreću. Kako bi mu bila bliža ona redovito masturbira na njegovom krevetu i kopa po mu po smeću da ga bolje upozna. Takav parazitski odnos nastavlja se sve dok on ne odluči da više nema smisla, što nju gotovo slomi.
Obje žene nisu lude u pravom smislu riječi, ali njihovo ponašanje odskače od “društveno prihvaćenih pravila”. One su usamljene i željne bliskosti ali je istovremeno nemaju snage ili ne znaju kako realizirati. Kada je ljubav tako neostvarena i obitava samo u njihovoj mašti vrlo brzo postaje nezdrava opsesija koja ih tjera da čine lude stvari. No upravo su zbog toga tako simpatične i lako se može poistovjetiti s njima jer nas podsjećaju na dane kada smo i sami činili ludosti kojima se sada smijemo i sjećamo sa nekom posebnom toplinom, kako smo špijunirali svoje simpatije po školskim hodnicima, slali im nepotpisana pisamca, rezali pramenove kose i neutješno ronili suze kada je predmet naše tajne žudnje završio s nekim tko je izašao iz sjene i otvoreno priznao osjećaje. No da prve ljubavi nisu tako gorke, ne bi bile ni tako slatke.